Ipak, uprkos ovakvom ohrabrenju, čini se da mnogi muslimani boluju od jednog nezdravog stepena krivnje i vlastitog neodobravanja, a na taj način i od premalo nade u Allaha, dž.š. Neka je slavljen Allah, šejtan nam prilazi kroz krajnsoti. Nekim muslimanima ulazi na vrata potpunog nemara kako bi ih odvratio od pokajanja. A drugima dolazi kroz njihovu poniznost i ubijedi ih da misle da je osjećaj pretjerane krivnje sve vrijeme za njihove greške i nedostatke jedan vid ibadeta. Kad prihvate ovakvo gledište, za njih to postaje navika njihovog nefsa. Krivnja postaje pretjerana, postaje sredstvo protiv njihovog vjerovanja kad ih spriječi od stvarnog pokajanja, jer osjećaju da su njihovi grijesi previše teški, ili da se prečesto ponavljaju i da je malo nade da će se popraviti. Plaše se vratiti Allahu, dž.š., jer su preplavljeni osjećajem srama. Možda čak i traže oprost od Allaha, ali u dubini duše ne vjeruju da zaslužuju oprost i počinju da sumnjaju u sebe u svemu što rade, te u Allahovu ljubav prema njima, i ponekad odustaju i upuštaju se u još više grijeha zbog osjećaja beznađa.
U ovakvom posmatranju postoji više grešaka. Prvo, riječ „tevba“ (pokajanje) ne znači pretjeranu krivnju i samoprezir. „Tevba“ se doslovno ne prevodi kao „pokajanje“, već dolazi od arapskog korijena koji znači „vratiti se“. Ovaj isti korijen ima i Allahovo lijepo ime Et-Tevvab. Dakle, činjenje tevbe je jednostavno vraćanje Allahu koji je Primalac pokajanja u svojoj beskrajnoj milosti.
Druga greška je kad musliman svoje greške vidi mnogo većim nego što one jesu, optužujući se za mnogo gore nego što je stvarno učinjeno. Njima nedostaje milost prema samima sebi u pokušaju da budu iskreni, ali na taj način oni zapravo sebi čine težim da se vrate Allahu, jer su izgubili nadu. Još jedna zabluda vezana za krivnju je da se osoba osjeća krivom za nešto za što je Allah neće pitati. To zapravo i nije njihov grijeh ili mana, ali se oni osjećaju odgovornim i krivim. Allah, dž.š., je veći od toga da mu je potrebno da se Njegovi robovi muče na ovaj način.
Treća greška je vezana za veće grijehe. Osoba koja je pogriješila i koja se želi vratiti Allahu, dž.š., se treba fokusirati na Allahovu veličinu, a ne na veličinu svojih grijeha. E, ovo je jedna zanimljiva tačka. Naši prethodnici onima kojima šejtan pokušava prići kroz njihov nemar savjetuju: „Ne razmišljaj o tome koliko je mali grijeh, već o veličini Onoga protiv kojeg si zgriješio.“ Slično tome, onima koje šejtan pokušava omesti kroz osjećaj pretjerane krivnje mora se savjetovati: „Ne misli o veličini grijeha, već o veličini Onoga koji ti je obećao Svoj oprost.“ Misliti da su grijesi jednostavno preveliki ili prečesti da bi nam ih Allah oprostio je jedan oblik sumnje u Allahovu neizmjernu milost. To je materijalistički pristup kojim podsvjesno ograničavamo Njegov oprost na ljudske konstrukte oprosta koje nalazimo na ovom svijetu. Pitanje nije „Da li će nam Allah oprostiti?“. Pitanje je:“Hoćemo li se Njemu okrenuti?“ Oprost El-Gafura, El-´Afuvva (Opraštatelja, Onoga koji briše grijehe) je veći od bilo čega što možemo zamisliti.
Četvrta greška je vezana za to da Allah, dž.š., ne želi da preziremo sebe. On želi da osjećamo žaljenje jer smo Mu bili nepokorni, da mu se vratimo tražeći Njegov oprost, da budemo odlučni da više nećemo ponoviti taj grijeh i da ljudima vratimo njihova prava ukoliko su im bila povrijeđena. Ovo su uslovi za pokajanje koje navodi imam En-Nevevi u svom „Rijadu-s-salihinu“. Početni osjećaj žaljenja i krivnje je jednostavno ključ za čitav proces. Čovjek ne treba ostati zaglavljen i samo zuriti u ključ, već ga treba iskoristiti da otključa vrata oprosta i da otvori ta vrata s odlukom da se neće vraćati nazad, kako bi ušao u sobu iskupljenja, sobu u kojoj se približavamo Allahu, jer Mu se vraćamo. Upravo nada u Njegovu milost pokreće ovaj proces i pomiče osobu od običnog fokusiranja na ključ žaljenja do stvarnog korištenja tog ključa da se približi Allahu, dž.š.
Jedan od znakova da osoba ne odobrava svoje postupke je kad joj je potrebna pažnja i odobravanje drugih da bi se osjećala dobro. Čak i arogantno ponašanje može biti znak lične nesigurnosti ukorijenjene u nezdravoj krivnji. Zapanjujuće je kako bolest koja ulazi kroz ekstremni pristup poniznosti (pretjerana krivnja i očajavanje) zapravo može dovesti do drugog ekstrema arogancije. U čemu god da je ta krivnja ukorijenjena, osoba se s njom mora suočiti i omogućiti sebi da uzme pouke, da se popravi i krene naprijed. Kad je u pitanju pokajanje od štetnih ovisnosti, dio čovjekove odlučnosti da se ne vrati tom grijehu je da potraži pomoć savjetnika ili terapeuta. Prava tevba nije da se čovjek zaglavi u beskonačnom ciklusu pretjerane krivnje i vraćanja grijehu. Ibn Kajjim u svom djelu „El-Dževab el-Kafi“ u jednom dijelu spominje citat u kojem jedna osoba s pretjeranim osjećajem krivnje opisuje svoje stanje bolesti: „Popio sam čašu da bih osjetio užitak, a zatim sam popio još jednu da zaliječim osjećaj boli.“
U cilju pročišćavanja od takvih bolesti, slijedi lista kur´anksih ajeta, hadisa i izreka koje nas podsjećaju kako Allah, dž.š., dočekuje naše vraćanje Njemu, naše istinsko pokajanje. On nas stalno podsjeća na svoju milost i oprost i ne traži da preziremo sebe. Tevba je uklanjanje grijeha s našeg puta kako bismo se približili Allahu, dž.š., više nego ikad prije. Svaki grijeh je jedna prilika i znak da je vrijeme da poboljšamo našu vezu s Allahom, dž.š, jer kad mi njemu idemo koračajući, On nama ide žureći. Sama tevba je čin otkupa i uzdizanja, a ne očajavanja:
1. Reci: “O robovi Moji koji ste pretjerali protiv duša svojih! Ne očajavajte o milosti Allahovoj, uistinu, Allah oprašta grijehe sve.Uistinu, On, On je Oprosnik, Milosrdni.” (Kur´an, 39:53)
2. “Izuzev onih koji se kaju i popravljaju i obejane – pa to su ti kojima opraštam; a Ja sam Primalac pokajanja, Milosrdni.” (Kur´an, 2:160)
3. “Pa ko se pokaje nakon zulma svog i popravi -pa uistinu, Allah će mu oprostiti. Uistinu! Allah je Oprosnik, Milosrdni.” (Kur´an, 5:39)
4.” …Potom im je oprostio, da bi se kajali. Uistinu! Allah! On je Primalac pokajanja, Milosrdni.” (Kur´an, 9:118)
5. “Obavijesti robove Moje da sam Ja, Ja Oprosnik, Milosrdni.” (Kur´an, 15:49)
6. “A drugi su priznali grijehe svoje, pomiješali su dobro djelo i drugo loše. Možda će Allah da im oprosti; uistinu, Allah je Oprosnik, Milosrdni.” (Kur´an, 15:49)
7. “One koji izbjegavaju velike grijehe i razvrate, izuzev neznatnih. Uistinu, Gospodar tvoj je sveobuhvatnog oprosta.” (Kur´an, 53:32)
8. “…Pa uistinu, On je pokajanicima Oprosnik.” (Kur´an, 17:25)
9. “A ko uradi zlo ili učini zulum duši svojoj, zatim zatraži oprost od Allaha, naći će Allaha Oprosnikom, Milosrdnim.” (Kur´an, 4:110)
10. “…I tražite oprost od Allaha! Uistinu, Allah je Oprosnik, Milosrdni.” (Kur´an, 73:20)
11. “…Uistinu, u rewh Allahov nadu gubi jedino narod nevjernika.” (Kur´an, 12:87)
12. “A kad te upitaju robovi Moji o Meni, pa uistinu sam Ja blizu! Odazivam se dovi molitelja kad Me priziva…” (Kur´an, 2:186)
13. “O vi koji vjerujete! Pokajte se Allahu kajanjem iskrenim. Možda će Gospodar vaš da odstrani od vas zla djela vaša i uvede vas u bašče ispod kojih teku rijeke na Dan kad Allah neće ponizitiVjerovjesnika i one koji su s njim vjerovali; svjetlo njihovo će juriti ispred njih i s desnih strana njihovih. Govorit će: “Gospodaru naš. Upotpuni nam svjetlo naše i oprosti nam. Uistinu, Ti nad svakom stvari imaš moć!” (Kur´an, 66:8)
14. “I one koji kad počine nepristojnost ili zulm dušama svojim, sjete se Allaha i zatraže oprost za grijehe svoje – a ko oprašta grijehe do Allah?…” (Kur´an, 3:135)
15. “…Uistinu dobra djela otklanjaju zladjela. To je opomena za one koji se podsjećaju.” (Kur´an, 11:114)
16. „Izuzev ko se pokaje i vjeruje i bude činio djelo dobro; pa takvima će Allah zamijeniti loša djela njihova, dobrim djelima; a Allah je Oprosnik, milosrdni.“ (Kur´an, 25:70)
17. „I On je Taj koji prima pokajanje robova Svojih. A oprašta zla djela i zna šta činite.“ (Kur´an, 42:25)
18. „Od Enesa, r.a., prenosi se da je rekao: ´Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ‘Uzvišeni je Allah rekao: O sine Ademov, zaista ću ti, sve dok tražiš i nadaš se oprostu, Ja ću ti oprostiti. O sine Ademov, kada bi tvoji grijesi bili veliki kao nebeski oblaci, pa zatim zatražio Moj oprost, oprostio bih ti. O sine Ademov, kada bi mi došao s grijesima kolika je Zemlja, zatim Me susreo, ne čineći mi širk, dao bih ti isto toliko magfireta (oprosta) kolika je i ona (Zemlja).”‘ (Tirmizi)
19. „Ebu Hurejre prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji prenosi od svoga Gospodara Uzvišenog i Slavljenog, da je rekao: “Neki rob je učinio grijeh i rekao: ‘Allahu moj, oprosti mi moj grijeh!’ Tada Allah Uzvšeni i Slavljeni kaže: ‘Moj rob je počinio grijeh, zatim je spoznao da ima Gospodara koji oprašta grijeh i kažnjava za njega (ako hoće)!’ Zatim je ponovo počinio grijeh i onda rekao: ‘O Gospodaru, oprosti mi moj grijeh!’ Tada Uzvišeni i Slavljeni (ponovo) kaže: ‘Moj rob je počinio grijeh, zatim je spoznao da ima Gospodara koji oprašta grijeh i kažnjava za njega (ako hoće)!’ Ponovo je počinio grijeh i rekao: ‘O Gospodaru, oprosti mi moj grijeh!’ Tad Uzvišeni i Slavljeni ponovo kaže: ‘Moj rob je počinio grijeh, zatim je spoznao da ima Gospodara koji oprašta grijeh i kažnjava za njega (ako hoće). Oprostio sam svom robu, pa neka radi šta hoće.'” (Muslim i Buhari)
20. “Od Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzvišeni Allah odredio je šta je dobro, a šta je zlo, i objasnio: ko naumi da uradi dobro djelo pa ga ne uradi, Allah mu ga upiše kao da ga je i uradio; a ko naumi da uradi dobro i uradi ga, Allah mu upiše nagradu od deset do sedam stotina puta, ili još mnogo veću. Ko naumi da uradi loše djelo pa ga ne uradi, Allah mu to upiše kao jedno dobro djelo; a ko naumi da uradi loše djelo i uradi ga, Allah mu upiše samo jedno loše djelo.” (Buhari i Muslim)
21. „Abdullah ibn Umer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi we selem, rekao: “Zaista, Allah prima pokajanje Svoga roba, sve dok mu duša ne stigne u njegovo grlo (do posljednjeg daha).” (Tirmizi)
22. „Enes ibn Malik prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Allah se više obraduje tewbi Svoga roba, koji se pokaje, prije nego što bi to učinio neko od vas kada bi putovao na devi kroz pustinju i ona mu pobjegne, a na njoj mu sva hrana i voda, pa je dugo tražio i, izgubivši nadu da će je pronaći, legne u hlad jednoga drveta da se odmori, i u takvom stanju očaja, odjedanput, ugledao svoju devu u neposrednoj blizini njegovoj kako mirno stoji, te odmah skočio i uhvatio je za povodac, i od silne radosti, uzviknuo: “Bože moj, Ti si moj rob, a je sam Tvoj gospodar!”, pogrešno se izrazivši od silne radosti.” (Buhari i Muslim)
23. „Nikoga u Džennet neće uvesti njegova djela, već samo Allahova milost. Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Niko neće ući u Džennet osim s Allahovom milošću!” Prisutni su upitali: “Zar ni ti, Allahov Poslaniče?!”, a on je odgovorio: “Ni ja, osim da me Allah prekrije Svojom milosti!” (Ahmed i šejh Albani, rahmetullahi alejhi, ocijenio je hadis sahihom li gajrihi u Sahihu tergib ve terhib, 3599, dok mu je osnova u dva Sahiha)
24. „Svi sinovi Ademovi griješe a između grijšnika najbolji su oni koji se kaju.“ (Tirmizi)
25. Od Enesa Ibn Malika, r. a., se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: ‘Tako mi Onog u čijoj ruci je moja duša: Ako si počinio grijehe do te mjere da oni ispunjavaju prostor između nebesa i zemlje, Allah će ti oprostiti nakon što Njegov oprost zatražiš. Tako mi Onog u čijoj ruci je duša Muhammedova, ako vi ne biste grijehe činili, Allah bi vas zamijenio drugim ljudima koji bi počinili grijehe, a onda, Allah bi im praštao nakon to oni od Njega zatraže oprost.’ (Ahmed)
26. „Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Allah oprostio mom ummetu grijeh učinjen greškom, iz zaborava i prisile”. (Ibn Madže, El-Bajheki)
27. “Poslanik, s.a.v.s, je rekao Mu´azu ibn Džebelu: Hoćeš li da ti pokažem vrata svakog dobra? Post je štit a sadaka briše grijehe kao što voda gasi vatru i noćni namaz, a zatim prouči„Bokovi njihovi se postelje lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrade za ono što su činili skrivene radosti čekaju“. (Tirmizi)
28. Alija, r.a., je rekao: “Allahu je draže loše djelo koje te učini tužnim i zbog kojeg se kaješ nego dobro djelo z bog kojeg se uzoholiš.”
29. Jedan čovjek je pitao Abdullaha ibn Mesuda, r.a., o pokajanju za grijeh koji je htio učiniti, ali ga nije učinio. Abdullah se okrenuo od čovjeka, a zatim se opet okrenuo prema njemu sa suzama u očima i rekao: “Džennet ima osam ulaza, od kojih su svi zatvoreni osim ulaza tevbe. Na ovom ulazu se nalazi melek koji ga čuva da se ne zatvori. Stoga se pokaj i nemoj očajavati.”
30. Said ibn el_Musajib, r.a., je rekao: Allah će promijeniti loša djela onih koji se pokaju u dobra djela na vagi na Sudnjem danu. Samo pokajanje je dobro djelo. Dakle, griješnik svoje grijehe pretvara u dobra djela.”
Slavljen neka je Allah, ako će ti Allah oprostiti, ko si ti da sebi ne oprostiš? Ako te On voli i ima milosti prema tebi, ko si ti da se ne voliš i nemaš milosti prema sebi?
Izvor: SuhaibWebb
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba