Svjesna omladina – garant uspjeha i stabilnosti muslimana u Evropi

Ramazan, mjesec socijalizacije

Islam kao vjeru i sveobuhvatni koncept življenja je gotovo nemoguće upražnjavati na izolovan i iz društva otrgnut način. Samo promatranje i razmišljanje o 5 islamskih šarta će nas dovjesti do zaključka da islam ne može biti sveden na “privatnu stvar svakog pojedinca” – kako se to često prenaglašava u sekularnom društvu. Pa tako, da bi osoba po prvi put izgovorila prvi islamski šart – šehadet, potrebno je da to uradi pred svjedocima, javno i glasno.

Namaz kao stub vjere je čak 27 puta vredniji ukoliko se upražnjuje u džematu, dok propisi nalažu da se neki namazi poput džume, obavljaju isključivo zajednički. Zekat, kao treći islamski šart je upravo uspostavljen i propisan od Uzvišenog kako bi muslimani razvili senzibilitet za socijalno defavorizovane kategorije društva i direkno utjecali na popravljanje njihovog materijalnog stanja. Uzgred da napomenem, da, ukoliko bi samo 10 najbogatijih ljudi na svijetu platilo zekat – na Zemlji ne bi ostalo gladnih usta. Hadž kao godišnji kongres muslimana nije ni potrebno stavljati pod “sociološku” lupu, jer je vjerujem svakom jasno da se radi o ibadetu čije upotpunjavanje i izgled možemo zamisliti samo u formi zajedničkog, džematskog upražnjavanja. I zadnji, peti islamski šart je ramazan koji trenutno proživljavamo. Ramazan je mjesec Allahove milosti, koja se ogleda i kroz mnogobrojne ramazanske mehanizme koji pospješuju socijalizaciju muslimana, koji se nalaze na vjetrometini individualističkog društva, a što je posebno izraženo na Zapadu. Najmarkantniji ramazanski mehanizam socijalizacije prepoznajemo u teravijama, ali i u sve češćem organiziranju kolektivnih iftara, gdje nam se pruža prilika da članove naše uže i šire zajednice upoznamo u jednom sasvim novom ambijentu. Ono što me je navelo da pišem o ovoj temi su upravo ovogodišnji ramazanski iftari i teravije na kojima sam imao priliku da učestvujem, a koji su utjecali da ostvarim nova poznanstva, započnem nova prijateljstva, te dođem do novih saznanja i zaključaka. Podstaknut kur’anskim ajetom – “A ti obraduj prave vjernike!” (Prevod značenja, El-Beqare, 223), cilj mi je da ovim tekstom obradujem prave vjernike tako što ću sa vama/njima podijeliti jedan zaključak do kojeg sam došao tokom ovog ramazana. Naime, član sam omladinskog udruženja – Unija Mladih Aktivista, koje okuplja bošnjačku omladinu u Luksemburgu. Tokom ovog mjeseca,  ramazana, organizirali smo omladinski iftar, koji je postao i jedna vrsta tradicije, a na kojem je pored naših mladića i djevojaka iz Luksemburga, učešće uzela i naša omladina iz belgijskog grada Antwerpena, kao i iz Njemačkog grada Offenbacha. 

U prelijepom bratskom ambijentu, prije i poslije iftara, družili smo se sve do sabaha. Okupljanje je posebno dobilo na kvalitetu prisustvom psihologa Edina Tule, koji je naš česti gost u Luksemburgu, kao i njegove supruge, također psihologa, Aide Tule, koja je svoje znanje prenosila na ženske članice našeg Udruženja. Pored ukusne hrane, kvalitetnih predavanja, razmjene mišljenja i informacija, ambijent je dobio na kvalitetu i učenjem ilahija na bosanskom, turskom i arapskom jeziku, od strane jednog od gostiju iz Belgije. Također, iskorišteno je i prisustvo predstavnika najveće humanitarne organizacije u Luksemburgu – “Muslim Hands“, mladog Michaela, koji nam je predstavio njihov rad i angažman. Značajno je pomenuti da je tokom večeri prikupljana i simbolična pomoć za medresu “Gasi Isa Beg“ u Novom Pazaru, koja je kao i druge nepoltronske ustanove IZ u Srbiji, žrtva srpske diskriminatorske politike. Kao što to obično biva, učinjeni hair stvara priliku za realizaciom novog dobra, kao što i zlo rađa priliku da se učini novi šer. Naime, nakon omladinskog iftara u Luksemburgu, naši gosti iz džemata “Sandžak“ iz Offenbacha su izrazili želju da izvrate na naše gostoprimstvo, tako da su nas također pozvali na iftar. Inače tradicija našeg međusobnog posjećivanja traje već 3. godinu za redom, i naravno, odvija se uvijek tokom mjeseca ramazana. Tokom naše uzvrate posjete, imali smo priliku da ostvarimo nova poznanstva, održimo stara, te se družimo u bratskoj, opuštenoj atmosferi.

Naša omladina u Njemačkoj na visini zadatka

Na iftaru je bilo prisutno i par naših aktivnih omladinaca iz njemačkog grada Mainza, koji su nam predstavili rad njihovog udruženja, te nam ponudili da iste te večeri posetimo njihov džemat u Mainzu, kako bi se upoznali s njihovim ostalim članovima i dogovorili našu daljnu suradnju. Kako se grad Mainz nalazi na našem putu ka Luksemburgu, rado smo prihvatili njihov poziv. Moram priznati da mi je posjeta njihovom džematu dala podstrek i da napišem ovaj tekst. Naime, njihov džemat je specifičan iz više razloga. Kao prvo, džemat više liči na omladinsko udruženje, jer gotovo, osim par staraca, svi prisutni članovi njihovog džemata su u cvijetu mladosti. Specifični su također i po tome što se njihov džemat isljučivo koristi njemačkim jezikom. „S upotrebom njemačkog jezika u našim svakodnevnim aktivnostima želimo dati šansu sve većem broju Nijemaca konvertita, da se u njemačkom džematu osjećaju kao kod kuće, jer često je slučaj da konvertiti moraju uložiti veliki napor kako bi se integrirali u turskim, bošnjačkim i njemačkim džematima, iako se nalaze u njihovoj sopstvenoj državi“, objašnjava jedan od aktivista džemata, Edin Ljajić, koji pored tečnog njemačkog također odlično govori maternji bosanski. Nakon što su nas detaljno upoznali s njihovim mnogobrojnim aktivnostima, te nakon klanjanja teravije namaza, Edin je na mikrofonu pozvao sve članove džemata da se pojedinačno poselame s gostima iz Luksemburga.

Predstoji svijetla budućnost

Ono u što sam se te večeri uvjerio i što posebno želim da naglasim je činjenica da gotovo nema grada u Evropi a da u njemu ne bitiše grupa muslimana koja živi za islam i izgara za njegove ideale. Mladi ljudi, uzorni studenti i radnici, ponosni roditelji, uspješno integrirani i korisni članovi društva, ali prije svega bez kompleksa i spremni da žrtvuju svoje vrijeme i novac kako bi Evropa konačno uvidjela, ili bolje rečeno priznala, da su islam i muslimani realnost evropskog društva. Evropa koja neprestano baštini islam već od 8. vijeka. U kontekstu autohtonosti islama u Evropi, zanimljiv je podatak da je zadnji muslimanski grad u islamskoj Španiji pao u ruke kršćana iste godine kada je otkrivena Amerika, to jest 1492. godine. Da bi u to vrijeme, na drugom kraju Evrope, na Balkanskom poluostrvu, Turci uveliko uspostavljali pravdu islama, što jasno ukazuje da Evropa ne da više nije, već nikada nije ni bila isključivo judeo-kršćanski kontinent, već je islam konstantno i aktivno učestovao u kreiranju evropskog identiteta, posebno s utjecajem na renesansu koja je dovela do preokreta u umjetnosti i nauke, te raskida s evropskim mračnim srednjim vijekom. I zato znajte da su bolji dani pred muslimanima, pa tako i pred Bošnjacima u Evropi. Nikakvi genocidni memorandumi SANU-a (da ne nabrajam pojedinačno haške osuđenike jer je spisak podugačak), niti pak terorističke akcije raznih islamofoba poput one od Breivika u Norveškoj, ne mogu zaustaviti muslimane u ostvarivanju naših elementarnih prava na tlu Evrope.

Sitni šićar

Nažalost, na kraju ne mogu a da ne primijetim jedan nedostatak kada je rad naših džemata u pitanju, a odnosi se nažalost na naše hodže. Naime, svako ko je iole iskren primjetit će da je nemali broj naših imama daleko od visine zadatka na kojem su se našli. S takvim svojim ponašanjem, kaljaju ugled hodža i status koji bi imam morao imati u društvu. Naime, kada govorim o dijaspori, nerijedak je primjer da neke hodže i nakon desetina godina provedenih u dijaspori, nisu savladali dovoljno dobro jezik kako bi održali kvalitetnu hutbu na jeziku lokalnog stanovništva. A nerijetko se usude da na maternjem jeziku govore o potrebi integracije njihovih džematlija koji zabezeknuto gledaju u prostor između minbera i ahmedije. A da ne govorim o onima koji se ne stide da žive od islama a ne za islam – kako bi trebalo da bude. Zbog takvog njihovog odnosa prema imamluku, ponajviše su postiđeni uvaženi imami koji savjesno obavljaju svoje zaduženje, i čiji rezultati rada ukazuju da su svjesni odgovornosti koju su ponijeli. Također, uslijed negativnog utjecaja na narod koji takve hodže-profiteri vrše, i sam se nađem u prilici da 3 put razmislim prije li nekom saopštim da potječem iz imamske porodice. A šta reći tek o onima koji se ne ustručavaju i ne boje Uzvišenog da stanu na čelo jedne Islamske zajednice, pa da zbog običnog dvosobnog stana, potpadnu pod utjecaj državnih struktura, te umjesto da rade za dobrobit islama i muslimana, oni ulažu napore u suprotnom smjeru, pa su nerijetko i zavidni, te čak opstruiraju rad drugih Islamskih zajednica koje se mogu pohvaliti dobrim rezultatima i nepoltronskim odnosom prema svemu i svakom ko želi da muslimane i Bošnjake stavi pod svoju šapu. Nadam se da će ovaj zadnji dio ovog priloga biti svaćen kao dobronamjeran savjet, čak i od onih koji se u njemu prepoznaju u negativnom kontekstu. Kako god, najvažnije je da su mladi muslimani Evrope, pa i svijeta, svakim danom sve svjesniji istinitosti misli rahmetli Alije Izetbegovića, koje glase: “Kur’an i islam su odveć važne stvari da bi ih mogli prepustiti samo hodžama.” (Alija Izetbegović, Razmišljanja iz zatvora 1983. – 1988.)

Autor: Muhamed Ćeman