Mustafa ef. Spahić: Odgajamo ljude koji se ne boje Boga, a pocrkaše od straha jednih pred drugima
Moramo imati slobodne i ravnopravne Bošnjake
Profesor Gazi Husrev-begove medrese i imam sarajevske džamije Mustafa ef. Spahić kaže da je ramazan mjesec slobode.
Istine i vrijednosti
Vrijeme je to, kaže, u kojem Bog kao milost spušta svoje najviše istine i vrijednosti. Ramazan zato posebno naglašava brigu za one koji su na razne načine u stanju potrebe, ali i potrebu obnove muslimanskog, u našem slučaju, i bošnjačkog jedinstva.
– Bog, dž. š., čovjeku je kao halifi, povjeritelju na zemlji i svemiru, odnosno imamu, vođi i prvaku, ponudio Objavu, Svoju Riječ, Istinu i Uputu u slobodi. Iza slobode, ovo je mjesec Objave i mjesec u kojem je čovjek odabran kao prvak nad svim stvorenjima u stvorenim svjetovima. Po Objavi, slijedi vjera u slobodi. A, opet, bez vjere nikada nema šest pravih, jedino od Boga darovanih vrijednosti u vjeri. Prvi plod ili biser vjere je povjerenje među ljudima, narodima i rasama. Osnovna odlika 20. stoljeća je nepovjerenje među njima, a nema fabrike u kojoj se može napraviti povjerenje, osim kroz vjeru – priča Spahić.
Ono što, također, slijedi iz vjere jeste nijet, cilj, orijentacija i pravac. Ljudi, prema Spahiću, danas nemaju te “osnovne kodne tačke”.
– Pogubili su, kako kaže Maluf, repere života, a to je nijet. Treće po nijetu je sadržaj života. Poslanik Muhammed, a. s., kaže da vjere nema bez djela i prakse, niti Bog prima praksu bez djela. Bez vjere nema sadržaja. Također, važan je hidajet, odnosno uputa, te stid prema sebi, ljudima i među ljudima. Stid slijedi iz straha pred Bogom. Još jedno, nema haka, to jest istine i pravde, u životu bez vjere. Jer, iz istine slijedi pravda. Nikada na svijetu to niko neće moći vještački proizvesti. Sve to slijedi iz vjere i sve je to Bog, dž. š., darovao ljudima u vremenu ramazana – objašnjava Spahić.
Vanjske razlike
Bošnjačko jedinstvo na koje ovog ramazana posebno pozivaju bosanski imami, napominje efendija Spahić, utemeljeno je na vjeri i vjerovanju. No, put prema jedinstvu vodi preko stida, istinskih radnih navika, shvatanja da su vanjske razlike među nama sekundarne.
– A da je ono što nas veže i povezuje isti Bog, isti Stvoritelj, Poslanik, melek smrti, isti zemaljski kraj, cilj života da Bog bude zadovoljan nama i spoznaja da je promašen smisao života ako se mi kroz njega udaljavamo od Boga. To su fundamentalne, neizbrisive i neizmjenjive forme na kojima počiva jedinstvo. Ono se u svim organiziranim grupama postiže kroz tri forme. Odgojem u porodici, obrazovanjem, spoznajom i socijalizacijom u društvu. Njihov cilj mora biti da dobijemo slobodne i ravnopravne ljude, konkretno Bošnjake. Slične i različite, a predane i pokorne pred Bogom. A ne da odgajamo ljude koji se ne plaše pred Bogom, a pocrkaše od straha jednih prema drugima – zaključuje u svom stilu profesor Spahić.
Zekat mora doći do onih koji na njega imaju pravo
Namaza, naglašava ugledni imam, nema bez zekata, a posta nema bez sadekatu-l-fitra. Time se apostrofira briga za one kojima je potrebna pomoć.
– Zekat je institucionalno, obavezujuće čišćenje imovine jednom godišnje. On pripada kategorijama koje su spomenute u Kur’anu, a to su: obespravljeni, nemoćni, nezaposleni, umno i fizički nemoćni… To je Božiji poziv da u imecima imućnih ima udio, hak ili pravo nemoćnih i siromašnih po svim osnovama, a za koje oni nisu krivi. Ramazan je mjesec činjenja dobrih dijela, potpomaganja, solidariziranja među ljudima. U Poslanikovom ustavu u jednom članu se kaže da “vjernici nikada neće ostaviti ljude na cjedilu”. Dakle, to je ono urgentno. Zato postoji institucionalna Islamska zajednica i njen je emanet i zavjet pred Bogom da organizirano prikuplja sredstva i da se brine da ona dođu do ljudi koji od Boga imaju pravo, hak na njih – tvrdi Spahić.
Jaz između siromašnih i imućnih
– Dragi Bog nenasilnim putem, to jest autoritetom Svog propisa i Svoje Riječi premošćuje jaz između onih koji nemaju, i nikad u svom kapacitetu ne mogu steći, i onih kojima je Allah, dž. š., dao mogućnosti. U njihovoj imovini, koja je halal, svoje pravo ima sirotinja. Tako imućni ne daju, nego izvršavaju obavezu prema Bogu, a siromašni ostvaruju svoje pravo. Zato mi ne možemo biti uzvišeni u davanju, niti siromašni poniženi u primanju – napominje Spahić.
(dnevniavazba)
