Dok luta ulicama gradića Lorensa, Lindzi traži nešto da prezalogaji. Njena potraga za nečim što može odmah da stavi u usta, ili kasnije u špajz, je vodi na prilično neuobičajena mjesta – do kanti za smeće.
“Danas u društvu imamo toliko nepotrebnog bacanja”, kaže Lindzi, koja je zamolila da njeno prezime ne bude objavljeno:
“Zašto da barem dio toga ne iskoristimo?”
Izražavanje stava
Osamnaestogodišnja Lindzi spada u sve veću grupu Amerikanaca koji vode friganski (freegan) način života. Izraz nastao spajanjem riječi “besplatno” i “vegan”, što se odnosi na ljude koji su izabrali vegeterijanski način života, odnosno, izbjegavanje proizvoda životinjskog porijekla. Oni ne rade to zbog toga što su bez kuća ili novca, već da bi izrazili svoj stav. Na taj način kritikuju količinu rasipanja u Americi, gdje su procjene da, po podacima Ministarstva poljoprivrede SAD, 45 milijardi kilograma hrane bude bačeno svake godine.
Sajt www.freegan.info navodi da je amričko društvo toliko rasipno da “mnogi ljudi mogu da se hrane i izdržavaju na đubretu…”.
Uprkos predrasudama društva o đubretu, namirnice koje frigani nalaze su “sigurne, upotrebljive, čiste i u savršenom ili skoro savršenom stanju, što pokazuje potrošnost današnje kulture, koja nas navodi da stalno zamjenjujemo starije stvari novim”.
I tako se oni bacaju na smeće, obično opremljeni samo baterijskom lampom i dobrom voljom. Pokret je toliko popularan širom zemlje da u Njujorku već nije nimalo neuobičajeno vidjeti gomile ljudi okupljene oko kesa s đubretom u ranim jutarnjim časovima.
Postoji i internet magazin posvećen ovakvom načinu života – www.freeemagazine.com, pa čak i friganska kulinarska emisija na Internetu koja propagira “gurmanska jela iz kontejnera”.
Neki sajtovi čak i obavještavaju o najboljim mjestima i terminima za kopanje po kantama.
Podjela
Friganima obično ne smeta da dijele plijen sa drugima. Mnogi frigani su povezani sa organizacijom “Hrana, ne bombe” (Food not Bombs), koja hrani beskućnike u cijeloj zemlji.
Lindzi iz Lorensa kaže da obično nema borbe oko teritorije sa beskućnicima, “to je, prije svega, drugarstvo”.
Dejv Eterling, upravnik prodavnice “Thriftway” na Ist stritu u Kanzas Sitiju, izjavio je da ljudi pretražuju tamošnje kante sa smećem barem jednom nedjeljno.
“Može se reći da to već postaje problem”, smatra on i dodaje:
“Ako se situacija pogorša, na kraju ćemo vjerovatno morati da zaključavamo smeće”.
Uglavnom, riječ je o hrani koja je do prije nekoliko sati stajala na rafovima prodavnica, hrani kojoj je tek nedavno istekao rok upotrebe i koja se još nije pokvarila. Lindzi kaže da joj je “zdrav razum” osnovni vodič, te da zato to i radi. Međutim, ona ima i savjet koje namirnice ne bi trebalo da budu uzimane:
“Klonite se toplih mliječnih proizvoda. I ja nikada ne bih jela meso iz kontejnera”, navela je Lindzi.
Frigani su uglavnom mladi idealisti poput Lindzi. U nekim slučajevima, međutim, to su stariji, zaposleni ljudi, sa stalnim i dobro plaćenim zanimanjima.
Jedna od njih je i pedesetogodišnja Njujorčanka Madlin Nelson, koja bi mogla svakog dana da ručava u najelegantnijim restoranima, ali umjesto toga, njen ručak je sačinjen od hrane pokupljene sa smetljišta.
Bivši direktor jedne velike kompanije riješila je da se u skladu sa svojim životnim stavom odrekne potrošačkih navika nametnutih kapitalizmom. I ona pripada rastućoj zajednici frigana koji su na minimum sveli poroke sistema i odlučili da prežive od njegovih otpadaka.
Mnogi od njih su zaista vegetarijanci, dok drugi jedu i namirnice životinjskog porijekla, ali samo one koje su odbačene sa zvaničnog tržišta. Ako su bačene u kantu za otpatke, to je siguran znak da su politički prihvatljive za frigane.
Zdrave namirnice
Na smetljištu američkog kapitalizma mogu se, kako se svakodnevno ispostavlja, naći najraznovrsnije zdrave namirnice. Korpe lanca skupih samoposluga “Hol fuds”, koje dižu u nebesa cijene svoje organske hrane, pune su otpadaka dovoljnih za gozbe frigana: “spoljni listovi kupusa, pokoja šargarepa, ili sos kome ističe datum upotrebe za nekoliko dana…”
Profit je veliki, potrošači izbirljivi, pa se mnogo toga radije baca u kantu nego da bude ponuđeno razmaženim kupcima.
Frigani se razlikuju od beskućnika i prosjaka jer su svoju sudbinu svojevoljno izabrali, a najčešće su stekli diplome visokih škola i fakulteta. Pokret je nastao osamdesetih u okviru zahtjeva da bude zaštićena životna sredina i pružen otpor globalnim lancima. Koncept je preuzet iz međunarodnih organizacija koje su preko svojih volontera sakupljale ostatke hrane iz velikih hotela i restorana i dijelile ih siromašnima.
Tako su se u svojevrsnim narodnim kuhinjama mogla naći hotelska pakovanja puterčića, džema, sireva ili pašteta, odbačenih prilikom boravka nekog biznismena kojeg je mrzilo da doručkuje pa je samo popio kafu.
Ipak, vrijedan spomena je već pomenuti sajt Adama Vajsmena, (freegan.info) koji živi sa roditeljima, ocem doktorm i majkom profesorom, a sam je zvanično nezaposlen, iako potroši cijeli radni dan u traganju za odbačenom hranom i ostalim otpacima. Cilj mu je da dalje širi pokret friganizma, a Internet je u tome vrlo koristan.
Posljednjih godina po američkim gradovima preko Interneta organizuju ture po smetljištima. Sakupljaju odjeću, namještaj, stare aparate, suđe, ćebad… Višak razmjenjuje na buvljim pijacama isključivo trampom. Novac i kartice nisu u opticaju.
(Ni)je za jelo
Frigani smatraju da potrošnja, kao najjača ideologija Amerike, polako već izumire. U samoposlugama, međutim, tvrde da u kante za otpatke bacaju samo onu hranu koja nije za jelo.
Sve ostalo u velikim lancima pakuju i šalju organizovanim narodnim kuhinjama. Frigani ne veruju da je to istina.
“Neće se komad sira ili mesni odrezak, kao kod Pepeljuge, pretvoriti iz raskošnih kočija u ogromnu tikvu samo zato što je istekao koji sat od roka upotrebe. Kapitalizam je izmislio magični štapić kojim se podstiče narod da baca i kupuje. Agencija za zaštitu sredine procjenjuje da Amerikanci godišnje stvaraju 245 miliona tona otpadaka. Dvanaest odsto tovara bačenog u smeće je hrana”, tvrde frigani.
U kesama za smeće koje pažljivo razvezuju nalaze najraznovrsnije specijalitete. Kažu da nikada u svojoj friganskoj karijeri nisu bili gladni, a samo rijetkima među njima se dešava da se od te odbačene hrane unerede. Ali, to su početnici u svom poslu.
Iskusna Madlin Nelson smišlja nove recepte i stvara specijalitete na kojima bi joj pozavidjeli kuvari renomiranih restorana. Ističe da je srećna otkad je pronašla svoj novi stil, odbacila auto, poslovne bluze i beskrajne sastanke. Uživa na svom sadašnjem pokretnom radnom mjestu. Menhetn je veliki i đubrišta je na pretek.
(nezavisnecom)
