Komunističko razaranje bošnjačkog društva
Sve uglednije i imućnije Bošnjake koji nisu djelatno pripadali komunističkim snagama, novi ideološki komunistički sustav proglasio je „ostacima klasnog društva“ i neprijateljima „nove svijetle budućnosti“. Taj najizrasliji dio bošnjačke zajednice činili su i islamski duhovnici. I upravo je taj dio bošnjačke zajednice došao pod udar novog društvenog sustava. On je proglašen neprijateljem i tek njegovim potiranjem bilo je moguće praviti novo društvo s novim pogledima i vrijednostima.
Nakon završetka Drugog svjetsko rata komunisti su osnovali Glavni odbor Muslimana Bosne i Hercegovine. Odbor su činili predstavnici svih bošnjačkih ustanova koje su komunisti obnovili i vodili. Odbor je, međutim, suštinski bio samo maska putem koje su se provodile sve komunističke nakane unutar bošnjačkog naroda. Komunistički cinizam ogledao se u tome što su oni sve svoje odluke donosili tako da su one predstavljene kao izraz interesa samog naroda. U ime takvog tijela vršio se preustroj bošnjačkog društva i preoblikovanje njegovih ustanova.
Razračunavanje sa bošnjačkom tradicijom i duhovnošću bilo je korjenito i brutalno. Što su komunistički stavovi o „zaostalosti“ muslimana bili oštriji, a oni su smatrani najzaostalijim dijelom stanovništva nove države, to je potreba za zatiranjem starog društvenog sustava bila opravdanija. Tako se desilo da je potiranje svih osobnosti kod Bošnjaka bilo izraženije na njihovu duhovnu usmjerenost nego kod drugih.
Neosporno je da je Islam jezgra bošnjačkog društvenog bića. To društvo stoljećima postoji u gotovo neokrnjenom obliku sve do neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Susret takvog društva s’ komunističkim sustavom bio je sudar dvaju svjetonazora u kojem je islamska odrednica Bošnjaka morala biti poražena s obzirom na karakter vladavine komunista, a upravo se to i desilo.
Pod udarom komunista našli su se svi dijelovi starog bošnjačkog društva, a naročito islamski opredijeljeni intelektualci. Oni su smatrani većom opasnošću po sustav od zvanične uleme, koja se većim dijelom stavila pod prismotru vlasti. Godine 1945. pod odredbe suda stavljeno je gotovo svo bosansko građanstvo, a veliki dio njega ostao i bez građanskih prava. Ideološko usmjeravanje bošnjačkog naroda putem ideoloških sudskih procesa traje do 1949. godine. Najmasovnija i najznačajnija su dva sudska procesa: jedan grupi Kasima Dobrače 1947. i drugi „Mladim muslimanima“ 1949. godine.
„Mladi muslimani“ su sve vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije svjedočili o duhovnoj islamskoj jezgri bošnjačkog naroda i bili najveći i islamski najizvorniji bošnjački osporavatelji komunističkog totalirizma i nasilja. Iz te islamske intelektualne neprekinutosti velikim dijelom i proizašao je duhovno- politički preporod Bošnjaka devedesetih godina 20. stoljeća. Zatiranje islamskih osobnosti bošnjačkog društva nastavljeno je zabranjivanjem rada žarišta islamske duhovnosti, mekteba, tekija i prije svega pokušajima obezvređivanja moralnih načela bošnjačke porodice, otkrivanjem njenog stuba- žene.
U kakav ponižavajući, sluganski i moralno neodrživ položaj je bila dovedena ustanova Islamske zajednice svjedoči i to što su njeni prvaci bili primorani da rade protiv samih sebe, Islama i potrebe naroda. Prilikom zabrane rada mekteba (1952.) donosi se napis koji objašnjava opravdanost prekida mektebskog rada. Objašnjavajući štetnosti mekteba za razvoj muslimanske djece, a kao zaključak se ističe da su mektebi „kako po sadržani gradiva koje pružaju djeci da ga savladaju tako i po dobu i psihičkom razvitku djece koja treba da ga usvajaju opasni po njihovo duševno i tjelesno zdravlje, da su oni ozbiljna kočnica njihovom moralnom napredovanju i razvitku psihičkih snaga, pa jedino iz tih razloga mi smatramo da mektebi kao preživjele i štetne ustanove treba da nestanu iz društvenog života muslimana Bosne i Hercegovine.“
Bošnjački vjerski službenici bili su u takvom položaju da su zabranu rada mekteba primorani opravdati.
Tako su i sve službene bošnjačke duhovne i kulturne strukture zvanično prihvatile, na što su, doduše, bile primorane, stav i odluku komunista o skidanju zara i feredže. U Islamsku zajednicu dovođeni su ljudi potpuno odani komunističkom režimu. To je bio način nove vlasti da ovlada tom bitnom bošnjačkom ustanovom.
Komunisti su u svojoj političkoj akciji provodili nacionalnu politiku čiji je osnovni princip bio: priznanje individualnosti, ravnopravnosti i prava na samoopredjeljenje svih jugoslavenskih naroda – Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca. Time Bošnjaci nisu spomenuti ni kao narod koji ima pravo na svoju vlastitost i samoopredjeljenje, niti kao nacionalna manjina. Uspostava komunističke Jugoslavije Bošnjacima donosi najveći duhovni i politički prelom u njihovoj savremenoj historiji.
Nespojivost komunističkog ateizma sa islamskim bićem Bošnjaka proizvodi niz štetnih učinaka na duhovno biće tog naroda. Nije im priznat politički status nacije, a s’ druge strane nastojalo se Bošnjake asimilirati u Srbe ili Hrvate. Komunisti su Bošnjake bili osudili na nestanak, uzurpirali su njihove ustanove, politički i materijalno obespravili njihove gornje društvene slojeve, pohapsili i drakonski kaznili najnesamjerljivije grupe i pojedince.
LITERATURA:
* Šaćir Filandra, “BOŠNJAČKA POLITIKA U XX STOLJEĆU”, SEJTARIJA, Sarajevo, 1998.
Preuzeto sa www.akos.ba
