Na sve učestalije sumnje u uspješnost i dugovječnost nove Vlade FBiH, iz SDP-a su ovih dana odgovorili samohvalisavom ocjenom da Nikšić i njegovi ministri “uspješno rješavaju nagomilane probleme” te da u tome imaju “podršku javnosti”. Imamo li u vidu Dodikovu naviku da stanje u RS, mimo svih realnih pokazatelja, boji isključivo ružičastim tonovima, opravdano se upitati: Ko koga ovdje farba?
Jesmo li pored očiju slijepi i željni hljeba preko pogače, ako situaciju u zemlji vidimo potpuno drugačijom – krajnje lošom.
Pri tome ne mislimo samo na “Dnevni avaz”, koji svakodnevno piše o primjerima nesposobnosti, bahatosti i neodgovornosti aktuelnih vlasti u oba entiteta. Imamo u vidu i kritičke žaoke koje na račun vlasti skoro svakodnevno stižu iz Saveza za bolju budućnost BiH, vodeće opozicione snage u zemlji. Živnule su i neke nevladine organizacije, koje su u početku blago gledale na novi federalni vrh. Elementarno poštenje natjeralo je, međutim, “Transparency International” i druge da zatraže odgovornost premijera Nikšića i SDP-a za sramno protežiranje srodnika na dobro plaćenim pozicijama u državnim preduzećima.
Koliko je stanje “dobro”, pokazuju i sve žučnije izjave pripadnika tzv. Inicijative za novu akciju, putem koje odnedavno djeluje niz uglednih političkih i intelektualnih imena (Lamija Tanović, Miro Lazović, Stjepan Kljuić…). Oni su javnosti uputili poziv za promjenu stanja u zemlji, s kojim su upoznali i američkog ambasadora Patrika Muna (Patrick Moon). Ovaj ih je ohrabrio ocjenom da je “potreban pritisak javnosti na domaće političare”.
Smisao za samokritiku nikada nije krasio naše političare. Oni vole aplauze. Kad ih nema, sami ih režiraju preko poslušnih medija, uškopljenih sindikata i nevladinih organizacija, koje su nevladine samo po imenu. Mora se priznati da u tom lažiranju stanja u BiH aktuelne vlasti pokazuju znatnu vještinu.
Ispod lijepe dlake, koju glancaju udvorice i karijeristi, međutim, prava ćud i političko-ekonomski neuspjesi ipak se ne daju sakriti. Vlasti nam loše rade u oba entiteta, na državnom nivou pogotovo: tu smo još u predizbornom stanju.
O životu kojim živimo sramota je govoriti lijepim riječima. No, sramota je i šutjeti. Našim lošim vlastima tako se omogućava da i dalje rade nesavjesno i jalovo. I radit će sve dok ne osjete neugodni pritisak javnosti, kakav spominje, među ostalima, i američki ambasador Mun.
(dnevniavazba)
