Zemlja u kojoj može nestati deset milijardi KM (eura, dolara?) međunarodne pomoći, a da niko o tome pojma nema, niti se tim parama može ući u trag.
Zemlja koja ima Ustav, ali ne i njegov original. Zemlja, koju kao jedinstvenu priznaju UN, a čiji su sastavni dijelovi države u državi. Zemlja koja je na papiru laička i građanska, a u praksi feudalna i kojom upravlja političko “plemstvo” i svećenstvo. Zemlja u kojoj nema nijednog sudskog autoriteta koji bi mogao natjerati jednog od entiteta da vrati “zadržane” (opljačkane) pare drugom entitetu. Zemlja koja je protektorat, kolonija, a koja u Vijeću sigurnosti odlučuje o sudbini drugih, suverenih zemalja.
“Demokratija” u kojoj okupatori (međunarodna zajednica) mogu smjenjivati legalno izabrane poslanike, predsjednike i bilo koje druge ličnosti, te držati ih u zatvoru i “na ledu” bez ikakvog dokaza o njihovoj krivici. Zemlja koja ima paralelne sudske sisteme i gdje se zločincima jednog naroda sudi po pravilima koja se ne primjenjuju na zločince drugog naroda. Zemlja u kojoj Ustavni sud odlučuje preglasavanjem, a u praksi se to svodi na to da kod svih ključnih odluka trojica stranih sudija podržavaju isključivo dvojicu sudija iz uvijek istog naroda na štetu dvaju drugih konstitutivnih naroda. Zemlja u kojoj se ta dva druga naroda (a posebno jedan) neprekidno demonizuju u korist trećeg podržavanog od “međunarodne zajednice”. Zemlja kojom slobodno šeću međunarodno priznati teroristi kao državljani te zemlje. Zemlja u kojoj dio političke klase, skupa sa mafijom i sa predstavnicima okupatora (OHR) čini đavolje trojstvo i pije krv narodu. Zemlja u kojoj siva i crna ekonomija obezbjeđuju “socijalu” stanovništva. Zemlja gdje se privatizacija isticala kao ekonomski napredak, a u stvari je bila najbezobzirnija pljačka društvene imovine. Zemlja u kojoj izabrani predstavnici naroda beskrupulozno povećavaju svoja primanja, dok dobar dio stanovništva tone u bijedu. Sve u svemu, zemlja koju je jedan poznati, i međunarodno priznati, banjolučki ekonomista nazvao u jednoj od svojih knjiga “banditskom”.
U toj zemlji čuda ne postoji nikakav iole ozbiljan plan ekonomskog razvoja. Industrijska proizvodnja je slaba i ne razvija se. Nekadašnji veliki sistemi kao “Čajavec”, “Incel”, “Jelšingrad” i ostali, namjerno su uništeni “privatizacijom” i nakon toga opljačkani.
Tekstilna i kožna industrija su u rasulu. Drvna industrija se svela najvećim dijelom na izvoz sirovinske osnove i poluproizvode tako da uništavanje šuma čini značajan dio nacionalnog dohotka. Poljoprivredna proizvodnja je ekstenzivna i neracionalna, te preko 60 posto većeg dijela prehrambenih proizvoda uvozimo iz inostranstva. Ima, međutim, i drugih apsurda. Zbog nedostatka novca prisiljeni smo da u pojedinim momentima izvozimo naše žitarice, a onda ih naknadno kupujemo po daleko većim cijenama. Sve u svemu, izvoz svih proizvoda pokriva svega 50 posto uvoza. Skoro cjelina formiranih budžeta u BiH troši se na plaće budžetskih korisnika, a skoro ništa ne ide na razvoj privrede. Uz to treba istaći da su budžeti u BiH istinska hobotnica. Ima ih 155: 79 opštinskih plus deset kantonalnih + entitetski u Federaciji, te 63 opštinskih plus entitetski u RS i jedan državni. Kada nema dovoljno para, onda se uzimaju stotine miliona eura u obliku tranši MMF-a za pokrivanje budžetskih deficita. To je neproduktivno trošenje novca kojeg uživaju jedino njihovi sadašnji budžetski korisnici. U bližoj budućnosti, te će se pare, u stvari kamate na te pare, morati vraćati. Nastupit će dužnička kriza, a onda “kud koji mili moji”.
Ko će se više sjećati nekadašnjih vlada koje su prouzrokovale ovaj belaj. Treba istaći da ovu nepovoljnu situaciju dobrim dijelom uzrokuju i postojeće banke čiji je najveći dio u rukama stranaca i koje ostvarene profite ne ulažu u privredni razvoj već ih iznose u svoje matične zemlje. I dok radni dio stanovništva prima bijedne dohotke, plaće u bankarstvu dostižu i šesterocifrene iznose.
U toj zemlji čuda mnogi su gladni, često prose i traže svoj obrok po kontejnerima. Da je tema aktualna, govori podatak Svjetske banke o povećanju broja gladnih u BiH u ovoj godini za 20 posto u odnosu na prethodnu. Tako sa jednim obrokom dnevno iz narodnih kuhinja preživljava oko 20.000 građana. Stanje u BiH se pogoršava, a na listama čekanja humanitarnih organizacija, koje hrane siromašne, je više desetina hiljada onih koji traže da dobiju pravo na jedan obrok. Oko 600.000 ljudi u BiH živi ispod generalne linije siromaštva, a tu se ubrajaju svi čija su mjesečna primanja manja od 238 KM. Oni čija mjesečna primanja ne prelaze 84 KM su u ekstremnom siromaštvu i takvih je u BiH oko 20.000. Drugi podaci govore da svaki peti građanin BiH živi od tri KM dnevno. U najvećem broju tu su penzioneri, ali i sve veći broj nezaposlenih mladih bračnih parova sa djecom. Za to vrijeme, plate poslanika parlamenta BiH su šest puta veće od prosječnih primanja građana. Nezaposlenost u BiH je očajavajuća, jedna od najvećih u svijetu, i obuhvaća oko 40 posto radno sposobnog stanovništva, više od pola miliona ljudi. Dvadeset posto onih koji rade, ne primaju mjesecima i godinama plaće, a ne uplaćuju im se ni zakonski određeni doprinosi, posebno zdravstveni i penzioni. Tako se radnicima u Republici Srpskoj (RS) na ime neisplaćenih plaća i doprinosa duguje iznos, koji prelazi veličinu entitetskog budžeta (milijardu i šesto miliona KM). Više od polovice mladih osoba od 18 godina do 35 godina u BiH je nezaposleno, što je četiri puta više nego u EU. Preko 60 posto mladih bi u potrazi za poslom i boljom budućnošću napustilo BiH kada bi im se pružila prilika. Kao rezultat sveukupne, nepovoljne situacije divlji štrajkovi mnogobrojnih populacija (radnici, penzioneri, borci, prosvjetni i zdravstveni poslenici, itd), ne prestaju.
Sreća, pa nije sve tako crno. Imamo moćan energetski sektor. I još jedna činjenica koja posebno onemogućava da glad stanovništva poprimi epidemijske razmjere, a to su privatne doznake iz inostranstva od cirka 3,8 milijardi KM što iznosi 17,8 posto bruto društvenog proizvoda BiH. Pored toga, vodi se i simptomatska socijalna politika od strane onih kojima su dostupna budžetska sredstva po sistemu: ne pravi novu odjeću, već krpi rupe tamo gdje se pojave. Ali “rupa” je sve više, a “zakrpa” sve manje.
(24sata.info)