Crni oblak prašineje danima lebdio iznad Sarajeva
Sarajevo će biti, sve drugo će proći… Četiri godine opsade, 329 ispaljenih granata dnevno, genocid, urbicid, kulturocid, nisu mogli da unište dušu grada u srcu Evrope, u srcu Bosne i Hercegovine, spoj istoka i zapada, staroga i novoga, starosti i mladosti.
Duša nije uništena, ali je srce prokrvarilo mnogo puta. Najjače je krvarilo kada se uništavala historija grada.
Na današnji dan 1992. godine, tačnije u noći s 25-og na 26. august zapaljena je Vijećnica, gorila je historija, gorio je ponos grada.
Od agresora se ništa drugo nije moglo ni očekivati, ubijali su djecu, rušili kuće, za njih paljenje historije je bila samo još jedna zabava i meta iživljavanja.
Agresorske snage su vidjele Vijećnicu kao na dlanu, direktno su mogli pucati sa brda. Više od milion knjiga, više od 100 hiljada manuskripti i rijetkih knjiga pretvorilo se u najveću paljevinu.
Nestajala su u plamenu stoljeća naše historije, sve što se brižno čuvalo. Sarajevski dobrovoljci su pokušali spasiti što su mogli. Formirali su ljudski lanac te spašavali knjige. Izlažući se životnoj opasnosti, nadljudskim naporima spasili su dio fonda, dio historije.
Spašen je najznačajniji dio, Specijalne zbirke, koje na svojevrstan način svjedoče o multietničnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti BiH kroz stoljeća, te o tradiciji koegzistencije naroda i kultura na ovim prostorima.
Vatrena stihija je klonula, nakon gašenja crni oblak prašine je danima lebdio iznad grada, a stanovnici su nalazili u kosi sitne čestice spaljenih knjiga, papira i manuskripti, koje su padale na sve strane.
A Vijećnica je bila tako lijepa, tako ponosna. Izgrađena je 1894. godine, a svečano otvorena 20. aprila 1896. godine. Smještena na Mustaj-pašinom mejdanu predstavljala je najljepši i najreprezentativniji objekat iz austrougarskog perioda građen u pseudo-maurskom stilu.
Prvi projekat je uradio Karlo Paržik, a kako se ovaj nije svidio ministru Benjaminu Kalaju, izrada novog povjerena je Alexandru Witteku. Kao uzor u izradi ovog projekta poslužila mu je džamija Kemala II zbog čega je dva puta odlazio u Kairo. Završetak njegovog projekta je povjeren 1894. godine Ćirilu M. Ivekoviću.
Nakon završetka agresije počela je dugogodišnja obnova Vijećnice. Malo po malo se obnavlja i vjeruje se da će do 2014. godine ponovo biti ona stara, ponosna čuvarica blaga Sarajeva.
Odgovor na pitanje zašto je zapaljena Vijećnica nikada niko nije dao. Sarajlije su na to pitanje imale približno iste odgovore, ironične.
Mišljenja su da je Vijećnica zapaljena i srušena jer je bila spremište najopasnijeg oružja koje je ledilo krv u žilama agresora, malograđanina.
Bila je spremište knjiga, spisa, dokumenata, bila je čuvar pisanog blaga, historije i dokaza da je Sarajevo oduvijek bilo grad naroda svih vjera, nacionalnosti i da su u njemu svi dobrodošli.
A to velikosrpskoj mržnji nije odgovaralo.
(sdaba)