Halooo, seljačino?! |

Migracije stanovništva se inače definiraju kao proces preseljenja ili pomjeranja stanovništva iz jedne regije u drugu. Razlikujemo mirnodopske migracije (poput onih koje se dešavaju zbog potrage za boljim životnim mogućnostima, ekonomskim potencijalima ili privlačnijom klimom) i prisilne poput iseljavanja zbog ratnih dešavanja ili prirodnih nepogoda.

Migracije (barem načelno) podrazumijevaju kulturološku interakciju odnosno asimilaciju kulturoloških uzusa, mentalne promjene onih koji se doseljavaju, usvajanje normi, običaja, prilagođavanje zakonima regije u koju se imigranti doseljavaju te prihvatanje zatečenih pravila ponašanja…

Svega ovoga u Bosni i Hercegovini – nema. Prije rata je, prema podacima Zavoda za statistiku, odnos ruralnog i urbanog stanovništva iznosio 60:40 procenata u korist ruralnog dok se za vrijeme i poslije rata taj odnos više nego značajno promijenio. Iako su CIA-ine procjene da je taj omjer sada negdje oko 50:50 procenata, stvarna situacija je znatno drugačija. Dobar broj „prognanika” je i dalje prijavljen u mjestima u kojima su živjeli prije rata ali su nastanjeni u urbanim sredinama (koje su tokom agresije prihvatile veliki broj prognanika).

S druge strane, proces pomjeranja od ruralnog ka urbanom je upadljiv i zbog uticaja globalizacije, medija, oportuniteta za mlade koji se sve više okreću svjetlima grada, laganoj zaradi, brzom životu a bježe od težačkog rada, čuvanja stoke i ostalih potrebnih privrednih aktivnosti. Tako s jedne strane imamo veliki broj napuštenih sela koja su imala izvrsne poljoprivredne i stočarske potencijale i ogroman broj nezaposlenih mladih ljudi čiji su roditelji, kao i roditelji njihovih roditelja, vrijedno radili i doprinosili, kako sebi i svojoj obitelji, tako i društvu i državi uopšte.

Istina je da je danas sramota biti seljak (u ovom kontekstu poljoprivrednik, stočar, časno i pošteno zanimanje) – cool je i „in” ne raditi ništa, studirati 10 godina, ispijati kafe u mondenskim kafićima, kritikovati „one tamo” i korumpirani sistem i svaljivati krivicu na Dodika, Lagumdžiju, Čovića ili Izetbegovića. Istina je, zapravo, da seljakluka (u onom najgorem smislu) nikad nije bilo više.

Seljakluk (ili papanluk) je etiketa koju danas „lijepi” svako prema vlastitom nahođenju. Poređenja radi, odgovor na pitanje koliko je pervertirana naša svijest znat ćemo ako bismo u Njemačkoj htjeli nekoga nazvati seljakom u pogrdnom smislu – takva konstrukcija jednostavno – ne postoji. Međutim, u Tuzli se seljacima obično nazivaju „oni koji su se slegli u grad”; to mogu biti prognanici, oni koji inače žive u ruralnim mjestima oko Tuzle ili došljaci u najširem smislu. Oni malo „prosvjećeniji” seljakom nazivaju svakoga ko, bez obzira na porijeklo, ne drži do opšteprihvaćenih pravila ili kulturnih uzusa…s ovakvim standardima zaista je teško utvrditi ko je zaista „seljak”.

S jedne strane, dobar broj onih koji su se doselili u Tuzlu (ovdje ću rizikovati i možda nenamjerno povrijediti nečija osjećanja) bilo zbog „bolje budućnosti” ili zbog četničke kame nažalost nisu usvojili norme koje važe u urbanim sredinama. To se manifestira u slijedećim primjerima: odlaganje smeća gađanjem kontejnera kesom sa desetog sprata, parkiranje automobila na zelenim površinama, maltretiranje komšija puštanjem glasne muzike (pogotovo prekodrinskih „pjevaljki”), glasno dovikivanje i psovanje, blokiranje prometa „kako je kome na ruku” i, što je posebno simptomatično, nametanje vlastitih nekulturnih modusa ponašanja domicilnom stanovništvu u vidu prevaziđenih adeta i običaja. Mnogi jednostavno ne mogu shvatiti da je zadatak onih koji se dosele na neko područje (pogotovo ako su u manjini) da se prilagode sredini i usvoje norme koje tu vladaju.

S druge strane, domicilno stanovništvo je pod kulturološkim pritiscima bilo prisiljeno reagovati te su tako neki usvojili nove (ne)kulturne norme, neki su se jednostavno pomirili s nametanjem novih paterna ponašanja dok je jedan dio „burno” protestvovao (i protestvuje!) – uglavnom preko internet foruma, grupa i komentara na informativnim portalima. Što se tiče prihvatanja novih „adeta”, uglavnom je jedan dio mladjih domicilnih stanovnika prihvatio neke od „normi” – istina, mnogo je lakše biti krkan i raditi stvari „na ruku” nego se ponašati civilizovano i prema ustaljenim pravilima.

Tako sve češće vidimo gradske momke i djevojke kako parkiraju na trotoarima i zelenim površinama, ostavljaju gomile smeća, razbijaju flaše, teroriziraju okolinu turbo-folkom, pljuju i psuju naočigled mnogih prisutnih i još mnogo toga… Tu su svakako i „vikend-posjetioci” koji s vremena na vrijeme doprinesu koloritu „urbanog života” masovnom tučom, potezanjima noža i pištolja itd.

Vjerovatno će zvučati fašistički ali za dobar broj onih koji su iz bilo kojih razloga došli živjeti u neku urbanu sredinu (kakva je recimo Tuzla nekad bila prije nego je postala provincija) valjalo bi uvesti – naturalizaciju. Potpuno jednostavan (za neke vjerovatno i bolan) proces ali definitivno opravdan. U nekim zemljama (poput Švicarske) to je obavezna procedura: logično je da, ukoliko želite živjeti u nekoj zemlji, morate znati njene običaje, tradicije, zakone te se u potpunosti integrirati u način života te zemlje/zajednice. Podvlačim: integrirati jer to je postupak uklapanja u sredinu a ne izmjene (i teroriziranja) sredine spram svojih nahođenja, dobre volje ili raspoloženja.

Tako bismo za sve one, bez obzira na mjesto rođenja ili porijeklo, morali uvesti neku vrstu edukacije/naturalizacije kako bismo već u nekom doglednom vremenu mogli živjeli u gradu sa pravim urbanim normama, pristojnim manirima, civilizovanim ophođenjem i rješavanjem problema a ne u centru turbo-folka, kiča, krkanluka, papanskog ponašanja, pucnjave te zaostalog mentaliteta. Bojim se pak, da to neće biti izvedivo i da će grafit koji mi je ostao u sjećanju „U ovom gradu teško je biti seljak – konkurencija je prevelika” još dugo biti na snazi.

(tipba)