Čekajući Ramazan: Kako su Amerikanci “pacifizirali” Faludžu

Prema istraživanjima i tvrdnjama očevidaca, u zadnjih nekoliko godina, Faludža- irački grad koji je praktično razrušen teškom artiljerijom američke vojske u dvije velike ofanzive 2004. godine- suočava se sa užasnim procentom djece koja se rađaju sa raznim deformitetima. Situacija podsjeća na sličnu situaciju i izvještaje koji su dolazili iz Basre, nakon prvog rata u Zaljevu 1991. godine. Lista strahota je zastrašujuća: djeca rođena sa očima na sredini obraza, bez udova, sa previše udova, oštećenja mozga, srčana oštećenja, bez genitalija.

Za vrijeme posjete klinici u Faludži, marta 2010. godine, novinar BBC-a John Simpson je izjavio:” Dati su nam podaci o ogromnom broju slučajeva gdje su se djeca rodila sa nekim poremećajem…na jednoj fotografiji bila je beba sa tri glave.”
Kasnije, u glavnoj bolnici u gradu, koju su Amerikanci poslije ofanzive izgradili, masa roditelja je nagrnula sa djecom koja su imala razne poremećaje, nedostatak ili višak udova, problemi sa mozgom, srce, kičmenom moždinom i slično. Vlasti u Faludži upozorili su žene da prestanu rađati.

Ejman Kais, šef glavne bolnice u Faludži, izjavio je za “Guardian” da on vidi u prosjeku dvije takve bebe na dan, za razliku od 2003. godine kada je mjesečni prosjek bio četiri.
“Većina deformiteta su na glavi i kičmenoj moždini, ali postoji i veliki broj deformiteta donjih ekstremiteta,” kaže on. “Takođe povećava se broj djeca, mlađe od dvije godine, koja imaju tumor na mozgu.”
Široko prihvaćeno mišljenje među naučnicima, doktorima i humanitarnim radnicima jeste da je glavni krivac za to rat. Prisustvo raznih vrsta naoružanja, smeća i otpada, masivne rupe gdje se pali razni otpad u američkim bazama, paljenje naftnih polja ostavili su toksično nasljeđe koje je otrovalo zrak, vodu i tlo u Iraku.

“Mislim da smo uništili Irak”, kaže Adil Šamo (Shamoo) biokemičar sa Univerziteta u Marylandu koji je specijalizirao na medicinskoj etici i spoljnoj politici. Šamo, Amerikanac porijeklom iz Iraka, vjeruje da “obično razumno razmišljanje” može povezati probleme sa zdravstvenim stanjem Iračana u Iraku sa nemilosrdnim bombardovanjem njihovih gradova i zatrovanom atmosferom nakon borbi i okupacije.
Ministarstvo odbrane se ne slaže sa ovim, te odbacuje tvrdnje po kojima je vojska kriva za kronične bolesti, defekte novorođenčadi, visok prosjek oboljenja od raka među lokalnim stanovništvom, pa čak i među američkim vojnicima, koji su bili izloženi sličnim uslovima života nakon i u toku borbi.
Takođe dužnosnici istog ministarstva nisu uzvraćali na naše telefonske pozive i mailove, da bi odgovorili na neka naša pitanja vezano za ovaj problem.
Iračka vlada je učinila malo toga da skrene pažnju i da se pozabavi sa krizom u Faludži i na drugim mjestima u Iraku. Vlasti si ne mogu priuštiti, a očigledno je da nedostaje i volje, da počisti izvore zagađenja okolo najnaseljenijih mjesta u zemlji, iako većina Iračana još uvijek pati zbog nedostatka čiste vode i osnovnih medicinskih potrepština. Zajednička studija iračkih ministarstava okoliša, zdravlja i nauke iz 2010. godine identificirala je 42 mjesta u Iraku koja su kontaminirana visokim procentom radijacije i dioksina, što je, prema tvrdnjama iznešenim u studiji, rezultat tri decenije rata. Kritičari vjeruju da postoje stotine drugih lokacija poput ovih.
Oblasti oko urbanih centara poput Basre i Faludže su mjesta gdje se nalazi 25% tih lokacija. Zagađenje Basre datira još iz 1982. godine, iz vremena Iračko-iranskog rata. 20 godina nakon Zaljevskog rata u Basri se bilježi stalno povećanje bolesti djece. Prema tvrdnjama istraživača Univerziteta za javno zdravstvo iz Vašingtona prosjek dječije leukemije se uduplao u periodu između 1993- 2007. godine.

U decembru objavljen je izvještaj u “International Journal of Environmental Research and Public Health ” u kojem je objavljeno da od 2003. godine “porođajni deformiteti” su prisutni u 15% od ukupnog broja rođenih u Faludži. Najčešća oboljenja su oštećenje srca, povezanim sa deformitetima nerva, što uzrokuje često fatalne deformacije. Za uporedbu veliki porođajni deformiteti pogađaju oko 3% novorođenčadi u SAD-u i 6% u svijetu. “Vrijeme u kojem se desilo ovo povećanje deformiteta kod novorođenčadi sugerira da bi ono moglo biti povezano sa dugogodišnjom izloženosti kontaminaciji zbog ratnog stanja” stoji u izvještaju.

U još jednom nedavno objavljenom članku “Cancer, Infant Mortality and Birth Sex-Ratio in Fallujah, Iraq 2005–2009,” objavljenom u “International Journal of Environmental Research and Public Health” od jula 2010. godine, izvršeno je istraživanje gdje se išlo od vrata do vrata kroz Faludžu te se ispitalo 4843 stanovnika Faludže u 711 domaćinstava. Priznajući da takva istraživanja imaju svoja ograničenja, autori su istakli tri otkrića, uključujući smanjenje od 18% u rađanju djece muškog spola nakon 2004. godine i povećanje smrtnosti novorođenčadi.
“Rezultati prikazani ovdje ne bacaju nikakvo svjetlo na identitet materija koje su pruzrokovale ovaj pojačani stepen bolesti i iako smo mi skrenuli pažnju na korištenje osiromašenog uranijuma kao jednog od potencijalnih krivaca, možda postoji još uzroka”, pišu autori.
Zaista drugi mogući kontaminanti su mogući- ali je osiromašeni uranijum već dugo glavni osumnjičeni. Osiromašeni uranijum je visokotoksični, radioaktivni, teški metal kojeg američka vojska redovno koristi zbog svojih mogućnosti penetracije i ostalih mogućnosti koje se mogu iskoristiti u vojne svrhe.
Tenkovi “Abrams” i borbena vozila “Bradley” ih imaju u svojim oklopima i municiji. Kao dodatak njihovim mogućnostima penetracije, municija sa osiromašenim uranijom uzrokuje daljnju štetu tako što pali svoju metu. Nakon bitke, ostaci tenkova,te ostaci eksplodirane i neeksplodirane municije u kojoj se koristi osiromašeni uranij zrače radioaktivnim zračenjem, dok sićušni dijelovi metala dospjevaju u zrak te mogu, nošeni vjetrom, dospjeti na mjesta daleka od poprišta bitke. Ova prašina može biti smrtonosna kada se udahne, kako tvrde doktori i naučnici.
Pretpostavlja se da je SAD ostavila oko 320 metričkih tona osiromašenog uranijuma na bojnom polju nakon prvog rata u Zaljevu. Municija u kojoj se koristi osiromašeni uranijum dala je određenu prednost američkoj vojsci nad Iračanima, uništiviši oko 4000 tenkova, od kojih mnogi još uvijek zagađuju pustinje Iraka.
“Nevidljive čestice stvorene kada ti meci udare i zapale su još uvijek ‘vruće’. Gajgerov brojač će ih očitati, one se lijepe za tenkove, kontaminiraju tlo i raznose ih pustinjski vjetrovi, i trebaće 4,5 milijarde godina da izgube samo pola svoje radioaktivnosti,” napisao je Scott Peterson u Christian Science Monitor-u.
U drugom članku Peterson je dokumentovao dokaze o prisustvu osiromašenog uranijuma u Bagdadu, provjeravajući “vruća mjesta” gdje se nalazi otpad ostao poslije bitke sa Gajgerovim brojačem. On je primjetio da su američke zračne snage priznale da su njihovi avioni A-10 “Warthog” ispalili 300.000 komada takve municije u prvoj fazi invazije.

“Djeci nije rečeno da se ne igraju sa radioaktivnim otpadom”, napisao je Peterson. On je vidio samo jedno mjesto gdje su američki vojnici postavili ručno napisano upozorenje na arapskom jeziku u kojima upozoravaju Iračane na opasnost.
” Tu su se nalazili ostaci od tenkovske granate 120mm koji su uzrokovali radijaciju 1300 puta veću od normalne. Gajgerov brojač je poludio.”
Dobiti točnu sliku kako i koliko su Amerikanci upotrebljavali municiju sa osiromašenim uranijumom u Iraku od 2003. godine je nemoguće.
14. marta 2003. godine na pres konferenciji sedmicu prije invazije pukovnik James Naughton izjavio je da Iračani “…žele osiromašeni uranijum izvan igre zbog toga što smo ih mi razvalili sa njim” u tenkovskim bitkama 1991. godine.
“Njihovi vojnici se ne mogu nositi sa mišlju da ulaze u iste tenkove, sa nekim laganim poboljšanjima, i da idu ponovo na Abramse.”
Hvaljenje je prestalo nakon invazije. Dužnosnici sada insistiraju da izloženost i upotreba municije sa osiromašenim uranijumom nije odgovorno zbog ozbiljnih zdravstvenih problema u Iraku. Tačna količina municije potrošene za vrijeme borbi u Faludži krajem 2004. godine ostaje nepoznat. Ali visina zagađenja se može mjeriti sa jačinom bombardiranja.
Prema tvrdnjama Rebeke Grant, koja je pisala za “Air Force Magazine” 2005. godine američka vojska je izvela nemilosrdne zračne napade u prvoj bici za Faludžu od marta do septembra 2004. godine, da bi u novembru pokrenuli drugu fazu bombardovanja.
Grant opisuje “polagani i temeljiti tempo zračnih napada” u većinom urbanim dijelovima grada, gdje se koristio AC-130, iako su komandanti ranije upozoreni na to zbog moguće koleteralne štete.
Avioni F-15 u brišućem letu bi napadali pobunjenike da bi očistili teren za marince, koji bi opet to iskoristili za davanje podataka za navođene “precizne” projektile koji mogu “pogoditi određenu zgradu u sredini naseljenih mjesta”.
Njene podaci ne uključuju korištenje municije sa osiromašenim uranijumom niti bijelim fosforom, koji, kada dođe u kontakt sa ljudskom kožom i mesom prodire sve do kosti. Godinu dana nakon što su doktori u Faludži počeli svjedočiti o groznim opekotinama glasnogovornik Pentagona priznao je BBC-u da je bijeli fosfor korišten “kao oružje protiv neprijateljskih boraca” 2004. godine. Na kraju vojska je insistirala da je korišten samo za osvjetljavanje bojnog polja.
“Kada žele oni jednostavno ukinu sve zabrane” kaže novinar istražitelj Dahr Ismail, koji je bio u Faludži 2004. godine.
Problem u pokušajima da se otkrije primarni razlog povećanja procenta rađanja djece sa deformitetima u Iraku jeste što je ova zemlja jednostavno mozaik raznih kontaminacija. Osim zagađene vode, tu su i ubitačni toksični plinovi koji nastaju paljenjem raznog otpada u američkim bazama, kao i naftni i plinski požari. U periouu od 2003. godine zabilježeno je 469 takvih incidenata.
Uporedba sa “Agent Orange” se ne može izbjeći. Kao i u Vijetnamu generacijama ranije Amerikanci požuruju da iziđu iz Iraka, gurajući priče o ratu u historijke knjige. Ignorirajući postojano pištanje Gajgerovih brojača, američka javnost gura od sebe slike deformirane iračke djece ka izblijedelim sjećanjima vijetnamske djece i američkih veterana rasturenih kemijskim naoružanjem. Kolektivno poricanje se pokazalo kao najbolji prijatelj Carstva….

Piše: Kelley Beaucar Vlahos
Izvor: Uruk.net
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba