Čekajući Ramazan: Američki genocid u Pakistanu
IslamBosna.ba – Noor Behram se prisjeća zašto je počeo svoju misiju fotografisanja scena napada bespilotnih letjelica u Pakistanu. Razlog je bio 12 mrtvih ljudi – cijela familija koja je nestala u onome što je službeno označeno kao američki napad na militante. Ali, 39-godišnjak, koji radi za El-Džeziru, ima izvore u Vaziristanu koji su mu rekli da je službena priča samo poluistina. Nakon toga on je uskočio u svoje auto i iz svoga doma otišao u Shawalu, mjesto gdje se desilo bombardovanje, i vidio nešto što mu se duboko urezalo u mozak: sagorjele dijelove tijela i spaljenu odjeću koji su visjeli sa drveća.
“Ustvari američki helikopter je napao hotel u kojem su se navodno krili pobunjenici”, kaže Behram. “Familija koja je živjela u obližnjem naselju čula je zvuk i gledala je što se dešava u dolini. U tom trenutku američki avion je preletio i ispalio raketu na njihov dom. 8 žena i djevojčica, zajedno sa četiri muškarca, je poginulo.”
Ali tog dana, 27. juna 2007. godine, novinar nije našao ni riječi o ovoj familiji u novinama – samo novosti o ubijenim ekstremistima. Šok mu je dao inspiraciju da fotografira nepriznate smrti i patnje civilnih žrtava rata u zapadnom Pakistanu, sa nadom da će se to jednog dana objaviti. “Većina ljudi je ubijena u napadima američkih bespilotnih letjelica”, kaže on. ” Ali izvještaji o ovim incidentima govore da je ubijen i određeni broj militanata.”
A skoro sve Behramove fotografije dolaze s lokacija u sjevernom ili južnom Vaziristanu. Ta područja se redovno raketiraju iz bespilotnih letjelica kojima se upravlja s druge strane svijeta – iz kontrolnih soba u SAD-u.
“Ne mogu reći koliko pobunjenika je stvarno ubijeno”, kaže on. ” Jedino što mogu reći jeste da većina žrtava nisu militanti, nego oni koji nisu uključeni u sukob. Većinom su to žene i djeca.”
Dušnosnici iz Vašingtona tvrde da u napadima skoro da nema civilnih žrtava jer su napadi bespilotnim letjelicama tako precizni. Ali Behram se ne slaže sa ovim. “Pretpostavljam da na svakog mrtvog pobunjenika ima oko 15 mrtvih civila”, tvrdi on. Fotografije su užasne. Na jednoj se nalazi dječak s raznešenom lobanjom, na drugoj dijete bez stopala. Na drugoj se nalazi mrtvo dijete s glavom u zavojima. Na sljedećoj se nalaze krvave školske knjige. Sljedeća prikazuje dijelove tijela cijele familije razbacane po ruševinama njihove kuće. Fotografije su toliko uznemirujuće da je SPIEGEL ONLINE objavio samo nekoliko.
Nakon što je posjetio više od 70 mjesta gdje su se desili napadi bespilotnih letjelica u zadnje četiri godine, Behram je vidio preko 600 mrtvih ljudi. Ovaj rad je lični projekat, nije povezan s njegovim radom na El-Džeziri, kaže on, objašnjavajući da je on sam želio da vidi šta je istina. Ali kao novinar u Pakistanu on malo zarađuje i morao je posuditi kameru i fotoaparate od prijatelja i rođaka. Bolne slike rezultat su tog rada. Njegov posao je opasan. Često, nedugo nakon napada, Behram je u strahu da bi još projektila moglo biti ispaljeno.
On pomaže da se pokopaju mrtvi, da se izvuku ranjeni iz ruševina, pomaže ozljeđenima. Tek nakon svega toga on izvlači svoj fotoaparat iz džepa. Mora da traži dozvolu za slikanje od strane plemenskih starješina i talibanskih komandanata. Mora ih uvjeriti da nije špijun, ne jedan od onih koji prenose koordinate za nove napade Amerikanaca. Nemoguće je ponovo provjeriti vjerodostojnost fotografija. Skoro nema novinara koji se nezavisno može kretati Vaziristanom. Ali Behramove tvrdnje o njima podudaraju se s datumima i lokacijama napada bespilotnih letjelica.
Sada on sjedi u restoranu u Islamabadu. Čini se nervoznim i često trepće očima – na desno oko pomalo škilji. Kaže da se ne osjeća dobro. Niko se ne osjeća dobro u Vaziristanu i mnogo ljudi ima psiholoških problema. “Najgori dio je nesanica”, kaže on. “Bespilotne letjelice većinom raketiraju naše kuće i stalno se brinemo da ne postanemo mete. Kako možete da dobro spavate pod tim uslovima?”
Dva puta sedmično pakistanska armija blokira oba dijela Vaziristana, tako da niko ne može napustiti svoje kuće. Ovo su dani snabdjevanja za armiju, kada stiže municija i hrana za pakistanske “antiterorističke” snage. Ove blokade su odgovor na napade na armiju. “U ova dva dana sve radnje su zatvorene”, kaže Behram. “Ali i u drugim danima skoro nema nikakvog posla. Ko može da radi ovih dana? Čak su i škole zatvorene.”
Ni sa pakistanskim talibanima nije uvijek lako, kaže on. Nasilje je prisutno svaki dan, i pakistanski talibani se bore sa pakistanskom vojskom i policijom. Civili ginu svakodnevno- ljudi se optužuju da su špijuni. Predstavnici vlade nisu puno bolji, kaže Behram, i plaćaju hiljade eura mita da bi zadržali vlast. “Jednom kada uđu u administraciju, oni uzmu sav novac koji je dostupan i trpaju ga u svoje džepove”, kaže on.
Neovisno jedan od drugog, mnogi ljudi u Vaziristanu govore istu stvar: američki napadi bespilotnim letjelicama radikaliziraju lokalno stanovništvo. Napadi su službeno osuđeni od strane pakistanske vlade, ali odobreni u tajnosti, što su pokazali dokumenti koje je objavio WikiLeaks. “Kada se razori neka kuća i poginu civili, možete pretpostaviti da ljudi koji žive tu, njihovi susjedi i njihovi prijatelji – svi mrze Ameriku”, kaže Behram. Nasilje i loša ekonomska situacija neizbježno vodi ka radikalizaciji, kaže on. Ljudi nemaju izbora: “Previše su siromašni da negdje drugdje potraže bolje uslove za život.”
On razumije zašto se SAD bori protiv pakistanskih talibana. “SAD i talibani su u ratu, mi to shvatamo”, kaže on. “Ali što hiljade ljudi koji žive u zapadnom Pakistanu imaju s tim? Zašto njih ubijaju?” On želi da dokaže tu nepravdu. Rat bespilotnim letjelicama počeo počeo je 2004. godine, eskalirao je u julu 2008. godine za vrijeme predsjednika Buša, da bi njegov nasljednik, Barak Obama, pojačao intenzitet. Behram pokušava da dokaže da je to besmisleno.
On pokušava da ostane neutralan. Kaže da je njegova žena, koja vodi školu za djevojčice, njihovom prvom sinu dala ima Osama. Dječak je rođen prije pet godina. “Ima mnogo Osama istog godišta u Vaziristanu”, kaže on, češljajući prstima svoju dugu bradu. “To je način na koji narod iskazuje svoje protest prema ovim napadima.” On se smije, kao da zna koliko je uzaludan takav prostes. Odjednom se prestade smijati. “Osama ima leukemiju”, reče.
Njegova kampanja protiv napada bespilotnih letjelica je takođe pokušaj da privuče pažnju na svoj rad. U martu je vjerovao da je prikupio dovoljno slika. Povećao ih je, pozvao grupu novinara o svom trošku, i doveo ih u Islamabad, gdje im je pokazao slike. “Doveo sam novinare o svom trošku, pod svojom zaštitom”, kaže on. Ali pakistanska vlada nije imala interesa da patnje sopstvenog naroda, koje u tajnosti dopušta, iziđu na svetlo dana. A nije tajna kako se vlada odnosi prema disidentima.
U Islamabadu je upoznao advokata, Šahzada Akbara, koji je prestavljao veliki broj žrtava napada bespilotnih letjelica i koji se pripremao za veliku tužbu. On je Behrama upoznao s britanskom organizacijom “Reprieve”, koja se bori za ljudska prava, i sada će njegova kolekcija fotografija biti objavljena u Londonu. Njih 85 – sve slike koje su “neprikladne” za medije. “Na izložbi one će imati različit učinak”, kaže on. Ali nije siguran za fotografiju na kojoj se nalazi okrvavljeni Ku’ran. Ne želi da prouzrokuje novo krvoproliće. Nasilje, kao reakcija na nasilje, ne donosi ništa dobro.
Možda će, kaže on, kasnije objaviti knjigu. Zadnje četiri godine vodio je dnevnik o svojim aktivnostima i stvarima koje je doživio. Ta priča će biti alternativa od službenih izvještaja iz ovog ratom razorenog područja. Sada, kaže on, nakon godina rada i upoznavanja s lokalnim stanovništvom, osjeća se puno sigurnijim i njegov rad će mu biti lakši.
Piše: Hasnain Kazim
Izvor: Uruk.net
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba