Član predsjedništva, i trenutni predsjedavajući istog, Željko Komšić, je bio prisutan otvaranju McDonaldsa u Sarajevu. Nisam vodio temeljita istraživanja naravno, ali mislim da je to jedinstven slučaj u svijetu da je predsjednik jedne zemlje došao na otvaranje jednog fast food restorana. Doduše, lično sam očekivao Bakira ‘isti sam babo’ Izetbegovića, ali očito je imao važnijeg posla. Da se nekome izvine, da pruži ruku pomirenja isl.
Meni je to tužno, ne znam kako drugi gledaju na to. Tužno je da je ovo država gdje je događaj od državnog značaja otvaranje lanca brze hrane. A da nije tužno, bilo bi smiješno. Ono što je pozitivno u cijeloj priči je 100 novih radnih mjesta.
Međutim, tužnije od toga, jeste što će stanovnici Sarajeva, a i šire, hrliti u McDonalds i omogućiti vlasnicima zgrtanje ogromne količine novca, na hrani sumnjivog kvaliteta, koja, s aspekta ukusa, nije ništa bolja od prosječne ćevabdžinice i fast fooda u Sarajevu, a kvalitativno, je sasvim sigurno lošija. Ali, to je McDonalds, i mi smo moderni i savremeni.
S druge strane, u gradu Sarajevu, sve više hara kriminal na ulicama, a mi smo svjedoci paradoksalnih tužbi i sudskih procesa, u kojem ljudi, koji su potegnuli oružje, ispalili nekoliko hitaca, i pogodili drugog čovjeka, bivaju optuženi za izazivanje opšte opasnosti, ili ako je sreće, za nanošenje teških tjelesnih povreda. Da napomenem, ne govorim o samoodbrani, već o onima koji potegnu oružje sa namjerom da upotrebom sile postignu neki cilj. Koji to ljudi sjede u tužilaštvima, i sudovima ovoga grada, ali i države, kada je potrebno da ubijete nekoga da bi postojala nada da ćete odležati 10-ak godina u zatvoru? Zar već sama upotreba oružja s namjerom da se ostvari željeni cilj naspram osobe prema kojoj je upotrijebljena nije dovoljna za pravnu kvalifikaciju – pokušaj ubistva – i da to bude garant da će dotična osoba dobiti 10-ak godina zatvora minimum za to djelo, naravno, ako se proglasi krivom? U ovoj državi nije. Ovde izgleda ne postoji pokušaj ubistva. Valjda smo takvi frajeri , mi u BiH, da nema promašaja prilikom upotrebe oružja, te stoga, možemo ili pucati da ranimo nekoga, ili da ga ubijemo.
Ali, o tome, skoro pa niko i ne priča. Ni policija, ni sudovi, ni tužilaštva, ni novinari, ni nevladine organizacije. Niko. Drugi dio tog problema je nedostatak zatvora. Zar je tako teško naći novac za novi zatvor? Nije. Ali očito ovima na vlasti odgovara ova atmosfera straha i nesigurnosti, pa im nedostatak zatvorskih kapaciteta dođe kao odlično opravdanje za haranje kriminalaca po našim ulicama. Isto važi i za maloljetnički zatvor o kojem se priča godinama, doslovno. A vjerovatno bi svaka općina jedva dočekala priliku da se na njenoj teritoriji izgradi zatvor, koji bi otvorio 100-ak radnih mjesta (možda i više, ako ima potrebe). I naravno, 100-ak ljudi bi dobilo posao, 100-ak porodica bi moglo lakše da diše. Ali, imamo mi prečeg posla. Mijenjanje statusa vjeronauke u školama, zalaganje za prava pasa, pedera, itd. itd. I onda ljudi uhvaćeni na djelu krađe recimo, budu pušteni odmah nakon sastavljanja zapisnika i potpisivanja izjave, jer nema mjesta za njih u zatvorima. I to mu daje mogućnost da ukrade još 50 puta.
I kako stvari stoje, ovo se neće promijeniti dok narod ne uzme stvar u svoje ruke, pa ne počne nositi vatreno oružje sa sobom i pucati na kriminalce čim im zatraže novac, mobitel isl. Najbolji primjer je radnica kladionice na Ciglanama, Amela Džindo, koja je bila svjesna, da se mora pobrinuti sama za sebe, jer joj ni ljudi, ni država neće pomoći. Da se desi 10-ak takvih slučajeva u mjesec dana, svi kriminalci koji napadaju ljude i otimaju im njihovu imovinu, bi dobro razmislili, koga i kada da napadnu idući put. Ali vlastima u ovoj državi je važnije da građane pozovu na predaju oružja, nego da se pobrinu za bezbjednosnu situaciju. Jer kriminalac sigurno neće predati oružje, ma kako ga lijepo zamolili.
A svi koji su direktno, ili indirektno odgovorni za ovakvo stanje, vlada, MUP, sudovi, tužilaštva itd. znaju reći da kapaciteti sudova i tužilaštava nisu na potrebnom nivou. Pa se postavlja pitanje, zašto se to ne promijeni? Zar nije moguće uvesti dežurnog sudiju, koji će biti dostupan i u 3 ujutro, pa da odmah, po kratkom postupku presudi osobi koja je vozila pod uticajem alkohola, koja se pobila negdje u gradu isl? Zar nije moguće donijeti zakon po kojem sve novčane kazne, i troškove slučaja, a koje snosi strana na čiju se štetu presudi, mogu biti odslužene u zatvoru, ali po principu 1KM jedan dan, a ne kao dosad, 50KM jedan dan? Pa kada osoba shvati da bi trebala odležati godinu i po, da plati kaznu od nekih 500KM, pristaće da plati bez ikakvih problema. I da ta presuda, ukoliko stranka odbije da plati, bude izvršna odmah. Možemo li mi povećati broj tužilaca i njihovih pomoćnika, koji će brže i efikasnije da procesuiraju silne slučajeve kako bi pravni sistem u ovoj državi zaista i počeo da funkcioniše?
Kriminogena privatizacija je posebna tema. Zašto se SDA protivi usvajanju zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine? Da li se to boje da bi njihovi puleni ostali bez ‘pošteno’ zarađenih preduzeća? Ili se boje da će ostati bez ekonomske baze za sljedeće izbore? Zar nije sumnjivo, u startu, iako je zakonski moguće, da neko kupi preduzeće čija imovina vrijedi nekoliko miliona za 10.000KM u gotovom, i 990.000 certifikata (koji su plaćeni za nekih 5% njihove vrijednosti), a zatim uništi tu firmu, ili izbije ‘slučajni’ požar, i rasproda svu imovinu, pritom zaradivši milione? I niko u vlasti ni da se počeše zbog toga.
Privatizacija Energopetrola je naročito sraman primjer, jer se firma, koja samo u Sarajevu ima nekoliko miliona maraka imovine, prodala za simboličnu cijenu. Navodno zbog nagomilanih dugova. A to što je vlast dopustila takvo propadanje, ili ga aktivno pomagala, kao da nema veze. Zašto spominjem Energopetrol baš sada? Pa samo pokazujem ‘brigu’ ovdašnjih vlastodržaca o državnim interesima. Jer Energopetrol nije samo preduzeće koje je nekoć bilo u državnom vlasništvu, već je preduzeće od strateškog interesa za ovu državu, jer se bavi prodajom nafte. I jer je prodan preduzećima iz susjednih država, Mađarske i Hrvatske, naime INA-MOL. A cijene nafte stalno rastu. I zato što se takva sudbina smiješi i preostalim gigantima u državnom vlasništvu.
BH Telekom, godinama najprofitabilnije preduzeće u BiH, polako, ali sigurno, ostaje bez daha. Konkurencija mu preotima klijentelu, a menadžment radi po stranačkim instrukcijama, jer je, i postavljen po stranačkoj dužnosti. Javna je tajna, da u BH Telekomu ne možete dogurati do nekog direktorskog mjesta ako nemate stranačku knjižicu, i ako vas ne podrže ‘u bazi’. Onoj SDA, naravno. I dok se svake godine zaposli nepoznat broj ljudi u BH Telekom, uglavnom amidžići, dajdžići i tetići, te naravno stranački puleni, posljednjih godina je nemali broj građana odjavio fiksni priključak, jednostavno zato jer se ne isplati. Pretplata za telekom+PDV, i pretplata za TV, iznosi gotovo 20KM mjesečno, da nijednom ne podignete slušalicu. U situaciji kada cijene u državi sve više rastu, a plate stagniraju, to je jednostavno mnogim ljudima previše. Naročito danas, kada svi imaju mobitele.
Mobilna telefonija je naročito slaba tačka, jer je glavni adut BH Telekoma u ponudi na tržištu mobilne telefonije, patritoizam. I dok je ranije ta priča i davala neke rezultate, danas sve više ljudi, shvata da se od patriotizma ne živi (ako niste u stranci, ili nemate nekog bliskog na visokom položaju pa da vas progura), i prelazi na Mtel ili Eronet koji imaju daleko bolju ponudu. Naročito za omladinu, koja najviše i troši, a ima najmanje novca. Internet paketi kablovskih operatera, te Logosofta i drugih firmi koje se bave ovom djelatnošću, takođe su znatno popularnije, a i pristupačnije, od onih u BH Telekomu. Smanjenje broja korisnika, je evidentan, i pitanje je vremena, kada će se i od ovog giganta, napraviti firma koja treba rekonstrukciju da bi ostala konkurentna na tržištu, i prodaja ‘strateškom’ partneru ili nešto slično.
I Elektroprivreda BiH se nalazi u još težoj situaciji, jer je proteklu godinu završila u gubitku, što je razlog povećanja cijena struje. To je za javnost. A višak zaposlenih, velike plate, kupovina struje od susjeda po većim cijenama nego im je prodajemo, te prejeftina prodaja struje Aluminiju Mostar, se prešućuje. A cijenu za to, kao i uvijek, plaćaju građani.
I onda se postavlja pitanje, kako je moguće da ti isti građani uporno glasaju za iste ljude iz godine u godinu? I zašto se, ako već glasaju za njih, žale zbog lošeg stanja u državi, ili nekih odluka te iste vlasti? Oni nas uzimaju lopatom, za njih glasamo.
Autor: Edhem Bošnjak
IslamBosna.ba