David Scheffer, američki diplomata, profesori jedan od osnivača Haškog tribunala: Tadiću bih savjetovao da nebrani Mladića i Karadžića

Dejvid Šefer (David Scheffer) jedan je od osnivača Haškog tribunala.

Sada je profesor prava i direktor Centra za međunarodna ljudska prava na Univerzitetu “Northwestern” Pravnog fakulteta u Čikagu.

Bio je američki ambasador za pitanja ratnih zločina od 1997. do 2001. i savjetnik Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) od 1993. do 1996. Njegova knjiga “Sve duše koje nedostaju: osobne povijesti na sudovima za ratne zločine” (All the Missing Souls: A Personal History of the War Crimes Tribunals) bit će objavljena u decembru.

Problemi Tribunala

U ekskluzivnom razgovoru za “Avaz” Šefer odbija izjednačavanje krivice za ratne zločine i otvoreno poručuje predsjedniku Srbije: “Predsjednik Tadić mora obznaniti ono što je već determinirano od oba tribunala u Hagu, i ICTY-a i Međunarodnog suda pravde, da je u Srebrenici počinjen genocid!”

Jeste li te 1993., kad ste osnivali Haški tribunal, mogli predvidjeti da on neće biti u stanju okončati suđenja do 2014.? I možemo li napraviti neke paralele Haškog suda s onim u Nirnbergu 1945.?

– Kada smo pravili Haški tribunal, nismo imali na umu tačan datum okončanja njegovog rada. Znali smo da će uzeti puno vremena, svakako puno duže nego u Nirnbergu. No, kad su usporedbe u pitanju, hapšenje optuženih bjegunaca desilo se brzo nakon Drugog svjetskog rata, i to je i učinilo da se udružena i druga suđenja dogode mnogo brže. Opet, samo hapšenje optuženika u Bosni i drugdje na Balkanu uzelo je mnogo godina, pa je zato razumljivo da je Haškom tribunalu bilo potrebno toliko mnogo vremena da odradi sve te predmete.

Nadalje, ICTY je morao proći kroz administraciju međunarodnih standarda da bi procesi bili ispravni, te kroz izazov međunarodnog finansiranja, nasuprot vojnih tribunala u Nirnbergu i Tokiju, koji su mogli biti osnovani i organizirani daleko lakše od saveznika. Ustvari, pogrešno je uspoređivati ove dvije situacije jer su one vrlo različite. Međunarodna pravda u moderno vrijeme zahtijeva strpljenje i ustrajnost, i to je prosta realnost svega toga.

Sada, kada su i Ratko Mladić, a, evo, i posljednji od 161 optuženog Goran Hadžić u Hagu, šta bi trebalo učiniti da Mladić i Karadžić prije svih ne budu u situaciji da dalje odugovlače sudski proces kao što to Šešelj radi od 2003.?

– Tužna je realnost da žrtve Srebrenice, posebno njihove porodice i prijatelji, nikada ne mogu biti potpuno zadovoljene u razdoblju nakon njihovih tragičnih gubitaka. No, međunarodna pravda osigurava pravni lijek koji nastoji utvrditi istinu o onome šta se dogodilo i ko je to učinio. Kao za pružanje kazne, to je uvijek važno i za žrtve.

Mladić se treba suočiti s punim krivičnim postupkom koji treba biti usklađen s međunarodnim normama zbog tog procesa, i onda ga pred nepristrasnim sudskim vijećem treba držati odgovornim za ono što je učinio. To je ono što će se, očekivano, i dogoditi na Haškom tribinalu, sada kad je Mladić tamo i kad čeka suđenje. A da bi se osiguralo da Mladić ne zlostavlja proces kao optuženik, za to će, znate, trebati, rekao bih, jedan jako tvrdoglav predsjednik suda. Uostalom, mi smo već vidjeli takvu disciplinu, koja je nametnuta Mladiću kada je odbio slušati optužbe protiv njega.

Ali šta ako Mladić umre prije okončanja suđenja kao Milošević i ne dočeka presudu?

– Niko ne može kriviti Haški tribunal za Miloševićevu smrt, i to što je umro prije presude. Međutim, to nas iskustvo upućuje da će sudije stalno kontrolirati tempo suđenja i to koliko se “eskiviranja” omogućava Mladiću ako on pokaže da namjerno želi uznemiriti postupak.

A koji instrumenti stoje na raspolaganju tužiocima da bi ubrzali procese?

– Prvi instrument je da zahtijevaju da Mladić bude zastupljen od kompetentnog branioca advokata. A to je, iskreno, i u korist Mladića te radi razumnog i poštenog suđenja u sudnici. Drugi instrument za brže procesuiranje je da se (Mladić) optuži samo za ona djela za koja tužilac ima čvrste dokaze i da se, ako je potrebno, uklone bilo koje optužbe koje su nepropisno postavljene i mogu produžiti suđenje i dovesti ga do vrlo problematičnog ishoda…

To, možda, neće zadovoljiti sve žrtve koje žele da vide da se Mladić suoči s pravdom za svaki zločin. Ali će to, možda, biti potrebno ako želimo da efikasno vodimo suđenje i stignemo do razumne presude u dogledno vrijeme.

Predsjednik Tadić, izgleda, politički kalkulira, ne naziva Mladića i Karadžića pravim imenom, a želi ostaviti dojam kako razumije bol žrtava Srebrenice. Šta Vi mislite?

– Uistinu je bilo vrlo mnogo propuštenih prilika za istinu i pravdu na Balkanu. Dobar savjet predsjediku Tadiću bio bi da o Mladiću i Karadžiću ne govori u maniru koji sugerira (njihovu, op. a.) stalnu nevinost. Radije, on mora demonstrirati hrabrost tražeći istinu za ova dva čovjeka.

Ne pitam ovo da bih opovrgao svima znanu pravnu pretpostavku da je “svako nevin dok se ne dokaže njegova krivica”, već radi svima znane razlike između Mladića i Karadžića i, recimo, branilaca Sarajeva, Ganića ili Divjaka. Uostalom, Boris Tadić još nijednom nije izgovorio da se u Srebrenici dogodio genocid?

– Predsjednik Tadić mora obznaniti ono što je već determinirano od oba tribunala u Hagu, i od ICTY i od Međunarodnog suda pravde (International Court of Justice), da je genocid počinjen u Srebrenici! Ta činjenica je do sada veoma dobro utvrđena. To više nije stvar debate ili dostupno poput neke bokserske vreće u koju srpski nacionalisti mogu udarati dovodeći to u pitanje. Mladić i Karadžić su odavno sebe identificirali kao lidere Republike Srpske, i oni koji su otkočili znane strojeve za ubijanje u Srebrenici i drugdje u toku konflikta na Balkanu. Sada na sudu, pred zakonom moraju dokazati, upravo kao lideri, da nisu bili odgovorni za okrutne zločine koji su počinjeni pod njihovim vodstvom.

Lisice na ruke

S obzirom na to da ste sve to pratili dok ste bili član Klintonove administracije i da osobno poznajete neke aktere, možete li uopće “kupiti” ovaj narativ iz Beograda, kako do zadnjeg dana “nisu znali” gdje se krije Mladić?

– Sumnjao sam da je u postdejtonskom periodu, od 1996. do 2000., Beograd morao imati neka saznanja o tome gdje se nalaze i Mladić i Karadžić, ali srbijanska vlada nije bila posebno od pomoći u praćenju i hapšenju optuženih ratnih zločinaca u tom razdoblju. Ne brine me nešto posebno ako Mladiću tog 26. maja nisu stavljene lisice na ruke, jer Haški tribunal traži kooperativnost, pa čak i dobrovoljno predavanje optuženika. Ako je srbijanska policija uspjela da privede Mladića bez lisica na rukama i onda prilično brzo aranžira njegov transfer u Hag, tim bolje. Sugerira li to nespremnost da se on u prošlosti stavi u zatvor, ja ne mogu špekulirati.

Ali šta onda kažete na čitavu lavinu egzaltirajućih pohvala na račun vlasti u Beogradu i na adresu predsjednika Tadića osobno od čelnika međunarodne zajednice? Je li u pitanju neka politička trgovina? Možda radi omekšavanja srbijanskog stava oko Kosova?

– Ovo ulazi u područje čiste špekulacije, i ja neću iću tamo. Mogu samo reći iz svoje perspektive, gledajući, dakle, iz Čikaga, da su srbijanske vlasti, očito, razumjele koristi koje mogu proizaći iz pune saradnje s Haškim tribunalom. I to da je Mladićevo hapšenje bilo glavni kooperativni akt koji otvara druga vrata za Srbiju, uključujući i prve korake prema članstvu u EU. Ne vidim da hapšenje Mladića ima puno veze sa situacijom oko Kosova.

Spor proces pomirenja, ali rata neće biti

– I nakon hapšenja zločinaca Karadžića i Mladića svi pokazatelji govore da BiH, 16 godina poslije Dejtona, politički tone jer su upravo ratne rane nezaliječene.

– Ovo je veoma teško pitanje. Bez ikakve sumnje, BiH zaostaje na putu za članstvo u EU zbog frakture svog društva i često paraliziranih institucija vlasti. Zahtijevat će se veoma jako vodstvo na svim nivoima, uključujući i međunarodno, da se zemlja pokrene naprijed prema prosperitetnijoj zajedničkoj budućnosti. Koliko god to bude bilo bolno za etnički ponos, uzdizanje do poštivanja pravde – na Haškom tribunalu i na Državnom sudu BiH – bit će neophodno za poraz demona prošlosti.

U suprotnom, plašite li se reprize te demonske prošlosti u Bosni ili regionu? Šta Bosanci trebaju uraditi da bi izbjegli taj scenarij?

– Najpoštenije, ja se ne plašim da se novi krug nasilja može u Bosni ponoviti! Ali, zabrinut sam da će Bosna nastaviti kliziti nazad dok Hrvatska i Srbija furaju naprijed ka EU i ekonomskom prosperitetu. Nisam u poziciji da savjetujem Bosance o njihovoj budućnosti, ali vjerujem da će mlađe generacije Bošnjaka, bosanskih Hrvata i bosanskih Srba biti prosvijetljeni i kooperativni među sobom, kako bi mogli razumjeti povezanosti globalnog društva.

Ne vjerujem da će oni biti budale pa da ustraju u starim neprijateljstvima i mržnji o vlastitom trošku. Budućnost Bosne je u rukama mlađih generacija sada. I ja mislim da tu treba i ostati! Starije rukovodstvo, koje još drži sidro u lukama mržnje iz prošlosti, trebalo bi se povući korak ustranu za dobro njihovih naroda.

Zar u svemu nema i vaše krivice? Šta su međunarodna zajednica i Amerika trebali uraditi prije ili poslije Dejtona kako bi se pomoglo Bosni ili, evo, ubrzao proces pomirenja?

– Međunarodna zajednica i SAD morale su daleko više investirati u ekonomski razvoj regiona, u obrazovne institucije, i mnogo dublje uključiti Bosance svih etničkih pripadnosti u rad visokog predstavnika (OHR) i Evropske unije u misiju vladanja s Bosnom. Ja razumijem da su to teški izazovi, ali Dejton nije kraj, već samo početak “bosanskog posla” (nastojanja) za međunarodnu zajednicu.

Hoćete li posjetiti Bosnu uskoro?

– Hoću, nadam se da ću je posjetiti u martu 2012., kada moja knjiga “Sve nestale duše” u izdanju “Princeton University Pressa” bude objavljena. Radujem se što ću vidjeti drugačiju Bosnu od one ratom razorene, koju sam posjećivao često devedesetih.

(dnevniavazba)