Crkveno-državni harač za Hram Sv. Save

Po ugledu na crkveni namet koji je 2006. godine uvela vlada Vojislava Koštunice, aktulena vlast donijela je Uredbu o izdavanju doplatne poštanske marke “Izgradnja Spomen-hrama Svetog Save”.

Sredstva od prodaje, koja se procjenjuju na 750 hiljada eura, biće direktno preusmjerena na račun Srpske pravoslavne crkvi koja će ih bez ikakve kontrole koristiti za finansiranje graševinsko-zanatskih radova na uređenju enterijera hrama, odnosno za izradu mozaika.

Na podsjećanje da građane Srbije ne ćine isključivo pravoslavni vjernici čiji je interes izgradnja hrama, vladin portparol Milivoje Mihajlović odgovara:”Mislim da završetak izgradnje hrama Svetog Save nije pitanje, ni vjere, ni religije, ni vjernika. To je zapravo nacionalni projekat započet 1939. godine.”

Akciju izgradnje započeo je premijer Zoran Đinšić, no njegova Vlada od građana nije ubirala harač, niti se ovaj objekat može nazivati nacionalnim, budući da je Srbija Ustavom definisana kao sekularna država.

I dok uz hram visine 134 metra, u zemlji niču i druge pravoslavne crkve, Bajrakli džamija, koja je spaljena još 2004. na demontracijama u Beogradu, do danas nije do kraja obnovljena.

Dok u Vladi tvrde da i predstavnici drugih vjeroispovesti mogu zatražiti sličnu vrstu pomoći, njihovi problemi na koje ukazuju već godinama do danas se nisu načli na dnevnom redu.

Srpska pravoslavna crkva ima dominantan položaj u državi, saglasni su hrvatski književnik i publicista iz Vojvodine Tomislav Žigmanov i politikolog Miloš Ćirić.

“Pošto to nije i marka za fond koji bi bio pomoć u izgradnji ili obnovi, recimo, džamije u Beogradu ili neke katoličke crkve, riječ je o diskriminaciji, ali to naravno nije raritet u Srbiji”, podvlači Žigmanov.

“Država Srbija jednostavno reaguje na sve moguće i nemoguće zahtjeve od strane jednog dijela Srpske pravoslavne crkve i ovo je sada već previše očigledno. Mislim da iza te odluke sigurno postoji neki način da taj novac koji nameravaju od nas da izvuku, potroše u neku drugu namenu. Moguće je da nisam u pravu, ali ne znam kako je moguće da je ovo po zakonu”, kaže Miloš Ćirić.

Žigmanov navodi i da u sekularnom društvu nacionalni projekat ne može biti izgradnja vjerskog objekta:

“Tim prije što ta gradnja traje predugo i što nije izvjesno kada će biti privedena kraju.”

Čime nisu isključeni ni drugi načini uzimanja novca od građana Srbije.

“Nemam potrebu da učestvujem u izgradnji tog, ni bilo kog drugog vjerskog objekta, a posebno ne tako predimenzioniranog. To je možda pitanje ukusa i nije ni važno, ali ne želim da učestvujem u nečemu što nije javno dobro. A ovo nije javno dobro. To je namijenjeno jednom broju ljudi koji u taj hram odlaze na služenje liturgije i druge vjerske obrede, isto kao što neki drugi građani koji su druge vjeroispovesti idu u svoje hramove. A ne vidim da smo tu videli interes da pravimo džamiju ili sinagogu od 17 spratova”, kaže Ćirić.

Ni elektronska komunikacija ne može spasiti građane Srbije od vladinog nameta, budući da su u manjini oni koji koriste internet. Kada je riječ o slanju pošiljki, svi su osuđeni na državno-crkveni harač.

(SAN)