Američki analitičar Janusz Buhajski: Hrvatska ulazi u EU 2013., Srbija i BiH neće ni do kraja decenije

Srbija dogovorima nije priznala državnost Kosova, već je samo pokazala spremnost da počne da rješava set praktičnih pitanja u odnosima sa Prištinom. Rekao bih da je na postizanje sporazuma uticao i pritisak Evropske unije, ocjenjuje Janusz Bugajski, direktor projekta Nove evropske demokratije u vašingtonskom Centru za međunarodne i strateške studije.

Dobar početak

Američka državna tajnica Hillary Clinton i potpredsjednik Joseph Biden pozdravili su sporazume između Kosova i Srbije koji su unaprijedili njihovu regionalnu saradnju i ohrabrili dvije strane da i dalje napreduju rješavajući pitanja koja donose praktičnu korist građanima. Da li ste i vi u istoj mjeri zadovoljni ovim sporazumima?

Mislim da su postignuti sporazumi dobar početak i da pokazuju da je  dijalog donio neke rezultate, s obzirom da je bilo onih koji su bili veoma skeptični ne vjerujući da će bilo šta da se pomakne s mesta ili da će jedna ili druga strana iz različitih razloga blokirati te razgovore. Smatram, dakle, da je start bio dobar, ali da je sve to još uvijek na samom početku, pošto razgovori traju tek nekoliko mjeseci. Iako ih ne bih označio kao grandiozni iskorak, smatram da su sporazumi važan korak obe strane u pravcu uzajamnog uvažavanja, regionalne saradnje i prihvatanja realnosti.

Kako komentarišete stavove da je Srbija ovim dogovorima zapravo priznala nezavisnost Kosova? Ovo je oputžba Vlade od strane dela opozicije u Srbiji. Ona tvrdi da je Srbija prihvativši ove sporazume de facto priznala kosovsku nezavisnost.

Srbija je sporazumima priznala samo da Kosovo postoji. Ona nije priznala njegovu državnost niti njegov međunarodni subjektivitet. Smatram, međutim, da je srpska vlada time pokazala da je spremna da prihvati pragmatsko-praktični pristup zato što shvata da mora živjeti sa svojim susjedima bilo kako da su oni definisani i kakav god status imali. Dakle, mislim da je srbijansa vlast shvatila i prihvatila da mora da počne da rješava ovaj set praktičnih pitanja u odnosima sa Kosovom. Rekao bih, takođe, da je na postizanje sporazuma sa Prištinom uticao i pritisak Evropske unije koja nalaže uspostavljanje i kultivisanje regionalne saradnje kao uslov Srbiji da dobije status zemlje-kandidata za Uniju. Ali, reći da postignuti sporazumi znače priznavanje Kosova od strane Srbije zaista je prilično nategnuto.

Dakle, ne mislite da bi Tadić mogao da izgubi predstojeće izbore zbog ovih sporazuma?

Ne, ne vjerujem u to iako je suviše rano prognozirati bilo kakav rezultat jer će izbori biti najvjerovatnije negdje u proljeće iduće godine. Ne izgleda mi vjerovatno da bi mogao izgubiti izbore zbog ovoga ili čak i zbog izručenja Mladića. Mislim da će za rezultat izbora odlučujuća pitanja biti iz domena ekonomije, životnog standarda, korupcije, kako ljudi procjenjuju vladu sa stanovišta svojih izgleda za budućnost. Smatram da će to biti mnogo važnija pitanja pred i u toku predizborne kampanje u Srbiji.

Vjerujete li da će Srbija u nekom daljem trenutku, na posljednjoj dionici puta svoje evropske integracije biti uslovljena priznanjem nezavisnosti Kosova?

Uslovljavanje bi bila suviše jaka riječ. Setite se da ima pet zemalja-članica Evropske unije koje ne priznaju Kosovo. Međutim, uprkos tome što neće biti reči o klasičnom uslovljavanju, smatram da će biti pritisaka u tom pravcu zato što bi Evropska unija apsolutno želila da izbjegne da “uveze” u svoje redove novu državu koja bi onda mogla blokirati drugoj zemlji članstvo u Uniji. Drugim riječima, ona ne želi u da u svojim granicama dobije još jedan grčko-makedonski tip problema. Ili još jedan kiparsko-turski problem. Dakle, ne vjerujem da će dozvoliti još jedan takav problem u svojim redovima. Prije će ići ka tome – ali, od toga nas djeli ne malo godina – da Srbija prihvati Kosovo kao nezavisnu državu, koja takođe ima izglede da postane članica Unije.

Kakav je vaš komentar na ideju gospodina Ivora Robertsa, bivšeg britanskog ambasadora u Jugoslaviji koji je nedavno u autorskom tekstu za ovdašnji nedeljnik predložio novi berlinski kongres o promeni granica na Balkanu?

O takvim idejama slušao sam godinama, javljale su se i tokom ratova, čak i prije ratova. Ne vjerujem da bi predlozi da se sada održi kongres o promeni granica naišli niti na mnogo interesovanja niti na mnogo saglasnosti. Mislim da su Evropa i Amerika odlučno protiv bilo kakvih promjena granica na Balkanu koje bi morale da kontrolišu, patroliraju, garantuju i brane. Dakle, ne vjerujem u bilo kakvu mogućnost održavanja takvog ili sličnog kongresa o u doglednoj budućnosti. Drugo, Evropska unija je previše zaokupljena svojim sopstvenim problemima tako da se i ne fokusira previše na Balkan. Uzgred budi rečeno, ne bi aktivnost nego upravo neaktivnost Evropske unije mogla dovesti do više nestabilnosti u regionu.

EU i iscrpljenost od proširenja

Dodirnimo nakratko i posljednju posetu predsjednika Srbije Borisa Tadića Bosni i Hercegovini. Da li je po vašem sudu uspio da uveri svoje sagovornike u toj zemlji i međunarodnoj zajednici da Srbija uistinu poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i da bi i sa Federacijom BiH hteo da uspostavi isti tip specijalnih odnosa kao i sa Republikom Srpskom?

Svi očigledno u to žele da vjeruju. Svi kojima je stalo do integriteta Bosne i Hercegovine htjeli bi da se u to mogu stopostotno pouzdati. Međutim, mnogo njih vidi diskontinuitet između Tadićevih riječi i dijela. Kritičari Borisa Tadića podsjećaju, recimo, na zajedničke sjednice parlamenata Srbije i Republike Srpske, ukazuju na Tadićeve posjete Banjoj Luci i Dodikove posjete Beogradu, na izjave zamjenika premijera o podjeli. Kad to saberete – nekako sve ispada neusaglašeno ili ambivalentno. Lično sam uvjeren da predsjednik Tadić zaista želi jednu i jedinstvenu bosansku državu, da je protiv njene podjele, ali i da je, nažalost, pod mnogim domaćim pritiscima i da ne želi da bude percipiran od strane nosilaca takvih pritisaka da izdaje srpske interese u susjednim zemljama i to, razume se, stvara prostor za optužbe da Srbija želi da razbije Bosnu.

Ali, da li mu međunarodna zajednica vjeruje kad je u pitanju odnos prema Bosni i Hercegovini?

Mislim da mu u principu vjeruje, ali da takođe ima razumjevanja za njegovu situaciju kod kuće, za činjenicu da je u predizbornoj godini pod pritiscima raznih političkih struja, među kojima su nacionalističke snage još uvijek snažne, da je lider Republike Srpske Milorad Dodik i u Srbiji prilično popularan. Sve su to faktori koji ulaze u igru. To ne znači da predsjednik Tadić nije iskren u svojoj politici prema Bosni već samo da u Srbiji ima i mnogo pritisaka i otpora toj politici.

Hrvatska ulazi u Evropsku uniju 2013. godine. Šta je sljedeće što očekujete u kalendaru širenja Evropske unije ka Zapadnom Balkanu?

Sasvim iskreno – ne očekujem mnogo. Mislim, razumije se, da će se nastaviti proces stabilizacije i pridruživanja u kojem se zemlje Zapadnog Balkana već nalaze, iako u različitim fazama. Hrvatska će postati članica Evropske unije u julu 2013. godine pod pretpostavkom da sve članice Unije ratifikuju njen ulazak, što se ne može stopostotno garantovati – ali pretpostavljam da će se to dogoditi. Nakon toga mislim da će se osjetiti sadašnje raspoloženje u Evropskoj uniji koje odiše veoma snažnim protivljenjem njenom daljem širenju – bar u neposrednoj budućnosti. Dakle, ne očekujem da će bilo koja država u regionu uskočiti u brzu traku na putu ka Evropskoj uniji, odnosno, ne vjerujem da ćemo dobiti novu članicu Unije iz regiona u narednih nekoliko godina. Definitivno ne do kraja ove decenije. Mislim da je za opis sadašnje politike Evropske unije malo reći da je to zamor od proširenja, prije bih rekao da je to iscrpljenost od proširenja. Birači zemalja-članica Unije – a njihove stavove, naravno, prate njihovi političari – jednostavno ne žele da uvoze nove probleme u svoju evropsku porodicu.

Da, ali zašto se proširenje EU doživljava samo kao problem? Zar ono ne znači i proširenje tržista unije, recimo?

Naravno da ono znači i proširenje tržišta, ali ako biste to pitali građane država EU, oni bi vam odgovorili: da, ali mi već imamo veće tržište s obzirom da ekonomski sarađujemo sa Norveškom ili Švicarskom – dakle, sa drugim zemljama izvan EU bez obaveze da te države integrišemo u Uniju i tako za njih postanemo odgovorni, obezbjeđujući im i novac ako zapadnu u finansijske probleme ili uvozeći njihove radnike koji će uzeti naša radna mesta. Upravo ovako sada razmišlja veliki deo ljudi u Evropskoj uniji. A, nemojte zaboraviti da su nezaposlenost i frustracije koje iz nje proističu na teritoriji Evropske unije i dalje u porastu. Još važnije: budućnost Unije, ili bar monetarne unije, trenutno trpi velike izazove  – ako pogledate šta se događa u Grčkoj, Portugalu i drugim zemljama. Dakle, budućnost Evropske unije je neizvjesna, a u vremenima neizvjesnosti ona sasvim sigurno neće primati u svoje članstvo zemlje koje se nisu apsolutno kvalifikovale. U konkretnoj ravni, Brisel bi mogao u svoje redove primiti Island, ali ne vjerujem da će primiti Srbiju ili BiH.

Prije 2020 i neke?

Tako nekako.

(slobodna evropa)