Almir Dautbašić, magistar farmacije iz Srebrenice
Almir i njegove dvije sestre i brat nakon 11. jula ostali bez oba roditelja
Da lice Srebrenice, nekadašnje bosanske oaze uspješnih i obrazovanih ljudi, i pored sve nesreće koja se na nju sručila, danas obnavlja damare predratnog imidža, potvrđuje životna priča Almira Dautbašića. Ovaj mladi magistar farmacije zaposlen je u predstavništvu farmaceutske kuće “Pliva” u Tuzli.
Almir je imao samo 11 godina kada je Srebrenica pala u ruke svojih dželata. Otac mu je krenuo šumom u koloni s ostalim muškarcima, dok mu je majku agresorska granata usmrtila još 1992. godine.
Našli utočište
Sa svojim mlađim bratom Muhamedom i sestrama Almom i Almedinom te nenom i ostalim ženskim dijelom familije, i on se u julu 1995. godine našao u Potočarima, odakle je deportovan prema Tuzli.
Dolazak u Tuzlu Dautbašićima je donio tegobe raseljeničkog života u izbjegličkim centrima, suočavanje s istinom da su, nakon majke, izgubili i oca. Kao djeca bez oba roditelja, smješteni su u Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Slavinovićima. Dom je, kaže, bilo njihovo tadašnje utočište iz kojeg su sve četvero nastavili školovanje, ali i borbu za dostojanstven život.
– Veliko poštovanje veže me prema Domu i ljudima koji su nam u tom trenutku pružili kakvu-takvu pažnju i zaštitu. Tek se u Domu vidjelo koliko nas je u Srebrenici ostalo bez roditelja. Sestre, brat i ja smo učili, svjesni da bez škole nemamo gdje, ustvari, da nam je obrazovanje jedini izlaz, jer se nismo imali na šta drugo osloniti – govori Almir.
On je u Tuzli najprije završio Srednju učiteljsku školu, a potom nastavio školovanje na Farmaceutskom fakultetu u Sarajevu. Izdržavao se, kaže, od dijela penzije koju su kao djeca primali za poginulog oca, ali i od pomoći plemenitih ljudi.
U martu prošle godine postao je magistar farmacije, vratio se u Tuzlu i ubrzo našao posao u predstavništvu “Plive”. Sestra Alma je profesionalni frizer i živi u Njemačkoj. Almedina je apsolvent na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, a brat Muhamed profesionalni vojnik.
Ostali vezani
– Žao mi je što nena, s kojom smo po izlasku iz Doma ponovo živjeli, nije dočekala ovaj trenutak, da nas vidi kako postajemo samostalni i sposobni ljudi. Rahmetli otac i majka nisu bili s nama, ali dok su bili živi usadili su u nas one najvažnije ljudske osobine, a to su poštenje i spremnost na rad. Mislim da bi i babo i majka bili zadovoljni ovim što smo postigli, ali i time da ih, kao djeca, nigdje nismo osramotili – s dubokim emocijama govori Almir.
Almir Dautbašić i danas je čvrsto vezan sa svojim sestrama i bratom. Trenutno stanuje u jednom kolektivnom centru u Tuzli, ali je od plaće koju prima, već sebi i bratu kupio plac za gradnju kuće. Često, kaže, navrati u Dom, u kojem je proveo dio svog života. Idućeg mjeseca vjenčat će se sa svojom dugogodišnjom djevojkom.
Pomoć Senada Hadžifejzovića
– Javno kažem da sam školovanje okončao zahvaljujući stipendiji Fondacije koju je osnovao Senad Hadžifejzović. Ovo je jedini način da mu izrazim zahvalnost zbog onoga što je učinio. Javnost ne zna, ali stipendijama ove Fondacije školovanje je okončao veliki broj srebreničke djece koja su 1995. godine ostala bez oba roditelja – kaže Dautbašić.
Sestra ga otrgla iz kandži sigurne smrti
Kako priča Dautbašić, malo je nedostajalo da i njegova životna sudbina bude zapečaćena u Potočarima.
– Na barikadi u Potočarima i mene su odvojili s ostalim muškarcima. Moja sestra Almedina, koja je već bila prošla barikadu, vratila se, zgrabila me za ruku i povela prema autobusu. Vidjela su to dvojica srpskih vojnika, ali nisu reagirala. Uvukla me je među žene, ugurala u autobus i na mene su nabacali stvari i tako sam preživio – kaže Almir.
Najteže mu je, kako kaže, kada dođe 11. juli. Prošle godine su ukopali oca, koji je identificiran.
– Cijelu godinu se pripremam za taj dan i uvijek ga dočekam nespreman – priznaje Almir.
(dnevniavazba)
