Zašto je umro Omer?
Čitam tekst o muslimanskoj djevojci u Francuskoj koja je bila prisiljena skinuti hidžab, kako bi se mogla školovati. U znak protesta se obrila po glavi. Roditelji su bili zgroženi, ali je mati rekla da podržava svoju ćerku. U Bosanskoj Dubici je neki dan hatmu završilo šestero djece. U cijelom gradu. Nekadašnjoj bošnjačkoj tvrđavi prema Hrvatskoj.
Kakve veze ima djevojka u Francuskoj sa bošnjačkom djecom u Bosanskoj Dubici?
Oboje prolaze kroz belaj. Djeca (pa i ostali) sa muslimanskim imenima danas prolaze kroz teška vremena. Nije jednostavno. Zamislite zgroženost muslimanskih djevojaka, kada su čule da sljedećeg septembra neće moći ući u školu sa mahramom na glavi. Jer su ateistički fundamentalisti u stilu francuskog Che Guavare iz 18. stoljeća Robespierra valjda osjetili opasnost. Pretpostavljam da su bili na ručku u nekom francuskom restoranu gdje su se pogrješno najeli ludih krava i u bunilu i ludilu počeli da šize, usvajajući zakon o zabrani hidžaba u školi koji me podsjeća na jadne tunizijske prozapadne beduine i turske sekulariste sa glavnom modom ufuravanja šejtanskih obrva. U stilu Keme. Na BBC-ju gledam dvije turske studentice koje su zbog hidžaba otišle studirati u Mađarsku. Nakon uspješne diplome vraćaju se u Tursku i sada kontaju, gdje dobiti posao. Kada se je udavala ćerka Erdogana (koja nosi hidžab), turski predsjednik se nije odazvao. Jer je »bilo previše hidžaba na svadbi«. Doista je interesantno, kako se silne republike boje 100 grama tekstila…
Novodobne demokrate (demokracija važi samo za određene grupacije) me podsjećaju na parapsihološku kopiju silnika Hadžadža iz islamske historije. Jedne su prilike pred njega doveli Seida ibn Džubejra (r.a.). Počeo je dijalog u kojem je Hadžadž međuostalim rekao Seidu: »Tako mi Allaha, glavu ću ti odsjeći!« Seid mu na to odgovori: »Onda ćeš ti meni pokvariti ovaj svijet, a ja tebi onaj.« Petnaest dana nakon Seidove pogibije, Hadždažda je zahvatila groznica i on je uskoro umro. Jedan od dobrih ljudi je usnio Hadžadža u snovima poslije njegove smrti, pa ga je upitao: »Hadžadžu, šta je s tobom uradio Allah?« On mu je odgovorio: »Za svakog me je čovjeka po jednom ubio na isti način na koji sam ja toga čovjeka ubio osim za Seida. Za njega me je ubio 70 puta.« Danas je svijet put takvih ko fol lidera. Pogotovo u muslimanskom svijetu. Oni se ne boje hidžaba, već mladalačke snage mladih vjernica i vjernika. Često se sjetim naših šehida. Mnogi ne znaju za Omera Stupca, Nusreta Fazlibegovića, Halida Kajtaza i Hasana Bibera. Biseri naše mladosti. Mladi Muslimani. Koji su preselili na onaj svijet samo zato što su bili muslimani svim srcem. Te divne momke su strijeljali u Sarajevu poslije suđenja krajem 40.-tih godina prošlog stoljeća. O Nusretu Fazlibegoviću ću kasnije napisati jedan tekst, kako ne bi zaboravili njegovo gazijsko držanje. Kad su ga ubili, imao je samo 22 godine. Kada se je opraštao sa Omerom Stupcem, Omer mu reče: »Nusrete, nema više moga tijela! Postoji samo duša koja živi za islam.« Jedne je prilike visoki oficir UDBE ušao u Omerovu ćeliju i rekao: »Omere, ti si divan mladić, ali ti ne valja ideja.« – »Ma šta ti znaš, šta je ideja,« odgovori Omer. Prije suđenja Omer je stisnuo ruku Nusretu i Halidu, koji su sjedili do njega, i rekao: »Halalimo se, prenesite dalje!« UDBA se divila Omerovom herojstvu kojeg su vješali na kuke za ruke i tako ga puštali danima, ali prosto je nevjerovatno šta se desilo malom Omeru Kovaču, učeniku sedmog razreda Gazi-husrev begove medrese. U aprilu 1949. godine se prehladio i ležao u ambulanti medrese. U krevetu je Omer čitao neko predavanje kojeg su štampali Mladi Muslimani. Iznenada je u sobu upao direktor medrese Sulejman Kemura (kasnije reis-ul-ulema) i zatekao Omera kako čita tekst. »Daj mi to, što čitaš!« povikao je direktor. »Ne dam!« uzviknuo je Omer. Kemura je izašao iz sobe i odmah nazvao UDBU. U međuvremenu je Omer rekao svom bolesnom kolegi u sobi: »Poručite mom babi, da će Omer umrijeti, ali neće progovoriti!« Odveli su ga u zgradu UDBE u ulici Ćemaluša. Tučen je i mrcvaren. Iznijeli su ga u sanitetska kola i odveli u bolnicu, gdje je i umro. Ukopan je na Grličića Brdu. Njegovo su tijelo predali babi. Prije nego što će ga spustiti u mezar, otac ga htio još jednom poljubiti. Otkrio je ćefin sa Omerova lica. Cijela jedna strana bila je modra. Sa suzama je vratio ćefin i spustio sina u kabur, a zatim sa imamom zasuo kabur zemljom.
Omer Kovač je imao 17 godina. Sulejman Kemura danas leži ukopan u haremu Gazi-husrev begove džamije.
Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu kaže: »Ne govorite za one koji su poginuli na Allahovom putu da su mrtvi; ne, oni su živi, ali vi to ne znate.« (sura Bekare, 154.)
Hrabra mladost živi vječno, dok sistem leži ukopan u haremu pod mermerom…
Ahmed Pašić
Bošnjaci.net
Napomena: Tekst objavljen 7. oktobra 2004.godine
