Mladi Amerikanac, s gustom bradom i pletenom kapom krči sebi put korz dvorište berlinske džamije. Uši su mu probušene, rupe su veličine novčića od 50 centi, iz rukava jakne vire tetovirani zglobovi šaka. Stotine ljudi je u dvorištu i čekaju na početak džume. Neki od njih ga posmatraju, ali niko ne zna šta da misli o tom mladom čovjeku kod kojeg očigledno ništa ne paše, koji nosi bradu jednog vjernika dok njegova pojava odaje da je imao grubu prošlost.
Njegovo ime je Terry Holdbrooks, ima 27 godina i potiče iz američkog grada Tempe, u saveznoj državi Arizona. U Berlinu je u posjeti, ne razumije ni riječi od onog šta se u dvorištu turske džamije govori. Ali to ne igra neku ulogu. Jer, u cijeloj toj neizvjesnosti je jedno sigurno: za par minuta će sat na njegovoj ruci zasvirati, tačno u 13 sati, sunce je na svojoj najvišoj tački, vrijeme je za molitvu. Vrijeme za nepromjenjivo vjerovanje, molitvu koju obavlja 5 puta na dan, 1825 puta u godini.
Ono što on veoma cijeni je to stalno ponavljanje.
Prihvatio vjeru svojih ‘’nepriajtelja’’
Do prije nekoliko godina Terry Holdbrooks nije ni znao da muslimani klanjaju pet puta dnevno. Tada je još slušao heavy metal muziku, bio je američki vojnik, neposredno pred preuzimanje dužnosti čuvara u vojnom zatvoru u Guantanamu. Kada je godinu dana kasnije napustio Gunatanamo, ne samo da je postao musliman, već je uzeo i drugo ime: Mustafa Abdullah. Ime koje su mu dali zatvorenici.
Upravo tamo gdje se moralo paziti na «najgore među najgorima», kako su Terryjeve starješine imale običaj da kažu, on je postao musliman. Prihvatio je vjeru neprijatelja. «Da nisam došao na Guantanamo, danas ne bih bio musliman», kaže Terry Holdbrooks. Izjava koja o zatvoru govori malo više.
Ovo je prva posjeta Njemačkoj, i on želi vidjeti i glavni grad. Pošto je upravo petak, muslimanski praznik, on odlazi u džamiju, kao i svakog petka, svejedno gdje se nalazio. Nakon džume kreće u hotel. Iako je podne tek prošlo, Terry Holdbrooks mora da se odmori. Prepuni vagoni, gužve po stanicama, sve to ga je iscrpilo, kako kaže: «Mrzim gužve, čine me nervoznim. Trebam red i mir».
Za par dana, koliko namjerava provesti u Berlinu, ima puno prtljaga. U jednoj od njegove četiri torbe je laptop, njega nosi uvijek sa sobom kako bi mogao pogledati neki film i surfati po internetu. Holdbrooks ima i sopstvenu web-stranicu, a na Facebook-u ima skoro 800 prijatelja. Čuvar iz Guantanama, konvertit u islam, je u muslimanskoj internet zajednici postao popularan. U drugoj torbi je vojnička deka, njegova «blankie» kako ima običaj iz tepanja reći. Iako je davno napustio američku vojsku, jer je tamo bio nepoželjan, Holdbrooks na sva putovanja nosi svoju deku sa sobom. «Cijenim vojsku i islam. Zbog discipline», kaže Terry. Od nekoga na čijim rukama se koža skoro više ni ne vidi od silnih tetovaža raznih slika, naslova pjesama i bodljikave žice, se ne može očekivati da je disciplina jedna od vrlina. Ali, njegov karakter i njegov izgled već odavno ne idu jedno uz drugo.
Holdbrooks je kao 19-godišnjak otišao u vojsku, jer je konačno želio uvesti red u svoj život. «Ni u kom slučaju nisam htio biti ono što su bili moji roditelji ili djed i baka» kaže Terry. Njegova majka je imala 17 godina kada ga je rodila. Odnos između njega i majke Terry opisuje kao «tough love», grubu ljubav. Oba roditelja su bili ovisnici o heroinu. Pošto više nisu bili u stanju brinuti se o sinu, Terryja su dali djedu i baki s majčine strane. Međutim, ni oni nisu bili mnogo drugačiji – hippies u godinama koji su život živjeli slobodno, ali sa slobodom očigledno nisu znali da se snađu, baš kao i njihova kćerka. Terryjev djed je pio, baka je pušila marihuanu. «Nisam imao osjećaj da me oni vaspitavaju», kaže Terry, zadatak vaspitavanja je preuzela televizija.
Možda njegova biografija ipak ima više utjecaja na konvertiranje nego što on želi da prizna. On je već oduvijek tražio istinu, pročavao je Bibliju, Toru ali i hinduističku Bhagavad Gita. Ali, nisu bili porodični problemi ono što ga je navelo da istražuje. «Značenje porodice se često precjenjuje», kaže i pri tome zvuči kao da se jednostavno pomirio s tim da je nikada nije ni imao. Njeno mjesto ja zauzela muslimanska zajednica u Tempeu, i tamo Terry provodi svoje slobodno vrijeme. Druge vjernike naziva «braćom» i «sestrama».
Život bez nepotrebnih stvari
Ali, vojska je bila prva koja je 19-godišnjaku postavlja pravila, ono što mu je nedostajalo. U vojsci je za njega sve organizirano, on sam ništa ne mora da odlučuje. Čak ni to koju vrstu maslaca želi da namaže po hljebu. Naime, u vojnoj prodavnici ima samo jedna vrsta, a ne 20 različitih kao u supermarketima. To se sviđa Terryju Holdbrooksu. «Život je jednostavniji kada se eliminiraju sve nepotrebne stvari», kaže Terry.
Nakon osnovne obuke Terry se pridružuje 252. jedinici vojne policije u Missouriju, gdje biva zadužen prije svega za čuvanje baze. Terry se tek oženio, svoju suprugu je upoznao tek prije tri mjeseca. On i njegova žena su bili sigurni da će zauvijek biti skupa, ali ubrzo Terryjeva jedinica biva premještena u Guantanamo.
Tada, u junu 2003. godine, on nije ni znao za Guantanamo, iako je zatvor postojao već 18 mjeseci. Nakon vrlo kratkog vremena postaje svjestan da ono što je u vojsci tražio – red, na tom mjestu ne postoji. Zatvor je zapravo i napravljen da bi se zaobišla pravila i zakoni. Ali, zato će on tu pronaći nešto drugo, nešto što će njegovom životu dati novi smjer, i što i do danas traje.
Terry sjedi u jednom berlinškom restoranu, na glavi ima izheklanu kapu. Svoje tetovaže skriva pod dugim rukavima. Ni teške naušnice kakve je nekad imao ne nosi više. Međutim, svojom pojavom je još uvijek upadljiv, ali to mu ne smeta. S kapom i bradom je jasno prepoznatljiv kao pobožni musliman. Žena sa susjednog stola ga pogledom odmjera, ali ni to mu ne smeta. Uskoro stiže njegovo jelo, teleća šnicla s krompirom i salata. Počinje s jelom, prvo meso, zatim krompir, na kraju salata. Sve po redu, jer i kada jede on mora da ima neki red.
Nedavno je Terry Holdbrooks napisao knjigu o svom prelasku na islam i o svojoj službi u Guantanamu, i sada samo još traži izdavača. «Guantanamo nije završen, to je jasno s obzirom da je Barack Obama u martu ponovo odobrio vojne tribunale», kaže Terry Holdbrooks. To je bila odluka koja je šokirala mnoge Obamine simpatizere. Skoro je Terry u Kanadi posjetio majku zatvorenika Omara Khadra. Video napravljen tom prilikom je Holdbrooks postavio na internet kako bi širu javnost upoznao sa slučajem u međuvremenu već 24-godišnjeg Omara. Omar je pakistanskog porijekla, i u Afganistan je otišao sa svojim ocem dok je bio još dijete, da se bori. Američki vojnici ga zarobljavaju s 15 godina. U novembru prošle godine je od strane vojnog tribinala osuđen na osam godina zatvora, iako po međunarodnim standardima ne bi ni smio biti izveden pred vojni sud, jer se smatra djetetom-vojnikom.
„Leševi‘‘
Iako je UN protestovao protiv postupka, mediji skoro ništa nisu objavljivali o osudi Omara Khadra. Guantanamo više nikog ne uzrujava. Isto kao da je samo Obamina izjava da će nekada logor zatvoriti već bila dovoljna da javnost zaboravi da Guantanamo uopće i postoji.
U Guanatanamu je bilo ukupno 779 zatvorenika, i svi su smatrani opasnim teroristima, a samo je sedam sudskih postupaka završeno od strane SAD-a, među njima i postupak protiv vozača Osame bin Ladena, Salima Hamdana. On je 2008. godine osuđen na pet i pol godina zatvora. Protiv većine zatvorenika nisu postojali nikakvi dokazi, što potvrđuje i WikiLeaks u nedavno objavljenim tajnim dokumentima SAD vlade. Danas je u Guantanamu zatvoreno 172 ljudi, oko stotinu treba da bude oslobođeno, dok se 33 treba da sudi. Među njima je i Khalid Mohammed, koji važi za jednog od vođa napada 11. septembra. Preostali će ostati u zatvoru na neodređeno vrijeme, bez ikakvih naznaka šta će se s njima dogoditi.
Veći dio zatvorenika je uhapšen od strane američke vojske u Afganistanu ili u Pakistanu zbog sumnje da su članovi ili pomagači El-Kaide, dok su neki uhapšeni proizvoljno od pakistanskih siguronosnih snaga ili sjeverne alijanse, odnosno američkih plaćenika. SAD zatvorenike ne smatra ratnim zatvorenicima već ilegalnim borcima, tako da za njih ne važe pravila Ženevske konvecije, što opravdava zlostavljanje i mučenje.
Prvo jutro u bazi je za Holdbrooka bilo čudno, imao je loš osjećaj. U kantini je još za vrijeme doručka na tv-u grmila glasna muzika, što ga je još više začudilo. Prepozao je muziku iz filma Terminator 2, a zatim je slijedila heavy metal muzika, pjesma «Leševi». To nije bio muzički video za zabavu, već vojni film s eksplozijama, zatvorenicima s vrećama na glavama, američkim zastavama i titlom protiv talibana: «Američke oružane snage će vas pronaći. Ako se ne predate bombardirat ćemo vas i pobiti, gdje god da se skrivate!» Dok su se drugi vojnici njihali u ritmu muzike, Terryju je jelo presjelo. Poruka videa je bila jasna: «To je trebalo da nas podsjeti da mi tu nismo na američkom tlu i da pravila ne postoje». Video je puštan svako jutro umjesto američke himne.
Prve sedmice je Holdbrooks proveo u logoru 4, logoru s najnižim stepenom sigurnosti. Njegov zadak je bio da donosi zatvorenicima jelo, i da ih sprovodi do tuširanja ili ispitivanja. Kasnije je bio zadužen i za zloglasni Camp Echo, gdje su bili zatvorenici, nerijetko u samnicama, od kojih se očekivalo da će dati posebne informacije. Ispitivanjima nije prisustvovao, kaže Holdbrooks, ali je vidio u kakvom su stanju bili muškarci nakon njih; očajni, neki skroz mokri, vjerovatno od Waterboarding-a, smatra Holdbrooks, metode mučenja u kojoj zatvorenik ima osjećaj utapanja. Kod drugih zatvorenika su se vidjele rane na zglobovima šaka i nogu, zbog višesatnog držanja u istom položaju usljed čega nastaju povrede mišića i zglobova. Često je morao zatvorenike usred noći premještati iz jedne ćelije u drugu, ponekad u redovnim razmacima od sat vremena kako muškarci ne bi mogli zaspati, a nakon toga su opet ispitivani. Čuvari su ovu metodu mučenja cinički nazivali «leteći program». Vidio je kako su neki čuvari prilikom pretresa ćelija nogama udarali zatvorenike u stomak, pljuvali pivo u lice ili im glave udarali od pod. «Ponekad su to činili obični čuvari, ponekad nadređeni, nije bilo veze kakav je ko čin imao». Uprava zatvora nije otvoreno podržavala mučenja, ali nije nikad ništa ni poduzela protiv njih.
Jednostavna riječ Kur’ana
Jednom je primjetio zatvorenika kako u svojoj ćeliji naglas rapuje pjesmu od Eminema. Stupio je s njim u razgovor, saznao da se zove Ruhal Ahmed i da je Englez. Ispričao mu je kako su on i njegovi prijatelji uhapšeni u Pakistanu kada su krenuli na svadbu. S El-Kaidom nije ništa imao. Oslobođen je tek četiri godine kasnije. Već nakon prvog razgovora s njim je Holdbrooks posumnjao da je Ahmed zaista trebao biti tu. Nije mogao da zamisli da taj čovjek, koji voli američki rap i iste filmove kao i on, zapravo fanatični musliman i da mrzi Ameriku. Holdbrooks je počeo da razgovara i s drugim zatvorenicima koji su znali engleski, uglavnom noću i kada nema mnogo posla u odjelu. Pored Ruhal Ahmeda i njegovih prijatelja, tu je bio i Ahmed Errachidi, koji je radio kao kuhar u Londonu.
Errachidi je, uprkos tome što mu je spavanje uglavnom bilo onemogućeno i što je često bio mučen, djelovao ponosno, za Amerikance nikada nije ništa loše rekao, što je doslovno rečeno oduševilo Holdbrooksa. Errachidi je jednom njihov razgovor završio riječima: «Molit ću da ti bude oprošteno». Holdbrook se čudio zašto Errachidi želi da moli za njega, za čuvara.
Errachidi je bio jak autoritet među zatvorenicima, kaže Holdbrooks: «Bila je dovoljna jedna riječ da smiri cijeli blok». Holdbrooks ga je upoznao kao čovjeka kojem je vjera davala toliko snage da se i kao zatvorenik osjećao slobodnim. U razgovorima zatvorenika i čuvara, ne dotiču se samo teme iz vjere, već se razgovara i o ratu u Iraku, razlogu nemira između šiita, sunita i Kurda kolonijalnom dobu, o čemu Holdbrooks do tada nije nikad ni čuo. Nakon toga počinje da dovodi u pitanje mnoge stvari koje je do tada smatrao korektnim.
To su primjetili i ostali vojnici. Mnogi su također primjetili i da Holdbrooks neobično često razgovara sa zatvorenicima. Zbog toga su ga jednom u noći pretukla šesterica vojnika. Holdbrooks ih nije prijavio. «Vojska ima vlastita pravila», kaže on. Ubrzo biva izolovan u svojoj jedinici, a od svih vojnika samo su još dvojica koji o Guantanamu razmišljaju slično kao i on. Zatim, njegova žena mu je nedostajala. «Osjećao sam se kao zatvorenik. Imao sam noćne more, sanjao sam da sam zatvoren u ćeliju.» Tada se pitao da li je možda upravo vjera to što mu fali u životu. Ubrzo zatim počinje da čita Kur’an jednog zatvorenika. Ono štu mu se svidjelo je jasnoća riječi. «Kur’an je od svih svetih knjiga koja sam pročitao najjednostavnije razumjeti», kaže Holdbrooks. Tu je taj red koji je oduvijek tražio.
Holdbrooks prestaje piti alkohol, moli kriomice. Jedne noći, pola godine nakon njegovog dolaska u Guantanamo, sjeo je ispred Errachidijeve ćelije, i zamolio ga da bude svjedok prihvatanja islama. Riječi izgovorene na arapskom pred dva svjedoka ga mogu učiniti muslimanom. Zatvorenik je napisao riječi onako kako se izgovaraju na jedan papir i pružio ih Holdbrooku kroz rešetke, zatim je probudio drugog zatvorenika. Vojnik čita riječi, zatvorenici slušaju kako on izgovara : «Nema Boga osim Allaha i Muhamed je njegov poslanik». Zatim pogleda na sat, 0.49 je, i on je musliman. Od tada ga zatvorenici zovu Mustafa Abdullah.
Bauk narandžastih odijela
Čovjek koji je bio svjedok njegovog prihvatanja islama danas živi u Tangeru, Marokko. Ahmed Errachidi je pušten na slobodu 2007. godine. Optužbe vojnog suda da je obučen u terorističkom kampu su opovrgnuli njegovi britanski advokati tako što su prezentirali platne liste londonskog hotela u kojem je Errachidi upravo u tom vremenu bio zaposlen. Sve optužbe protiv danas 44-godišnjaka su s tim odbačene. Odnedavno su Holdbrooks i Errachidi ponovo stupili u kontakt i putem Skypa se čuju barem jednom sedmično.
Errachidiju se svidjela Terryjeva hrabrost kada se postavio protiv svojih drugova i počeo da razgovara sa zatvorenicima. On to opisuje na perfektnom engleskom u e-mailu iz Tangera, ne želi da telefonira, jer mu je lakše da odgovore napiše. «Terry je slobodnjak, njega naša narandžasta odijela nisu prepala.» Terry je razmišljao o tome kako zatvorenici još mogu da se smiju, dok su vojnici loše raspoloženi, iako su oni bili na slobodi.
Konvertiranje na islam je Terry krio od ostalih vojnika. Čak ni kada se nakon godine dana provedene u Guantanamu vratio kući, ni s kim nije razgovarao o tome, čak ni sa ženom. «Jednostavno sam htio ostaviti sve iza sebe», kaže Holdbrooks. Stidio se da je «služio na jednom tako ogavnom mjestu kao što je Guantanamo». Nije trebalo dugo, i on se opet vratio u svoj stari život, zapostavljajući sve više vjeru. Istovremeno, ne može da iz glave izbaci slike Guantanama. Jedne noći ga je probudio neki šum, on se budi i u polusnu brutalno udara ženu, koja leži pored njega, u lice. Pomislio je da je ona ustvari lopov. Malo kasnije, žena ga napušta.
Holdbrooks počinje da pije, i pada u depresiju. 2005. godine je pokušao da se ubije, par mjeseci nakon toga biva otpušten iz vojske. Ni narednih godina njegov život ne izgleda bolje. Drogiran, jedne noći je prilikom pada zadobio teške povrede glave. Oporavak je trajao mjesecima. Budući da je dva puta izbjegao smrt, smatra da Bog s njim nešto ‘planira’. Prvog januara 2009. godine Holdbrooks prestaje piti i pridružuje se muslimanskoj zajednici u svom gradu. Postalo mu je jasno da on ustvari mora da se pozabavi s Guantanamom ukoliko želi da ga zaboravi. Obraća se organizaciji za ljudska prava Cageprisoners koja se inače angažira protiv Guantanama, i moli da mu omoguće kontakt s bivšim zatvorenicima. E-mail je samo početak zajedničkog rada. Cageprisoners objavljuje intervju napravljen s Holdbrooksom, on nakon toga biva pozvan na predavanja o Guantanamu. Konačno Terry Holdbrooks ima neki zadatak.
Konvertiti kao što je on važe za posebno religiozne jer su vjeru prihvatili iz uvjerenja. Prema nekom kao što je on se obično sumnjičavo, pogotovo kada kaže da želi studirati šerijatsko pravo, u Saudijskoj Arabiji. Ali Holdbrooks kaže da on to ne želi studirati kako bi živio tako, već da bi bolje razumio islam. Distancira se od bilo kakve vrste nasilja. Smatra da neko kao on najbolje može riješiti nesporazume koji su nastali prema arapskom svijetu. Možda je upravu, jer on ne osporava svoju zapadnjačku kulturu.
U posljednjih nekoliko mjeseci je Holdbrooks pomno pratio revoluciju i borbu za slobodu u arapskom svijetu. «To je veličanstveno da ljudi tamo traže demokratiju. Samo se nadam da će im to bolje uspjeti nego nama u SAD-u», kaže on. Njegova zemlja u njegovim očima više nije neki uzor, i tu ništa ne može promijeniti ni predsjednik Barack Obama. «Ne radi se o borbi protiv terorizma, mediji nas lažu. Radi se samo o novcu i nafti.» Nekada je Terry Holdbrooks bio spreman i život dati za SAD, u Guantanamu je prestao da vjeruje u svoju zemlju.