“Frankfurter Rundschau” o životu u Vitezu:Hrvati i Bošnjaci su dvije vrste ljudi

U članku pod nazivom “Podijeljeni grad”, koji opisuje sadašnji život u Vitezu, Frankfurter Rundschau donosi: “Bez pozdrava i uz neljubaznu primjedbu: ‘Šta se ovdje dešava?’, debeli dječak komentariše prolazak dvije nastavnice kroz školsko dvorište. Tu postoji veliki ulaz u školu za Hrvate i mali za Bošnjake.

Fikreta Zukan je nastavnica koja je predavala roditeljima dječaka koji se čudi šta ova Bošnjakinja radi pred hrvatskom kapijom škole. Fikreta je samo željela pokazati svoj grad jednom posjetiocu.

Jasna pravila

U Vitezu, koji je 60 km udaljen od Sarajeva, putevi su kratki, a pravila jasna. Nekoliko metara od škole u ‘Ulici hrvatskih branitelja’ vijori se hrvatska zastava. Tu počinje stari dio Viteza, naseljen Bošnjacima. Hrvati i Bošnjaci dijele školu sa dva zasebna ulaza, zgradu općine i polikliniku. To je politički minimum. Gradić Vitez ima i dva alpinistička i dva lovačka kluba, dva fudbalska i dva košarkaška kluba i dvije vatrogasne službe sa dobrovoljcima. Najkasnije po završetku posla svako ide svojim putem.

Prije rata je suživot bio divan, kažu svi. Svi znaju kada je to prestalo: 1992. kada su se Hrvati u Vitezu pridružili HVO-u, a Bošnjaci Armiji BiH. Dvije vojske u jednom gradu, to nije moglo izaći na dobro, kaže Željko Kočaj, 52-godišnji ekonomista i pisac. On priča hrvatsku verziju, po kojoj se rat razvio kroz tučnjavu po kafanama.

Bošnjaci imaju drugačiju priču. Prvo je vladala napetost, a onda 16. aprila 1993. kao da je neko dao znak za početak rata. Svuda su se mogli čuti pucnjevi, naoružani Hrvati išli su od kuće do kuće. Fikreta Zukan sakrila se sa tada dvogodišnjom kćerkom Dunjom ispod stepenica. Komšije Hrvati su ih skrivali, potom su morali bježati i tu je Fikreta u blizini demarkacione linije izgubila 16-godišnjeg sina. Toga dana su Hrvati u Ahmićima, nadomak Viteza, ubili 116 civila, od toga 32 žene i 11 djece.”

Ali ako je neko dao znak za početak rata, on nije bio iz Viteza. To je stav i Haškog tribunala. Zbog toga je u zatvoru Dario Kordić, političar iz susjedne opštine (Busovača).

Rat je u Vitezu počeo kao na zapovjed i tako je i prestao. Godine 1994. su britanski vojnici iz UN-a uklonili barikade, koje su stari dio grada 11 mjeseci odvajale od ostatka opštine. Bošnjaci i Hrvati potpisali su Vašingtonski sporazum i od tada se rat u Vitezu više nije ponovio. O tome šta se dešavalo u ratu, Hrvati i Bošnjaci ne govore. ‘To ne može funkcionirati. Kada bi jedna strana pozvala na razgovore, druga ne bi došla’, smatra Fikreta Zukan.

U starom Vitezu svaka druga kuća stoji na prodaju. Razlike i prestiža između Hrvata i Bošnjaka prije rata nije bilo. Nakon rata je Hrvatima bilo lakše. Imali su pasoše susjedne Hrvatske, mogli su putovati na Zapad, praviti biznis sa Hrvatskom i zemljama EU. Kada djeca Hrvata napadaju bošnjačke nastavnice, etnička podjela u Vitezu dobija i komponentu socijalne nadmoći jedne grupe nad drugom. Fikreta priča o svom unuku Muhamedu, koji se u obdaništu sprijateljio sa Filipom. ‘Nano, smijem li sa Filipom na veliki ulaz, kada krenemo u školu?’, upitao ju je unuk prije nekoliko dana. A jedna komšinica, Hrvatica htjela je znati hoće li ona promijeniti ime svoje kćerke Dunje, pošto je to hrvatsko ime. Da su Hrvati i Bošnjaci sada dvije različite vrste ljudi u Vitezu, nastavnici Fikreti Zukan nikako ne može da uđe u glavu”,  piše list Frankfurter Rundschau.

Zločin u Ahmićima dodatno je podijelio i udaljio stanovnike Viteza

List Neue Zuercher Zeitung osvrće se na demonstracije na hiljade mladih ljudi protekle nedjelje (19.06.2011.) u Skoplju. Mladi su protestovali zbog brutalnog ponašanja policije, tražili ostavku ministra unutrašnjih poslova i istragu zbog smrti 22-godišnjeg Martina Neskoskog, kojeg je jedan policajac na mrtvo isprebijao 5. juna, kada je VMRO slavila izbornu pobjedu. Demonstrante je posebno razljutilo što je vlada danima ponavljala da ništa ne zna o slučaju, prije nego što je objavila hapšenje pripadnika specijalne jedinice “Tigrovi”.

Protesti su posebno zanimljivi po tome što su po prvi put skupa, rame uz rame, demonstrirali i Makedonci i Albanci. Mladi su naizmjenično uzvikivale slogane na makedonskom i albanskom jeziku. Još u februaru mladi iz ove dvije etničke grupe su nasrnuli jedni na druge zbog gradnje crkve na brežuljku sa turskom tvrđavom. I inače, u političkom životu Makedonije vlada jaka segregacija. Nema multietničkih partija, udruženja, sindikata.

Podijeljeno društvo

I društvo je podijeljeno. U privatnim krugovima svi su skoncentrisani na sopstvenu etničku grupu. Možda je zato entuzijazam mladih, koji su zajedno izašli na proteste, tako veliki. Na ovo sam dugo čekao, kaže Artan sa užarenim pogledom u očima.

Dok maše crvenom zastavom, kaže da je za njega kao ljevičara nacionalizam nešto užasno. Sada on prvi put vidi šta je narod. Krhka Ksenija kaže da se već godinama kreće u društvu, za koje etnička pripadnost ne igra nikakvu ulogu. Mjesto njihovog okupljanja je skopski stari dio grada “čaršija”. Stoga za Makedoniju, jedinu preostalu donekle multinacionalnu državu, nije nevažno pitanje da li se u njoj i kako razvija jezgro multietničkog, građanskog društva”, zaključuje Neue Zuercher Zeitung.

dw