Kako dospjeti na IslamBosninu top-listu? (Halil Senusija)
IslamBosna.ba – IslamBosna je dobila nekoliko aplikacija za mjesto na njezinoj top listi islamofobista. Mnogi vrijedni islamofobi naravno nisu jednako sposobni i ovdje se uglavnom radi o solidarisanju sa bratijom istih netolerantnih stavova, ali u svakom slučaju je interesantna atmosfera u državi u kojoj je antiislamsko raspoloženje toliko usijano da je titula islamofoba veoma tražena. Ko zna, mnogi od njih se možda potajno nadaju nekom budućem uhljebljenju kod Dodika, poput bipolarnog “eksperta za terorizam” iz Maglaja.
Zapravo je riječ “islamofob” poprilično nesretno izabrana. Ona je nastala u talasu “rata protiv terora” (eufemizam za ideološki motivisano ugnjetavanje muslimana širom svijeta) i nekako je postepeno globalno usvojena, vjerovatno u nedostatku alternative.
Odgovarajući izraz bi prije bio “islamomrzac”, jer izraz “islamofob” bi se trebao odnositi na ljude koji su u vrlo slabom ili nikakvom kontaktu s islamom, pa se shodno svome neznanju boje nepoznatog. U našem slučaju većina tzv. islamofoba je odrasla među muslimanima, jasna im je poruka islama i nemaju dilema po tom pitanju, ali i dalje promovišu svoju intoleranciju svega što znači “javni islam”. Naravno, ne smeta im islam u vidu “bajramske baklave” i “tihog šuštanja dimija”, ali od svakog javnog dizanja islamskog glasa im se diže pritisak i kosa na glavi.
Islamomrzačka kampanja se na ovim prostorima, sada se već može reći, vodi stoljećima. Od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, guranja Bošnjaka u Srbe odnosno u “hrvatsko cvijeće”, preko masovnih zločina nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu, pa do ateističke ofanzive Druga Šabana, ponovnog genocida u toku posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu i postratne legalizacije svih dosadašnjih islamomrzačkih tekovina.
Agresivni ateisti su se već od kraja rata bunili jer se ponovo grade porušene džamije (valjda bi red bio da se četnički trud poštuje i da se ne ide opet ispočetka), mada među njima niko nikada nije dizao glas protiv građenja crkvi na mjestima na kojima ih nikad nije bilo, čisto iz prkosa muslimanima, niti protiv dizanja “križeva” iznad bošnjačkih naselja i kao znak nekadašnje granice “Herceg-Bosne”. Ateisti se, logično, nisu bunili ni kada su otvarani ateistički hramovi u vidu javnih kuća i diskoteka iz kojih je alkoholizirana i nadrogirana bosanska mladost redovito nalazila put u smrt u sitne sate na nesigurnim i mračnim cestama, sa kupljenom vozačkom dozvolom.
Da ne spominjemo da o vraćanju otete imovine u toku “ateističke obnove” nema ni govora. Zemlja kojoj su dvije trećine privatne svojine otete, u toku obnove pa do pred sami raspad bivše zajedničke države nije nikada zaslužila da dobije ni jedan jedini kilometar autoputa, dok su susjedne pokrajine obilato umrežene visokokvalitetnim autoputevima…da sam zlonamjeran, pomislio bih da je i ovdje ključni razlog njihov siromašan sadržaj islama.
Preko stotinu godina su muslimani ušutkivani, učeni kako se kvalitetno gubica drži začepljenom, pa je bilo za očekivati da će tako i ostati. Na njihovu žalost, muslimani se sve manje ustručavaju dati svoj stav na ono što se oko njih dešava. I bilo je krajnje vrijeme. I ne treba nas u tome ni najmanje pokolebati sva frka i graja koju dižu samoproglašeni “ljevičari”, koji su otvoreni za sve moguće (zapadne) kulture, ali ni najmanje za toleranciju prema većini vlastitog naroda.
Interesantne su mi bile reakcije na objavljivanje top liste IslamBosne. Bilo je i simpatičnih. U svakom slučaju ne bih se osvrtao na par, narodski rečeno, krkansko-seljačkih reakcija od ljudi od kojih se ništa civilizovano nije ni očekivalo. Njihova želja da budu upisani u islamofobe nije ostvariva iz prostog razloga zato jer, da bi bio islamofob, najprije moraš biti čovjek.
Jedna simpatična reakcija jeste tekst Ahmeda Burića, koji je napravio odličan posao i učinio jedan od potrebnih koraka ka normalizaciji stanja u Bosni i napokon na nišan uzeo i krug ljudi koji nam je godinama predstavljan kao alternativa kriminalnom vođstvu SDA. Napokon se može konstatovati da je komunjara jednostavno komunjara, ma kojoj stranci pripadao.
Što se tiče dijela gdje spominje IslamBosnu, tu je naveo da se radi o “amaterima”. Mora se priznati, moj dobri, predobri Ahmede, da na IslamBosni ničiji rad i trud, u nastojanju da ovu zemlju učini boljom, neće biti vrednovan novinarskim tarifama, niko od njih se nije uhljebio na osnovu svojih reakcionarnih stavova i dugih članaka, za razliku recimo od tebe i crnogorskog barbarina. S te strane gledano, u svakom slučaju smo amateri.
No nije problem u našem amaterizmu. Bošnjaci muslimani prave i greške u artikulaciji svoje želje za jednakim tretmanom i ljudskim pravima, što je za očekivati. Problem je u tome što se “sa suprotne strane” još niko nije našao ko želi da razumije muslimane, ko želi da shvati da su i muslimani ipak ljudi koji plaćaju porez ovoj državi i koji žele da se čuje njihov glas.
Mainstream bosanskih muslimana još nikada nije istupio sa željom da u Bosni zavede šerijat ili da neistomišljenicima nametne svoja moralna načela. Bosanski muslimani jednostavno žele da se na njih ne gleda kao na Boksera koji u jaslama jede samo ono što mu Napoleon servira, dok on poslušno ponavlja “drug Napoleon je uvijek u pravu”, pa makar se radilo i o postepenom ukidanju vjeronauke od strane ministra koji je javno deklarisani ateista i koji svoja ubjeđenja želi da promovira preko fotelje koju je dobio od strane tih istih muslimana.
Vrijeme bi bilo da se shvati da je davno prošlo vrijeme kada su se problemi rješavali dekretima i da nema suživota ni sa Srbima ni sa Hrvatima dok se ne prihvati suživot sa muslimanima. Gospodo, mi jednostavno više nećemo da šutimo, i što prije to shvatite i prema nama se počnete ophoditi kao sa svojim ravnopravnim sugrađanima sa kojima se treba savjetovati i razgovarati, to ćete prije prestati biti smatrani islamomrscima i biti skinuti sa liste islamofoba.
A kako dospjeti na listu? E to ne znam.
Halil Senusija
halil.senusija@gmail.com