Alice Walker: Zašto plovim ka Gazi?

“Zbog čega sam se pridružila Flotili za slobodu II koja plovi ka Gazi? I sama sam se zapitala, iako je odgovor: A šta drugo da uradim? Imam 67 godina, već živim dug, uspješan i sadržajan život.
Čini mi se da je tokom perioda starenja dobro shvatiti šta je važno i podijeliti ga, naročito s mladima. Kako biste drugačije naučili?
Naš brod, ‘Odvažnost nade’, prenosit će pisma narodu Gaze. Pisma koja izražavaju solidarnost i ljubav. I to je sav njegov sadržaj. Ukoliko nas izraelska vojska napadne to je isto kao kad bi napali poštara. U analima historije bilo bi to smiješno. Ali ukoliko insistiraju na napadima na nas, povrijedivši nas, pa čak i ubivši nas, kao što su to uradili s putnicima prethodne flotile, Flotile za slobodu I, šta da se radi?
Ima jedna scena u filmu ‘Gandi’ koja me veoma pokreće: to je ona scena kada nenaoružani demonstranti Hindusi istupaju suprostavljajući se naoružanim snagama britanskog kraljevstva. Vojnici su ih nemilosrdno pretukli, ali Hindusi su svoje povrijeđene i mrtve izvukli iz okršaja i  nastavili dalje.
Pored ove slike hrabrih sljedbenika Gandija tu je za mene i svjesnost vraćanja duga jevrejskim aktivistima za civilna prava koji su se suočili sa smrću stajući na stanu crnaca Juga u vrijeme kad im je bilo potrebno. Posebno sam zahvalna Michaelu Schweneru i Andrewu Goodmanu koji su čuli naše vapaje za pomoć i stali uz nas, dok je naša vlada  tad, kao i sad, bila glečerski spora da pruži žaštitu nenasilnim demonstrantima.
Dobili su pendreke i metke od nekoliko ‘dobrih starih momaka’ iz Neshoba okruga, Mississippi, i pretučeni su i ubijeni skupa s James Cheneyijem, mladim crncem nevjerovatne hrabrosti. Tako, iako se naš brod zove ‘Odvažnost nade’ nosit će Goodmanovu, Cheneyijevu i Schwernerovu zastavu u mom scu.
A šta je s djecom Palestine, koja su zanemarena u posljednjem govoru predsjednka Obame o Izraelu i Palestini, njima koja su osiromašena, terorizirana, koja trpe segregaciju, njihovo postojanje je ismijano nedavnim ovacijama Kongresa SAD-a  premijeru Izraela?
Vidim djecu, svu djecu, kao najdragoceniji resurs čovječanstva, jer će na njima ostati  zauvijek briga o planeti. Nijedno dijete ne treba postaviti iznad drugog, čak ni u običnom razgovoru, ne da spominjem u govorima koja kruže planetom.
Kao odrasli, moramo afirmisati, neprestano, da je arapsko dijete, muslimansko dijete, palestinsko dijete, afričko dijete, jevrejsko dijete, kršćansko dijete, američko dijete, kinesko dijete, izraelsko dijete, indijansko dijete, itd. jednako sa svom drugom djecom na planeti. Moramo poduzeti sve što je u našoj moći da zaustavimo ponašanje koje kod djece izaziva strah bilo gdje da se nalaze.

Jednom sam upitala svog najboljeg prijatelja i muža koji je tokom perioda segregacije bio nepokolebljivi borac za prava crnaca bilo gdje na svijetu kojeg sam ikad srela: Kako si pronašao svoj put do nas, do crnaca, koji te tako trebaju? Koja je sila oblikovala tvoj odgovor na veliku nepravdu s kojom su se suočili crnci u to vrijeme?

Mislila sam da će odgovoritii govori, protesti, naprimjer Martin Luther King, Jr., ili drugi u Pokretu koji su pokazali dojmljivu hrabrost i smjelost. Ali ne. Razmišljajući, on je naveo scenu iz svog djetinjstva koja ga je vodila, neizbježno, ka našoj borbi.

Bio je mali dječak koji se vraćao kući iz Yeshive, jevrejske škole koju je pohađao nakon što bi završio s redovnom školom. Njegova majka, bibliotekarka, je bivala još na poslu tako da je bio sam. Neprestano su ga zlostavljali stariji dječaci iz redovne škole, i jednog dana dvojica dječaka iz ove grupe uzela su njegovu yarmulke (kapicu), i rugajući mu se, otrčala s kapom, na kraju bacivši je na ogradu.
Dvojica dječaka crnaca su se pojavila, vidjevši njegove suze, procjenjujući situaciju potrčali su za dječacima koji su mu uzeli yarmulke. Ganjali su dječake, sustigli su ih i natjerali da se popnu na ogradu, uzmu i obrišu od prašine yarmulke, i da mu je vrate s poštovanjem na glavu.
To je pravda i poštovanje s kojeg želim da svijet skine prašinu i stavi – bez odlaganja, s nježnošću – ponovo na glavu palestinskog djeteta. To bi bila nesavršena pravda i poštovanje jer su nepravda i nepoštovane bili tako žestoki. Ali, vjerujem da smo na putu da probamo.

To je razlog zbog kojeg plovim ka Gazi.

IslamBosna.ba