Andrija Šrek, predsjednik UO Udruženja ”Ateisti Srbije”, putem jednog portala iz regiona, ”počastio” je čitateljstvo svojim razmišljanjima koja neodoljivo mirišu na Suljagića. Radi lakše procjene, donosim nekoliko Šrekovih umotvorina: ”Kada vidim decu koja izlaze sa časa verske nastave, vidim one tužne, prazne poglede upućene negde u daljinu. Vidim decu koja su iskreno zabrinuta da li će zbog nekog sitnog nestašluka završiti u paklu, jer bog sve vidi. Brinu, pomalo i za svoju braću i sestre i njihova ‘zlodela’ za koja samo oni znaju, ali bog sve vidi. Zabrinuti su i za svoje roditelje, koji takođe nisu baš uvek ‘dobri’, da li će i oni goreti u paklu. Vidim dečake koji su saznali (jer učitelju se veruje!) da su oni bogom dani da vladaju svetom, da su devojčice, njihove sestre, pa i majke zapravo samo tu da slušaju šta im se kaže, da je žena nastala od muškarčevog rebra i da je ustvari niže biće. Vidim devojčice koje su naučile da treba da budu pokorne, da u vreme menstruacije nije baš poželjno da idu u crkvu jer su ‘nečiste’… U starijim razredima vidim mlade adolescente koji se uče kako je masturbacija smrtni greh (opet pakao!), kako seksualni odnosi pre braka nisu dozvoljeni, čitaju u Bibliji kako homoseksualce treba kamenovati… Deca se uče i da će verom u boga zaslužiti pravo na večni život (što nije tačno) a da će svi oni koji ne veruju skončati u večnim mukama…”.
Šrek nastavlja pa veli: ”Deca koja su išla na versku nastavu su zbunjena, ne znaju šta je sad istina, naučena su da ne treba sumnjati u to da je Bog stvorio svet a sada čuju nešto sasvim drugo, žele da veruju (Foks Molder) ali im razum sugeriše drugačije. Pa se onda pitam – čemu služi zapravo verska nastava? Da li su je političari uveli da bi kroz obrazovni sistem produkovali što više poslušnih, indoktriniranih podanika koji su sistematski naučeni da dogmu prihvate zdravo za gotovo, umesto da razmišljaju svojom glavom i donose sopstvene zaključke?”. U nastavku će spomenuti jednu panel diskusiju te ustvrditi kako nije istina da je ateizam marginalizovan u velikom dijelu Evrope iznoseći podatke o procentima ateista – u Francuskoj 33%, u Belgiji i Holandiji 27%, u Nemačkoj 25%, u Švedskoj 23%, itd. Na koncu se osvrće na tezu da ”agresivni ateizam uzima sve više maha” te izražava nadu da je to uistinu tako jer bi se time mladi u Srbiji primakli grupi razvijenih zemalja i osposobili da razmišljaju sopstvenom a ne tuđom glavom.
Cijeneći činjenicu da su sve velike svjetske religije, suštinski potekle sa istog izvora, osvrnuću se na dio Šrekovog teksta, dok ću drugi dio ostaviti cijenjenim čitaocima na prosudbu. Na osnovu dugogodišnjeg vjeroučiteljskog iskustva, apsolutno je suvišno i razmišljati o nekakvim tupim pogledima i zbunjenosti djece koja pohađaju vjersku nastavu. Bog sve vidi, kako reče Šrek i bijaše u pravu. No, dovoljan je iole zdrav razum da bi se vidjeli pozitivni efekti vjerske nastave, bilo da se to odnosilo na našu zemlju, Srbiju, Tanzaniju ili nekog četvrtog. Šrek je, očito, iznimno zabrinut zbog hipotetičke pretpostavke po kojoj vjerska nastava djecu lišava školskih čari i nestašluka te baca u stanje očaja izazvano okrutnim paklom kojim ih, valjda, straše popovi, fratri ili hodže. Ne znam koji plan i program vjerske nastave je Andrija pri tom konsultovao ali brine i njegova zabrinutost djece za roditelje koji bi, jer nisu dobri, jamačno mogli skončati u paklu zajedno sa svojim podmlatkom. Žao mu je i djevojčica koje, prema njegovom poznavanju religije(a) nisu ravnopravne sa dječacima nego su osuđene na rađanje djece, pranje veša, kuhanje i robovanje muškoj populaciji. Nije mu promaklo da se dotakne menstruacije i masturbacije, seksualnih odnosa prije braka, homoseksualaca…
I dok Andrija tako razasipa svoje zebnje i strahove raspirene vjerskom nastavom, jedan njegov, po svemu sudeći, istomišljenik, izvijesni Emir Imamović se potrudio da nesretnike koji su imali priliku pročitati njegovu kolumnu opčini svojim novim epskim dostignućem. Tako će Pirke, kao manje poznat pisac, objelodaniti svoje pismo upućeno, ni manje ni više, nego lično Bogu. Iako, kako sam ističe, ne vjeruje da onaj kome piše uopće i postoji, Pirke mu iznosi par svojih zebnji pa, onako, nonšalantno daje Bogu pokoju informaciju o FK Sarajevu da bi se potom prebacio na svoju vizuru Međugorja, djevice Marije (koju, kako veli, neki zovi i Maryam), Isusa (ili, po nekima Isa’a). Potom će se osvrnuti na grupu iračke djece koju je nekakva zaklada dovela na ljetovanje u Sukošan. Pita se Pirke otkud da se te djevojčice kupaju odjevene po propisima islama te kao potvrdu svojoj očitoj zabrinutosti čak ide dotle da citira i Kur’an koji je, kako se vjeruje od nekih, objavio baš on, njegov bog kome piše i u čije postojanje ne vjeruje.
On će završiti u stilu Šreka: ”Dragi dragi Bože, da bi bilo te druge prilike, ja bih volio da ti meni daš neki znak da si pročitao moje pismo. Ne, nisam ja kao onaj Woody Allen, koji je kazao da bi vjerovao kada bi imao neki čvrst dokaz da postojiš: recimo, uplatu značajnijeg novčanog iznosa na njegov bankovni račun u Švicarskoj. Nisam ni kao jedan moj prijatelj koji te moli da mu javiš brojeve lota. Dragi dragi Bože, ja bih se zadovoljio da ti malo pošamaraš ove što te kao zastupaju, a ustvari te, shvatio si, uglavnom prave budalom. I tebe i nas s tobom. Ako ti, za razliku od nas, uopće postojiš”.
Da li je sintagma ”agresivni ateizam”, zbog koje se sve češće prigovara onima koji je koriste, samo floskula ili realnost, nije teško prosuditi.
Umjesto bilo kakvog komentara na teze spomenutog dvojca i budući da jedan od njih iskazuje afinitet ka citiranju Kur’ana, odgovaram upravo Kur’anom:
”Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi da vidljivim učini svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima.”. (sura At-Tevba – 32. ajet).
Safet Pozder
Ostali članci Crtice iz dedine sehare Čuj, Bošnjaci i nauka!? Džamija ni na nebu ni na zemlji
(rijasetba)