Osim što ne znam koji to porez plaćaju ateisti (ali i vjernici) kojim se izgrađuju džamije po BiH, ne znam ni koliki promil od plata on iznosi, s obzirom da su se sve džamije u BiH nakon rata, izgradile i obnovile iz donacija iz muslimanskih zemalja, dobrovoljnih priloga vjernika i vlastitog truda džematlija, pa bih volio da uvažena režiserka, izađe i sa tim podacima, kada tako samouvjereno tvrdi da i ona to finansira.
Još jedna stvar koja je zanimljiva u toj izjavi, jeste i teza ‘kako je odluka ministra Suljagića zakonska i u skladu sa osnovnim ljudskim pravima’. Da li to znači da mi nemamo pravo da dignemo svoj glas protiv te odluke, ili da je ocjenjivanje iz vjeronauke suprotno ljudskim pravima? Ili možda da je i naša kritika, a i vjeronauka suprotna zakonu? Ostali smo uskraćeni za pojašnjenje ove dubokoumne izjave naše uvažene režiserke.
Šlag na tortu u ovoj izjavi predstavlja i dio koji govori o tome kako oni (ateisti op. Aut.) uporno plaćaju nešto sa čim se ne slažu (tipa vjeroučitelja, vjerskih manifestacija, izgradnje džamija i izdržavanja vjerskih zajednica). Pored iznošenja netačnih činjenica o plaćanju poreza za izdržavanje vjerskih zajednica i gradnju objekata, autorica je, zanemarila i činjenicu da i vjernici plaćaju poreze za izdržavanje koncerata raznoraznih izvođača i manifestacija izrazito ateističkog, ili amoralnog karaktera, bez da ih je iko ikada priupitao, da li oni to žele, ili makar šta misle o tome. Zaboravila je i spomenuti da i vjernici plaćaju državne, tj. Javne medije koji su praktično instrument u borbi protiv vjerničke populacije od strane ‘crvene armije’, i da ih niko za to ne pita, a uz to su i predmet ismijavanja na tim medijima. I tako dalje, i tako dalje.
Naravno, kao i obično, to je nešto sasvim drugačije. Jer vjernici nemaju prava da se bune protiv bilo čega suprotnog njihovim svjetonazorima, jer je ovo (ili ono, sasvim svejedno) sekularno društvo, već treba da šute i trpe.
Istovremeno, treba da vjeruju i pričaju kako je ovo (ili ono, i dalje svejedno) demokratsko društvo, u kojem se poštuju zakoni i ljudska prava, među kojima je među osnovnim, sasvim slučajno, pravo na vjeru. A to pravo, kako mnogi očito zaboravljaju, naravno, sasvim slučajno, nije pravo samo da vjeruješ u ono što želiš (što u dodatku, iz svima nam drage komunističke epohe, donosi i ono, al’ nemoj da to iko zna, ti to za sebe, u sebi, kod kuće. Da se kome ne zamjeriš), već i pravo na javno ispoljavanje svoje vjere, nošenje vjerskih simbola, itd. itd. Međutim, u mnogim demokratskim zemljama, to se pravo jednostavno izvitoperilo do te mjere, da tvoje pravo na vjeru, može biti samo unutrašnjeg karaktera, ako ćeš na bilo koji način da ‘ugroziš’ sve te fine, ateiste, poštovaoce ljudskih prava i sloboda, demokrate, pravednike itd. itd.
Pitanje koje se postavlja jeste, a kada to nije bilo moguće vjerovati u ono što ti želiš, u sebi, tajno, da niko nezna kojoj vjeri ti pripadaš? U vrijeme progona kršćana u starom Rimu? U vrijeme inkvizicije u Evropi? Za vrijeme reformacije? Ne, ne i ne. U svim ovim epohama ljudi su vjerovali u što su htjeli, i dok je to bilo skriveno od svih drugih (čitaj države), nisu imali problema. A sada je društvo daleko odmaklo u poštovanju ljudskih prava, od tog perioda. Daleko, jer sada te ipak neće spaliti na lomači, razapeti na krst, ili bilo šta čime su kažnjavani oni koji su ispovijedali drugačiju vjeru od državne u to vrijeme. I mi vjernici, treba da budemo zahvalni na tome.
I kada vjernici kažu nešto protiv neke odluke, nekog zakona, ili namjere izvršne i zakonodavne vlasti, uvijek im se spočita priča kako je ovo sekularno društvo, kako ovde žive i nevjernici itd. Ali, i ako je društvo u kojem živimo sekularno, a jeste, nije, tačnije ne bi trebalo biti, antivjersko, a kod nas su te dvije riječi sinonimi. U Evropi je to nešto drugačije, tu je jednostavno antiislamsko i sekularno jedan te isti pojam. Jer slavljenje Uskrsa naprimjer, kao državnog praznika, nije sporno ni u jednoj od tih sekularnih zemalja. Ali, nošenje marame, je već sasvim druga priča.
No vratimo se našoj dragoj BiH. Ako se ukine vjeronauka, to je samo odluka zasnovana na zakonu. Ali ako se želi uvesti vjeronauka, onda je to uvođenje šerijata isl. Ako se promoviše, i plaća iz džepa svih poreskih obveznika (dakle i vjernika) Deda Mraz, onda je to u skladu sa sekularnim uređenjem. Ali, ako se on poželi ukinuti, onda je to ravno rušenju ustavnog poretka i islamskoj revoluciji. Jer ako djetetovi roditelji vjeruju u Boga i uče svoje dijete tome, onda je to njihova privatna stvar, i dijete ne treba to da ispoljava van kuće ni na koji način, po mogućnosti, ali ako roditelji svjesno obmanjuju dijete da vjeruje u Deda Mraza (za kojeg i najzagriženiji ateisti znaju da je fiktivni lik), onda je to u skladu sa sekularnim principima. Očito je bolje bit lažov, nego vjernik.
I onda se neko čudi zašto nas svi lažu!
Autor: Edhem Bošnjak
IslamBosna.ba