Faruk Borić
I ljudi na granama
Na kraju knjige Tarika Haverića I vrapci na grani (Rabic, 2009, Sarajevo), u kojoj se nalaze tekstovi, intervjui i polemike koje je ovaj politolog vodio od 1989. do 2006., kao i post festum bilješke na te tekstove, nalazi se naknadna pamet koja je, zapravo, predviđanje svega onoga što se danas događa u Bosni i Hercegovini, tačnije, u onom fragmentiranom bošnjačkom dijelu javnosti, a što je eksplodiralo u slučaju ocjenjivanja vjeronauka u školama, naročito pozivom reisa Mustafe efendije Cerića da ovo ljeto Sarajlije dočekaju ogrijani plamenom i građanskim nemirima.
Osvrćući se na tekst iz 2006., u kojem proziva etnonacionaliste (prvenstveno iz Stranke za BiH) da su kidnapovali (moj izraz, op. F.B.) građansku ideju, 2009. u tekstu koji može funkcionirati i kao pogovor knjige Haverić piše: “U odnosu na 2006., a pogotovo na 1989, politički krajolik u Bosni i Hercegovini se promijenio. Pojavili su se novi politički subjekti, a stari su prilagodili ponašanje: dok su krajem osamdesetih godina nosioci samoubilačkih političkih inicijativa među bosanskim Muslimanima bili stranački vođi s osjetnim vjerskim uklonom, dvadeset godina kasnije tu su ulogu preuzeli vjerski vođi s neprikrivenim stranačkim ambicijama. No ovaj moment zapravo ne treba vidjeti kao razliku, naročito ne sa stanovišta posljedica koje su oba slučaja iste. Jedina prava razlika jest da danas, u odnosu na kraj osamdesetih, ipak ima znatno više glasova koji su spremni da na slom bosanske socijalne strukture i kulturno nazadovanje zemlje gledaju, između ostalog, i kao na posljedicu organiziranog i kontinuiranog djelovanja bošnjačke vjersko-političke klase” (str. 392).
Haverić dalje konstatira, referirajući se na ratna stradanja, da svaka politička zajednica “koju je mogla zamisliti pamet sabrana početkom osamdesetih u Tabačkom mesdžidu morala se raspasti, s agresijom ili bez nje”, a da je u poraću “djelovanje bošnjačke političke elite konstituirane u svojevrsnu islamsku vjersko-interesnu zajednicu glavni uzrok neuspjeha svih pokušaja da se Bosna i Hercegovina uspostavi kao moderno društvo (str. 393)”.
Na samom koncu, Haverić kaže kako je svjestan da njegove tvrdnje mogu izazvati negodovanje, najavljuje teorijsku obradu, i da ovaj put neće morati čekati deset ili petnaest godina da tvrdnje budu društveno ovjerovljene.
“Brzina i spremnost s kojom novi naraštaji raskrinkavaju pojedince i strukture što duhovno i materijalno pustošenje Bosne i Hercegovine predstavljaju kao zaštitu Bošnjaka i muslimana, i vještina s kojom dekonstruiraju njihov ideološki diskurs, uvjeravavaju me da neće dugo proći prije nego što o tome budu pjevali i vrapci na grani” (str. 393).
Ne vjerujem da je Haverić pretjerano sretan kada je čuo (ili pročitao) reisove pozive upućene sa blagajskog dovišta, vođene iskrivljavanjem istine o vjeronauku u školama i njegovom “ukidanju”, niti pozive na linč koji su uslijedili zbog karikatura i tekstova objavljenih, među ostalim, i u ovom magazinu. Meritum se sa onoga što Haverić konstatira u svojoj knjizi pomjerio na lov na vještice, “islamofobe” u novinarskim redovima, sve uz prijetnje otkazivanjem klanjanja dženaza “zbog zla nanesenog muslimanima i Islamu” za ministra Emira Suljagića, mada ne treba očekivati da će se stati na tome. Rasprave o karikaturama su karikaturalne: One mogu biti provokativne, no to je i cilj satire. Prepoznavanje Kur’ana ili Biblije pod dječijim nogama na karikaturama govori o suštinskom neshvatanju poruke.
Islamska zajednica BiH institucija je koja postoji 125 godina. Od rata naovamo, intenzivno je uključena na procesu i projektu reislamizacije Bošnjaka. Univerzalne religije, provučene kroz vizuru vjerskih institucija na Balkanu, iskorištene su za nacionaliziranje i etniciziranje. IZ BiH nije izuzetak.
Cerić je dugo bio nedodirljiva duhovno-politička tačka, i uz pomoć medija Fahrudina Radončića, uspio je izgraditi imidž vrhovnog tumača svega i svačega, ne ustručavajući se ni oštrog govora praćenog atribucijom islamofoba svakoga ko se usudi da drukčije promisli ne samo stanje u Islamskoj zajednici BiH, nego i u društvu uopće. Neupitnim se moralo činiti, recimo, izgradnja Administrativnog centra IZ-a na Kovačima, kao što se neupitnim morala činiti predizborna podrška Savezu za bolju budućnost. O tome se šutjelo.
Ono što se može naslutiti nakon udara na demokratiju i poredak jeste da će se situacija neminovno radikalizirati, i to iz razloga što se Ceriću bliži kraj mandata, i bit će sve veći broj glasova onih koji smatraju da Cerić nije nedodirljiv, iako se zaklanja iza vrijednosti nedodirljivih za svakog muslimana. Predstojeći izbori za reisa naredne godine bit će veoma važni za Islamsku zajednicu i dalji put koji ta institucija treba utabavati: da li je to nacionalna bošnjačka država ili država Bosna i Hercegovina – demokratska, sekularna, sa svim pravima i obavezama kako građanina, tako i institucija.
U tom smislu, konsolidacija demokratske javnosti, javne rasprave u duhu dijaloga, konkretni pokazatelji i, više od svega – vizija šta je to što građaninu BiH donosi bolji i kvalitetniji život, kako materijalni, tako i duhovni, ono je što nam treba. Ne samo Bošnjacima, ne samo muslimanima, nego svim građanima Bosne i Hercegovine. Alternativa je radikalizam svake vrste. U kojem će, pored Haverićevih vrabaca, na granama visjeti i prokazani islamofobi.
Faruk Borić