Almir Omerović, Edin Mutapčić i Džemail Badžić danas bi bili porodični ljudi, sa suprugama provodili vikende, igrali se sa svojom djecom, radovali se njihovim peticama, imali posao, bili inžinjeri, veterinari, frizeri, sumirali uspješne sportske karijere…
Nikada ništa od toga neće imati.
Metak u glavu
Iza njih su ostale tek poneka fotografija koja uokvirena stoji na zidovima rodbine i uspomene na njihove nevine dječije i mladalačke nestašluke.
Ubijeni su kada su imali po 17 godina u rodnoj Vlasenici. Samo zbog drugačijeg, „pogrešnog“ imena i prezimena.
Njihovi posmrtni ostaci iskapani iz grobnica diljemodrinja jučer su, konačno, našli smiraj na šehidskom mezarju „Rakita“ u gradu u kojem su rođeni i ubijeni. Zajedno s njima ukopano je još 15 Bošnjaka ubijenih u genocidu koji su od 1992. do 1995. godine u Vlasenici provodili bivša JNA i domaći zločinci.
Dženazu koju je predvodio vojni muftija Ismail ef. Smajlović, izaslanik reisu-luleme, klanjalo je nekoliko hiljada Bošnjaka. Među njima je bio i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
Spuštanje tabuta s posmrtnim ostacima, u najvećem broju nekompletnih, suze, tuga, grč na licima, bol u prsima, ali i olakšanje da su duše žrtava, konačno, pronašle smiraj i da, konačno, postoji mezar na kojem će se moći proučiti Fatiha.
Hasan Badžić u mezar je jučer sputio tijelo dvije godine mlađeg brata Džemaila. Kao 17-godišnjak Džemail je odveden u logor Sušica, a odatle vođen na prinudni rad, kopanje rovova srpskoj vojsci…
– I danas mi je pred očima trenutak kada sam posljednji put vidio brata. Odvodili su ga, a on se okrenuo i pogledao me. I danas vidim taj njegov pogled – priča nam Hasan.
Džemail je, saznat će se mnogo godina kasnije, ubijen u Pelemišima kod Šekovića. Jednim metkom u glavu.
Kako je ubijen njegov sin Adnan, Meho Ambešković nikad nije saznao. Posljednje što pamti je da su došli u logor i pitali ko zna kositi.
Učenje Fatihe
– Adnan je rekao da zna on. Odveli su ga, ne znam gdje. Sada, evo, znam da je ovdje, na ovom mezarju kaže Meho, koji je i sam preživio strašne torture u logorima Sušica i Batković. Najstarija žrtva bila je Ajka Hurić, koja je imala 73 godine kada je ubijena. Nad njenim tabutom Fatihe su jučer učile kćerke Fata i Džemila.
Jučerašnja dženaza bila je sedmi kolektivni ukop bošnjačkih žrtava na mezarju „Rakita“. Do sada su ukopane 284 osobe. Tokom agresije, od 1992. do 1995. godine, pripadnici Novosadskog korpusa bivše JNA i vojske i policije RS ubili su 2.446 vlaseničkih Bošnjaka.
Njihovi posmrtni ostaci identificiranih ekshumirani su u masovnim i pojedinačnim grobnicama Pelemiš, Ogradice kod Vlasenice, Kamenici kod Zvornika, Cerskoj i Debelom Brdu.
Imena jučer ukopanih
Na šehidskom mezarju „Rakita“ jučer su ukopani: Ahmetović (Mujo) Hajrudin (1968-1993), Redžić (Mujo) Šaćir (1934-1995),uduzović (Rašid) Ramo (1927-1993), Omerović (Muhamed) Almir (19751992), Čamdžić (Alija) Muradif (1959-1995), Korikutović (Reuf) Nail (19711992), Mutapčić (Muradif) Edin (1978-1995), Huremović (Osman) Jasmina (1958-1992), Subašić (Mujaga) Abdulkadir (19621992), Hurić (Mehmed Kuljančić) Ajka (1920-1993), Muratović (Meša) Murat (1946-1992), Dautović (Muhamed) Safet (19651992), Kobaš (Ibro) Avdo (1956-1995), Ambešković (Meho) Adnan (1967-1992), Imširović (Kadro) Ajkuna (1921-1992), Muminović (Meho) Ibro (1952-1992), Dautović (Bajro) Ahmet (1933-1992) i Badžić (Himzo) Džemail (1975-1992).
Verbalne provokacije
Ni ova kolektivna dženaza nije mogla proteći bez fašističkih verbalnih provokacija. Tako je grupa mladića srpske nacionalnosti, noć uoči dženaze, psovala i vrijeđala vjernike po izlasku iz džamije u kojoj je proučen tevhid žrtvama.
Predsjednik Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS Mujo Hadžiomerović, koji je bio žrtva verbalnog napada, kaže da su se u posljednjih sedam dana u Vlasenici pojavili i uvredljivi grafiti, što on smatra posljedicom politike koju vode vlasti u RS.
Zločinci slobodno šetaju
Za zločine nad Bošnjacima u Vlasenici do sada su osuđeni Dragan Nikolić Jenki, šef osiguranja u logoru Sušica, te Predrag Bastah i Goran Višković. Ukupno 60 godina zatvora. Međutim, ono što brine porodice žrtava, i dalje ih držeći u strahu, jeste činjenica da mnogi zločinci i danas slobodno šetaju ulicama Vlasenice i rade u javnim službama.
(dnevniavazba)
