SAFF 292: Kada islamofobija prelazi u bolest

Raphael Bonelli: Islamofobija nije, ali fobija jeste. Pod njom podrazumjevamo neurotički strah od nečega konkretnog. Kao što je strah od zmija, od visine ili od socijalnih kontakata. U međunarodnim klasifikacijama nedostaje ksenofobija (strah od stranog), ali ona ima psihološku pozadinu. I ona označava strah od vanjskog stimulusa – stranca zbog kojeg se osjećamo ugroženim.

Da li su sve forme islamofobije i ksenofobije bolesne?

Ne same po sebi. Bolesne postaju kada strah postane potpuno iracionalan, kada izgubi ravnotežu i kada prestane imati bilo kakvu vezu sa stvarnošću. Što manje analizirate vaše strahove, oni vas više vode ka agresivnom ponašanju: jer vam sopstveni motivi nisu poznati niste u stanju da kontrolišete taj strah i ne znate kako da se ophodite prema njemu.

Koji su psihološki uzroci islamofobije?

Po mojim istraživanjima ona se crpi iz klasične ksenofobije ali i iz generalne mržnje prema vjeri. Nekada prevagne jedna, nekada druga strana. Konzervativne osobe prije naginju ka ksenofobiji.

Zbog čega?

Jer se drže slike svijeta u kojem žive i svaku promjenu doživljavaju kao prijetnju. Činjenica je da se Beč promjenio i da će se i dalje mjenjati. Ali Beč je uvjek bio podložan promjeni. Ko to smatra prijetećim to kod njega vodi ka agresiji i ogorčenju. Ovdje igraju ulogu i rasistički motivi koje sam sebi neće da prizna. Centralni motiv kod fobije je lična pogođenost: “Mene je strah da će mi stranci oduzeti radno mjesto.” Karakteristična je i ogorčenost nestankom voljene domovine. I pri tome ti ljudi sebe vide kao žrtve.

Kritičari islama koriste argumente. Da li su i oni iracionalni?

Oni navode realne događaje, ali njima nisu važni argumenti nego oni time pravdaju lične predrasude. Iracionalno je u svakom muslimanu koji živi u Austriji vidjeti opasnost samo zbog toga jer su muslimani ubili nekoliko kršćana u Egiptu. Isto tako su i kršćani ubijali muslimane. Naravno da postoje prepreke u suživotu ali ovdje se namjerno napuhavaju negativnosti samo da bi se islam predstavio kao opasnost.

Takvim argumentima se koriste i katolici?

Imate katolika koji se busaju u prsa svojom vjerom, i daju izjave koje su oprečne katoličkom učenju i izjavama pape. Nevjerovatno je sa kakvim fanatizmom zloupotrebljavaju katoličko učenje samo da bi opravdali sopstvenu islamofobiju i da ne bi morali sebi priznati političke motive koji se kriju iza svega. I to je iracionalno. Upravo su zadnja dvojica papa nedvojbeno izrazili zajedničke tačke sa islamom i zalagali su se za toleranciju.

Po vama je drugi izvor islamofobije generalna mržnja prema vjeri?

Za nekoga ko sanja o kraju svih vjera, on doživljava prijetećom činjenicu da jedan mladi čovjek klanja pet puta na dan. Upravo su mladi naraštaji muslimana nadareni, inteligentni i imaju budućnost. Antireligiozni efekat je nastao iz narcističkog razočarenja da vjera nije nestala u postmodernoj dobi. Ti ljudi doživljavaju islam kao prijetnju jer muslimani vjeruju u Višu Silu. Kada musliman slijedi svoju vjeru i u javnosti, to još više pojačava osjećaj ugroženosti jer to znači da vjera nije puki sentimentalni osjećaj. Za takve je posebno iritirajuće da su mladi ljudi iz svoje volje odlučili za vjerski život. Pogotovo za one koji u vjeri vide formu ugnjetavanja.

Sigmund Freud je vjeru nazvao kolektivnom neurozom koja je zbog psihoanalize postala nepotrebna.

Vjera je komprimirana mudrost kako da se uredi sopstveni život u kojoj se ogleda životno iskustvo stotina generacija. U međuvremenu postoje naučni dokazi da je vjera dobra po čovjeka.

Izvor: Wiener Zeitung 26.04.2011