
Ali b. Ebi Talib r.a., amidžić Muhammeda s.a.v.s., je prvi od dječaka koji je primio islam, jedan je od desetorice ashaba kojima je obećan džennet, četvrti je od hulefa-i-rašidina i vođa pravovjernih nakon smrti Muhamammeda s.a.v.s., jedan je od imama Ehli-Sunneta vel-Džema'ata, i jedan je od prvaka Selefa, a ujedno je bio i zet Muhammeda s.a.v.s., pod kojim je bila njegova s.a.v.s., ćerka Fatima.
S obzirom na to da se radi o čovjeku koji je od malena rastao uz Muhammeda s.a.v.s., i Objavu koja mu je dolazila, i pored brojnih hadisa koje je direktno prenio od Muhammeda s.a.v.s., mi ovom prilikom nećemo govoriti o tim hadisima Poslanika s.a.v.s., koje nam Alija r.a., prenosi, već se ovog puta fokusiramo na njegove izjave, misli i zaključke koje je izrekao pod raznim povodima, a koje nam samo oslikavaju dubinu i snagu njegovog ispravnog razumjevanja i poimanja islama kao vjere.
Krenimo sada malo stazama dubokog poimanja vjere i njenog iskrenog doživljaja:
Kad god bi nastupilo vrijeme za namaz, lice Alije b. Ebi Taliba r.a., bi nekada požutjelo a nekada pocrvenilo, pa bi upitan o tome, na šta odgovori: „U pitanju je svjesnost spram emaneta koji je bio nuđen Nebesima i Zemlji i planinama pa su odbile prihvatiti ga se od straha od težine njegove, a prihvatio sam ga se ja, pa ne znam hoću li ga na pravi način izvršiti ili ću loše postupiti!“ (Edebul-Dunja vel-Din, 1/105.)