Čovjek koji je “Allahu Ekber” promijenio u “Tanri Uludur”

Do kraja oslobodilačkog rata Turske protiv Evropljana koji su zauzeli otomansku zemlju nakon Prvog svjetskog rata, Mustafa Kemal Ataturk činio se kao dobar musliman. Učestvovao je u namazu u džamijama s muslimanima i držao hutbe petkom u džamijama.   Kleo se da će se boriti za očuvanje halifata. Hvalio je islam i Poslanika s.a.v.s., stalno. Nazivao je Kur’an “potpuno savršenom knjigom.” Govorio je da je Kur’an Ustav. On je govorio sve ovo u novootvorenoj Nacionalnoj skupštini u Ankari tokom ovog rata.

Dakle, muslimani su ga smatrali pouzdanim i on je dobio punu vlast za vrijeme rata. Nakon što je Turska bila oslobođena, izabran je za predsjednika Turske od strane Skupštine.

Nakon nekog vremena, počeo je polako svoje antiislamske reforme. Čovjek koji je rekao da je “Kur’an Ustav”, sada je govorio: “Mi ne primamo naše zakone s neba”, misleći na Kur’anske objave. Da bi sproveo svoje antiislamske reforme, on nije oklijevao upotrijebiti silu, teror, vješala, mučenje i zatvor.

Kako se ovo moglo dogoditi? Kako je čovjek koji je bio pun hvale za islam mogao ukinuti halifat i započeti antiislamske reforme tako na prečac?

Ako uporedite riječi i djela Mustafe Kemala tokom oslobodilačkog rata s onima od Mustafe Kemala nakon tog rata pa sve do njegove smrti (1923-1938), primijetit ćete da su one za 180 stepeni različite. Kako je to moguće?

To se ne čini smislenim, zar ne? Kako se osoba može promijeniti toliko preko noći?

Ali ako se vratitite dalje, dalje u prošlost, i pogledate korijene Mustafe Kemala, to ima smisla, sve ima savršenog smisla. Shvatit ćete da je promjena za 180 stepeni u njegovim riječima i djelima nešto vrlo prirodno, bilo bi neprirodno da se nije promijenio za 180 stepeni.

Stoga, sada pogledajmo  korijene Mustafe Kemala,  njegovu porodicu iz koje je došao. A onda ćemo pogledati antiislamske reforme. Tada ćemo biti u stanju objasniti motivaciju iza svih ovih antiislamskih reformi.

 Potajni Jevreji, Joachim Prinz, 1973, str. 111-122

    ….. U decembru 1686, više od tri stotine porodica prešlo je na islam u Saloniki. Kao Shabtai i drugi Marranosi, oni su i dalje nastavili pohađati jevrejske vjerske obrede tajno i držali su se određenih jevrejskih običaja u svojim domovima.

To je porijeklo jedne od najvažnijih skupina, brojčano i historijski, islamskih Marranosa. Vjernici muhamedanci zovu ove prikrivene Jevreje ‘doenmeh’, odmetnici. Tokom godina “doenmeh“ pokret je postao čvrsto uspostavljen u Maloj Aziji. U devetnaestom stoljeću procjenjuje se da je sekta imala dvadeset hiljada članova. Salonika je ostao njihov centar sve dok taj grad nije postao grčki 1913. Iako je Jevrejska zajednica ostala da živi tamo, pripadnici ‘doenmeha’ su se odselili u Konstantinopolj.

  U Saloniki u ranim danima ovog pokreta proglašeno je deset zapovijedi “Gospodara našega kralja i Mesije Shabtai Zvia” od strane ‘doenmeha’. Ove još uvijek čine deklaraciju vjerovanja ‘doenmeha’ našeg vremena.

       „ Ja ću se vjerno pridržavati običaja Turaka kako ne bi izazvao njihovu sumnju. Ne samo da ću poštovati post ramazana, nego i sve druge muslimanske običaje koji su vidni u javnosti.

        Neću stupati u brak sa nekim iz muslimanskih porodica, niti održavati bilo kakve intimne povezanosti s njima, jer su nam oni odvratni, a posebno njihove žene.“

    S vremena na vrijeme turski guverneri Salonike, koji su primali pritužbe o sekti iz redova muhamedanskog sveštenstva, pokušavali su istražiti čudno postojanje ‘doenmeha’. Njihovo izdvajanje u posebne grupe, njihovo odbijanje druženja sa porodicama muhamedanaca, i njihova bračna ograničenja su postala dobro poznata činjenica, koju je bilo teško sakriti od većine ljudi među kojima su živjeli tokom mnogih generacija. Socijalno, činili su se neprobojnima, iako su u svojoj muslimanskoj vjerskoj praksi bili besprijekorni. U stvari, često se činilo da su čak i više odani sljedbenici poslanika Muhameda i više iskreni vjernici u Allaha od ostatka zajednice. Postili su tokom ramazana, i njihove vođe i sljedbenici išli su u velikom, čak upadljivom broju sa hodočasnicima u Meku. Dobro je poznato da je u sedamnaestom stoljeću Josip Zvi, jedan od neposrednih sljedbenika Shabtai Zvia i jedan od njemu bliskih, preminuo na putu na svojem hodočašću u Meku, a dan njegove smrti se još uvijek obilježava.

Pobuna Mladoturaka 1908, protiv autoritarnog režima sultana Abdul Hamida počeo je među intelektualcima Salonike. Tamo je nastala ideja o stvaranju konstitucionalnog režima. Među vođama revolucije, koja je rezultirala modernom vladom u Turskoj, nalazili su se Djavid Bey i Mustafa Kemal. Obojica su bili vatreni ‘doenmehi’. Djavid Bey postaje ministar finansija; Mustafa Kemal je postao vođa novog režima i prihvatio je ime Ataturk. Njegovi protivnici pokušali su iskoristiti njegovu ‘doenmeh’ pozadinu da bi ga zbacili, ali bez uspjeha. Previše se Mladoturaka u novoosnovanom revolucionarnom komitetu molilo Allahu, ali kao pravog poslanika imali su Shabtai Zvia, Mesiju iz Smirne.

    TIME, 2. jul 1928, str. 17

    Strašno Skrnavljenje

Dovoljno da digne kosu na glavi kod pobožnih muhamedanaca će biti prijedlog da se pokriju široki, ravni podovi džamija sa omraženim, poganim klupama.

 Klupe će spriječiti pregibanje koje postoji u tradicionalnom načinu molitve. Klupe će ometati spuštanje čela na pod u Allahovoj kući. Klupe bi bile grozno skrnavljenje- grozno kao kada neznabožački kršćani ne bi obukli papuče prije ulaska u džamiju, i na taj način zagadili pod.

Međutim, budući da sadašnja vladajuća klasa Mladoturaka nisu pobožni muhamedanci, prirodno je da je prošle sedmice Komisija za vjerske reforme, nedavno imenovana od predsjednika Mustafa Kemala predložila:

    1) Klupe na podu svake džamije;
    2) Ukidanje džamijskih papuča i tepiha za molitvu;
    3) Postavljanje orgulja, horova.

    Promatrači uspješne prozapadne Mladoturske reforme Turske u čudu gledaju na poslušnost turskih masa, koji su napustili fes, prestali sa poligamnim brakovima, a sada su izgleda spremni mijenjati temeljne obrede svoje religije – sve to u roku od deset godina.

    Nastanak moderne Turske, Bernard Lewis, 1965, str 408

    Preporuke Odbora, za ostvarenje ovih planova, su grupisane u četiri naslova.

Prvi, “oblik obožavanja ‘, govori o potrebi za čistim i urednim džamijama, sa klupama i garderobom. “Ljudi moraju biti pozvani da uđu u njih (džamije) s čistim cipelama.”

Drugo, ‘jezik obožavanja’, insistira na tome da to mora biti turski, te da sve molitve i propovijedi ne smiju biti na arapskom, već na domaćem jeziku.

Treći, “karakter obožavanja”, nastoji napraviti obožavanje lijepim, inspirativnim, i duhovnim. Za ovo džamiji su potrebni iskusni muzičari i muzički instrumenti. ‘Postoji hitna potreba za modernom i svetom instrumentalnom muzikom. “

Četvrti, i posljednji, bavi se “misaonom stranom obožavanja ‘. Štampane propovijedi (hutbe) moraju biti zamijenjene pravim vjerskim smjernicama, koje samo propovjednici s potrebnim filozofskim obrazovanjem mogu dati.

    TIME, 9. januar 1933, str. 64

Gledajući ka nebu prošle sedmice, Turci su tražili Mjesec. Kad ga vide ramazan će početi. Ramazan je mistični mjesec u kojem je Kur’an objavljen poslaniku Muhamedu. Ove godine prvi bljesak mlađaka imao je poseban, strašan značaj. Turcima je naređeno od strane njihovog diktatora vođe, Mustafe Kemal-paše koji ih je naveo da ostave veo i fes (TIME, 15. februar, 1926 prim.prev.), da sa početkom ramazana više ne smiju zvati svog Boga njegovim arapskim imenom, Allah.

Nepobožan čovjek, diktator Kemal smatra da nema razloga da Turci ne zovu Allaha svojim turskim imenom Tanri. Ne postoji razlog, osim stoljetne tradicije, nema razloga osim da turski imami(sveštenici) svi znaju Kur’an napamet na arapskom jeziku, a samo nekoliko njih, ako ih uopšte i ima, zapamtili su ga na turskom jeziku. Strogo do tačke okrutnosti, došao je Kemalov prošlosedmični dekret da mujezini, pozivajući vjernike na molitvu s vrha minareta Turske, moraju učiti ne “Allahu Ekber!” (Arapska riječ za “Bog je velik!”), već nepoznate riječi “Tanri Uludur!” što znači isto ali na turskom jeziku.

    Kada su imami zaprijetili da će obustaviti rad u džamijama i sakriti molitvene prostirke, Vlada je najavila da drži 400 potpuno novih molitvenih tepiha u rezervi, i zaprijetila da će dovesti “nedavno trenirane mujezine koji znaju Kur’an na turskom i koji su spremni da popune prazninu. “

    Dan kada će se Mjesec vidjeti se približavao. Ramazan je bio gotovo nad Turskom kada su službenici Odjela za kulturu (što uključuje i religiju) skupili hrabrost i rekli diktatoru Kemalu da on jednostavno ne može promijeniti ime turskog boga – barem ne prošle sedmice. Već je nekoliko mujezina bačeno u zatvor zato što su najavili da će nastaviti da pozivaju sa “Allahu Ekber!” Stanovništvo je počinjalo da biva uznemireno očigledno suosjećajući sa pristalicama zvanja Allaha.

Naglo diktator Kemal je popustio “Neka ih nek se mole kako hoće, privremeno”, zarežao je. Njegov ministar požurio je da donese radosnu vijest samo nekoliko sati prije nego što se pojavio mlad Mjesec. “S obzirom na opštu nepripremljenost mujezina i imama” uglađeno je izjavio, “molitve se mogu obavljati i učiti Kur’an na arapskom jeziku tokom ovog mjeseca ramazana, ali predavanja od strane imama moraju biti na turskom jeziku.”

    Tokom ramazana svi muslimani su posebno razdražljivi jer ne jedu ništa tokom ljetnih sati. Nakon posta Turci će biti više pokorni, i možda će prihvatiti ime novog Boga predloženo od strane diktatora.

    TIME, 20.februar, 1933, str. 18

    Riječ za Boga

Strogi otac svoga naroda, Mustafa Kemal je rekao svojim Turcima u decembru prošle godine da moraju zaboraviti Boga na arapskom jeziku (Allaha), i zvati ga na turskom (Tanri). Priznajući delikatnost preimenovanja 1300-godišnjeg boga, Kemal je dao mujezinima vrijeme da nauče Kur’an na turskom jeziku. Prošle sedmice u pobožnom gradu Brusa( “zeleni grad”), odjekivalo je “Tanri Uludur” sa jednog od minareta odakle su inače stanovnici Brusa slušali “Allahu Ekber”, od 14. stoljeća. Razjareni na Kemal-pašinog boga, oni su napali mujezina i napali policiju koja je došla da ga spasi.

 Kako bi brzo odbranio svoju novu riječ za Boga, i još brže pokazao Turskoj sudbinu staromodnih, Kemal “Pobjednik “, obrušio se na Brusu i uhapsio 60 vjernika, smijenio muftiju Ouglubjami džamije i odlučio da se ubuduće Bog zove Tanri.

    TIME, 15. februar 1926, str. 15-16

    “Turska predstavlja danas jedno od najperspektivnijih i najizazovnijih područja na kugli zemaljskoj za misionarsku službu.” Tako je pisao James L. Barton, misionar, u prošlosedmičnom broju ‘Kršćanskog Rada.’ No, prvo je sažeo revolucionarne promjene u Turskoj od 1923.godine.

Promjene:

Stotinama godina kršćanski misionari su se borili bez uspjeha da osvoje srca Turaka pod halifatom. Počeli su sumnjati , rekao je gospodin Barton, da su “muslimani izvan sfere rada božanske milosti.”

    Turska, Emil Lengyel, 1941, str. 140-141

    Tokom ranih dana Kemalove karijere, mnogi njegovi sljedbenici su bili pod dojmom da je on prvak islama i da su u borbi protiv kršćana. “Gazi, uništitelj kršćana” je ime koje mu je dato. Da su bili svjesni njegovih stvarnih namjera, zvali bi ga “Gazi, razarač islama.”

    Grey Wolf, Mustafa Kemal, Intimna Studija diktatora, HC Armstrong, 1934

Puno je pio. Piće ga stimulira, daje mu energije, ali povećava njegovu razdražljivost. I u privatnom i javnom životu bio je sarkastičan, brutalan i prek. Razbuktao bi se na najmanji vid kritike. Prekinuo bi sve pokušaje argumentacije. Pao bi u vatru na najmanji znak otpora. Nije se povjeravao niti volio surađivati sa bilo kime. Kada mu je jedan političar dao neke bezazlene savjete, on mu je grubo rekao da izađe napolje. Kada mu je jedan časni član kabineta sugerisao da je nedolično za turske žene da plešu u javnosti, bacio je Kur’an na njega i istjerao ga iz svog kabineta štapom.

    str. 241:
    “Petsto godina pravila i teorije arapskog šeika”, rekao je, “i tumačenja generacija lijenih, neznalica sveštenika važili su u građanskom i kaznenom pravu u Turskoj.”

    “Oni su odlučivali oblik ustava, pojedinosti u životu svakog Turčina, njegovu hranu, vrijeme njegovog buđenja i spavanja, oblik odjeće, rutinu kojom babica porađa njegovu djecu, ono što je učio u školi, njegove običaje, njegove misli, čak i njegove najintimnije navike. “

    “Islam, ta teologija nemoralnog Arapina, je mrtva stvar.“ Možda bi to moglo biti pogodno za plemena nomada u pustinji. Za progresivnu državu to nije dobro.

    “Božja objava!” Nema Boga. To je bio jedan od lanaca kojima su sveštenici i loši vladari držali ljude pokornima.

   “Vladar koji treba religiju da mu pomogne da vlada je slabić. Slabić ne treba da vlada.”

    I sveštenici! Kako ih je mrzio. Lijeni, neproduktivni sveštenici koji su jeli hranu od ljudi. On će ih istjerati iz njihovih džamija i samostana da rade kao muškarci.

    Religija! On će otrgnuti religiju iz Turske kao što se kida mlada grana drveta.

    str. 243

    Nadalje, javnost je znala da je on bezvjeran, da je prekršio sva pravila pristojnosti, i da je ismijavao svete stvari. On je čak istjerao Šejh-ul-Islama, visokog sveštenika islama, iz svog ureda i bacio Kur’an za njim. On je prisilio žene u Angori da se otkriju. On ih je hrabrio da plešu tijelo uz tijelo sa stranim ljudima i kršćanima.

    Turska, Emil Lengyel, 1941, str. 134

    Kemalu nije bilo stalo do Allaha, samo se interesovao za sebe i Tursku. Mrzio je Allaha i Njega je držao odgovornim za Tursku nesreću. Allahova tiranska vladavina je paralizirala ruke Turaka. Ali on je znao da je Allah postojao za turskog seljaka, a da mu nacionalizam nije značio ništa. On je odlučio stoga uključiti Allaha u svoju službu radi upravljanja publicitetom a radi svojih nacionalnih ciljeva. Kroz Allahovu pomoć njegovi ljudi moraju prestati biti muhamedanci i postati Turci. Zatim, nakon što bi Allah poslužio u Kemalove svrhe, on ga je mogao odbaciti.

    Ataturk, Rođenje nacije, Lord Kinross, 1965, str. 437

    Za Kemala, islam i civilizacija, su protivrječni pojmovi. “Ako bi samo”, rekao je jednom cinično za Turke, “mogli da ih učinimo kršćanima!” On neće obnoviti islamsku državu na koju su vjernici čekali: to će biti biti strogo organizovana država, uz središnju vlast jaka kao sultanova, uz potporu vojske.

    str. 470

Postojao je razlaz u njegovom muzičkom ukusu u Istanbulu, gdje je nekada imao dva orkestra, jedan turski i jedan evropski, u hotelu Park. Slušao je s konstantnim prekidima, zapovijedao da se jedan zaustavi a drugi da počne. Konačno, kad ga je uhvatila rakija, on je izgubio strpljenje i ustao da napusti restoran, govoreći: “Sada ako želite možete svirati zajedno.” Drugu noć, razjaren zvukom mujezina s džamije preko puta, koji se miješao sa zvukom muzike, naredio je da se munare sruši – jedan od onih naloga koji je povukao sljedećeg jutra.

    Ataturk, Rođenje nacije, Lord Kinross, 1965, str. 365

Konfuzija u vezi njegovog identiteta je potrajala još nekoliko narednih godina. U posjeti nekim vojnicima u Anatoliji, Kemal Ataturk jednom pitao: “Ko je Bog i gdje on živi?”

    Vojnik, u želji da udovolji, odgovorio je: “Bog je Mustafa Kemal paša. Živi u Angori.”

    “A gdje je Angora?” Kemal pitao.

    “Angora je u Istanbulu,” bio je odgovor.

    Dalje niz liniju pitao je još jednog vojnika, “Ko je Mustafa Kemal?”

    Odgovor je bio, “Naš Sultan.”

Izvor:

Časopis “TIME”

Ataturk, Rođenje nacije, Lord Kinross, 1965, str. 365

Turska, Emil Lengyel, 1941, str. 134

Grey Wolf, Mustafa Kemal, Intimna Studija diktatora, HC Armstrong, 1934

Nastanak moderne Turske, Bernard Lewis, 1965, str 408

Potajni Jevreji, Joachim Prinz, 1973, str. 111-122

Prijevod i obrada:

IslamBosna.ba