O Osmanskom carstvu, X dio

Istanbul je oduvijek u svojoj osnovi bio grubi trougao, kao rog nosoroga, neznatno savinut na istočnom uglu, sa dvije strane obgrljen morem. Sa sjeverne strane je zaštićen morskim rukavcem Zlatni Rog, a sa juga je Mramorno more koje završava moreuzom Dardanele odakle počinje Egejsko more. Sa treće, zapadne strane, protežu se moćni neprekinuti Teodosijevi bedemi koji štite grad sa kopna. Tako je grad prirodno zaštićen sa dvije strane, a sa treće strane su to učinili ljudi.

Odmah pored grada bila je Galata (Pera), đenovljanska četvrt nastanjena italijanskim trgovcima. Bila je smještena sa druge strane Zlatnog Roga na obali Bosfora koji je, poput kakve velike rijeke dijelio dva kontinenta. Bio je to sami kraj Evrope. Tamo, preko Bosfora, počinjala je Azija.

Pogledavši zapadno, u Evropu, sa visoke osmatračnice se moglo vidjeti kako se teren blago podiže prema osmanlijskoj prijestolnici Jedrenu koji je udaljen oko 280 kilometara od Istanbula prema zapadu. Da su Bizantijci mogli poletjeti, tog ranog proljeća su mogli vidjeti jednu grubu, mjestimično ispresijecanu, prugu što se krivudavo prostire između dva grada. Pruga je zapravo bila kolona ljudi koji marširaju. Na njihovim glavama su bile bijele kape i crveni turbani. Bili su naoružani sabljama, noževima, kopljima, lukovima, sjekirama, džilitima, kremenjačama. Iza njih su kasali konji, mule i kamile vukući teretna kola natovarena ratnim potrepštinama. Uz njih su jahali mineri, kuhari, oružari, šejhovi i kadije. Mnogo volova i ljudi vuklo je velika zaprežna kola natovarena teškim naoružanjem. Životinje i ljudi su ulagali ogromne napore tegleći teška kola po razblaćenom putu. Cijela osmanlijska armija bila je u pokretu.

Flota brodovlja se sporo i mučno vukla prema Dardanelima jedva savlađujući suprotni vjetar. Crnim morem su klizili osmanlijski jedrenjaci prevozeći drvenu građu, žitarice i topovsku đulad. Iz Anadolije se slivala rijeka vojnika, čobana, šejhova, pobožnjaka, lutalica i besposličara. Ulogorili su se na platou nadomak Bosfora. Svi su se odazvali pozivu na oružje. Svi ovi ljudi su izvodili koordiniranu akciju čiji cilj je bio Istanbul, glavni grad starog i sada već, teritorijalno, vrlo oskudnog Bizantijskog carstva.

Sultan Fatih je bio potpuno odlučan u svojoj namjeri: “Ova ispaštanja su Allaha radi. Mač islama je u našim rukama. Da se nismo opredijelili za trpljenje ovih jada, ne bismo bili dostojni da se nazivamo gazijama. Postidjeli bismo se stajući pred Allahom na danu sudnjem.” Osim toga, Istanbul je potpuno okružen teritorijom pod vlašću Osmanlija, a unutar njegovih zidina živi osmanlijski princ Orhan, kojim Konstantin prijeti sultan Fatihu i svim Osmanlijama. To se više ne može tolerisati.

 Osmanlije i kršćani

Nadolazeći Osmanlije su imali različite predodžbe o gradu. Njihov cilj, Istanbul, nazivan je Crvenom Jabukom – simbolom svjetske moći. Njegovo zauzeće je obećano davno, još za vrijeme Poslanika, a.s. Mnogi vojnici su u svojoj mašti zamišljali neku pravu i stvarnu jabuku koja je smještena na određenom mjestu u gradu. Ispred crkve Svete Sofije bio je stub na kome je stajao oko 30 metara visok brončani kip imperatora Justinijana. Predstavljao je moć Bizantije i kršćanski bedem nasuprot istočnjaka. Prema zapisima Prokopiusa, pisca iz VI stoljeća, kip je bio zadivljujući. Imperator Justinijan je jahao veličanstvenog konja koji je bio okrenut prema istoku. Bio je odjeven kao Ahil, sa izuzetnim prsnim oklopom. Na glavi je bio šljem blistavog sjaja nalik na raskošnu perjanicu. Kip je gledao prema izlazećem suncu, kao da jaše prema Perziji. U njegovoj lijevoj ruci bio je globus, čime je skulptor naznačavao da su sve zemlje i sva mora potčinjeni Justinijanu. Nije imao ni sablju ni koplje niti bilo kakvo oružje osim globusa povrh koga je bio krst preko kojeg on postiže svoje kraljevstvo i nadmoć. Globus u ruci Justinijana, za prostodušne anadolske seljake je bio ta crvena jabuka. On je označavao svu slavu i moć starog kršćanskog carstva.

Strah od opsade bio je duboko usađen u srca Bizantijaca. Opsada je bila bauk koji se stoljećima provlačio kroz knjige iz njihovih biblioteka, usmena predanja i mermerne mozaike u crkvama. Do sada je grad bio opsjedan više od dvadeset puta, a samo jednom je bio zauzet i to ne od Arapa ili Bugara nego od kršćanskih vitezova.

Da bismo bolje razumjeli svo tadašnje nepovjerenje i nerazumijevanje između katolika i pravoslavaca, vratimo se 200 godina unazad i osmotrimo jedan katastrofalan potez krstaša sa zapada koji će biti uzrokom teške mržnje pravoslavaca prema katolicima. Nominalno, svrha krstaških pohoda bila je zaustavljanje napredovanja Turaka. Bizantijski imperator Aleksej I Komnen poslao je pismo Papi Urbanu II sa zahtjevom da mu pomogne u borbi protiv Turaka. Papa je Turke nazivao “prokletom rasom koja je potpuno bezbožnička“. Sazvao je koncil u Klermontu 1095. godine i pozvao na “istrebljenje te divlje rase iz kršćanskih zemalja“. Njegov proglas će naići na takav odziv da će narednih 350 godina, u različitim intervalima, prema istoku kretati nebrojene mase zapadnih kršćana. Uprkos podršci svoje zapadne braće, Bizantijci će trpiti strašne muke zbog krstaških ratova. Od 1096. godine pa nadalje, zapljuskivat će ih uzastopni valovi vitezova-pljačkaša koji će od svoje pravoslavne braće očekivati pomoć i podršku u napredovanju ka Jerusalimu. Ovi kontakti će pokazati svo uzajamno nerazumijevanje i nepovjerenje. Obadvije strane su imale priliku sagledati svu različitost njihovih običaja i vjere koja je bila nominalno ista, ali tako različita. Grci su svoju teško oklopljenu zapadnu braću posmatrali kao neotesane prostake i avanturiste. Ubrzo su shvatili da su to obični pljačkaši pod providnom maskom pobožnjaka zabrinutih za sudbinu kršćanstva. Bizantijski hroničari ih opisuju kao “okrutne i divlje mrzitelje Imperije“. Krajem XII stoljeća, solunski mitropolit Evstatije je izjavio: “Latini misle da ovaj svijet nije dovoljno velik za njih i nas.” Ova izjava možda najbolje objašnjava stav pravoslavaca prema katolicima. Bizantijski narod je zapravo više volio muslimane kao susjede pa čak i vladare nego zapadne kršćane. Tako je među Grcima nastala poslovica: “Franak (zapadnjak) neka ti je prijatelj, ali susjed nipošto ne.“

“Graeca fides nulla fides” (grčka vjera – nikakava vjera), riječi su rimskog komediografa Plauta sa prelaza iz III u II stoljeće prije nove ere. Riječ vjera, ovdje se ne odnosi na religiju, nego na zadatu riječ. Ovaj iskaz se zadržao sve do današnjih dana. Zapadnjaci su za njim stoljećima posezali kad su htjeli potkrijepiti stav o tome da se Grcima nipošto ne može vjerovati. Osim što su ih nazivali kršiteljima zadate riječi, krstaši su Bizantijce smatrali izopačenim hereticima sa suviše orijentalnog u sebi. Sa užasom su govorili o tome kako u Istanbulu, kojeg štiti Sveta Marija, postoji jedna džamija. Krstaški hroničari su zapisali: “Istanbul je arogantan u svom bogatstvu, izdajnički u svojim običajima, a njegova vjera je iskvarena“. Jedino nisu poricali činjenicu o istanbulskom bogatstvu, ali ni želju da postane njihovo.

Vojni, politički i ekonomski pritisci sa zapada će dugo opterećivati Bizantiju, a krajem XII stoljeća kriza će kulminirati. U neposrednom susjedstvu grada, sa druge strane zaljeva Zlatni Rog, postojala je snažna zajednica italijanskih trgovaca. Mlečani i Đenovljani su imali posebne trgovačke privilegije. Nisu bili nimalo omiljeni među stanovnicima Istanbula. Zahvaljujući privilegijama koje su uživali bili su izuzetno bogati. Val ksenofobije zahvatio je Grke, pa su 1171. godine napali italijansku četvrt Galatu (Peru) i uništili je. Zatim je, 1183. godine, uništena cijela italijanska kolonija.

U takvim okolnostima međusobne netrpeljivosti, krstaši će 1204. godine divljački opustošiti Istanbul. Katastrofa će biti takvih razmjera da je Grci ni do danas neće oprostiti katoličkom zapadu. Krstaši su se ukrcali u mletačke brodove i krenuli na islamski Egipat, ali su naglo skrenuli ka Istanbulu i iznenada ga zauzeli. Mozak operacije bio je slijepi, ali izuzetno lukavi osamdesetgodišnji mletački dužd Enriko Dandolo. Nagovorio je krstaše da, umjesto Egipta, zauzmu Istanbul zbog napada njegovog stanovništva na italijansku koloniju u Galati. Krstaška flota je uplovila kroz Dardanele, napala istanbulske zidine sa morske strane i zauzela grad, a bizantijski imperator Aleksej je pobjegao.

Krstaši su nemilosrdno i divljački opustošili grad. Stanovništvo je okrutno masakrirano, kuće i zgrade su spaljene, crkve su obeščašćene. Bizantijski hroničari bilježe da je crkva Svete Sofije jedno vrijeme korištena kao štala za konje i mule. Svo zlato i srebro iz crkve je opljačkano, a njeni podni mozaici su bili prekriveni krvlju i izmetom. Cijeli grad je postao samo blijeda sjena onoga što je nekada bio. Narednih šezdeset godina Istanbul će biti sjedište Latinskog carstva. Bizantijci su ponovo uspostavili Carstvo u izgnanstvu sa sjedištem u Nikeji (Iznik, današnja Turska), a kada su se, 1261. godine, vratili u Istanbul, zatekli su grad u ruševinama.

 Sudar razuma i zadrtosti

Stanovnici Istanbula su se nadali da će preživjeti i ovu najnoviju opsadu koju je poduzeo sultan Mehmed II. Ona je započela 6. aprila 1463. godine. Moderni nacionalizmi ovu opsadu predstavljaju kao sukob između Turaka i Grka. Ali to je uprošćavanje stvari koje je daleko od istine. “Turk“ je za Osmanlije naziv za određeni narod. Ovaj izraz se toleriše samo kad su u pitanju stanovnici današnje države “Turkiye“ – “Turska“, koja je nastala 1923. godine. Osmanlijsko carstvo je 1453. godine bilo multikulturna država sačinjena od raznih naroda. Osmanlije nisu pridavali skoro nikakav značaj nacionalnosti. Njihove elitne trupe uglavnom su sačinjavali Slaveni, njihov generali su često bili porijeklom Grci, a admirali su mogli biti Bugari. Konačno, prema složenim pravilima srednjevjekovnog vazalstva, hiljade kršćanskih vojnika, prvenstveno Srba, pridružilo se Osmanlijama u pohodu na Istanbul. Tadašnji bizantijski imperator bio je napola Srbin, a četrvrtina njegove krvi je bila italijanska. Mnogi branioci Istanbula bili su iz zapadne Evrope: Mlečani, Đenovljani, Katalonci, Kretanci. Sve njih su Bizantijci nazivali “Francima“. Muslimani su svoje protivnike nazivali “podlim nevjernicima“, “bijednim nevjernicima“, “neprijateljima vjere“. Bizantijci su Osmanlije nazivali: “paganima“, “nevjerničkim Turcima“ itd.

Iako zapadni orijentalisti neprestano provlače tezu da je Istanbul bio front gdje su se sukobili islam i kršćanstvo, naše mišljenje je da je to bilo zapravo bilo mjesto sudara razuma i tolerancije sa jedne, i zadrtosti i isključivosti sa druge strane. U narednim odjeljcima ćemo vidjeti da svrha napada na Istanbul nije bilo zatiranje kršćanstva, kako se to, iz iskaza zapadnjaka, može razumjeti. Osvojivši grad na juriš, sultan Fatih je trijumfovao. Kao pobjednik, mogao je potpuno zatrati i jedno i drugo kršćanstvo na teritorijama pod kontrolom osmanlijske države. Naprotiv, po osvojenju grada, sultan Fatih će zavesti red u odnosima zavađenih crkava tako što će svakoj dati svoje mjesto. Dajući crkvama slobode djelovanja, sultan Fatih će spasiti pravoslavlje iz kandži nezajažljivog rimskog pape. Općenito, na teritorijama gdje je vladao islam, sloboda vjeroispovijesti nikada nije dovođena u pitanje, dok se u kršćanskim zemljama islam nije smio ni spominjati osim u najgorem kontekstu.

Uprkos nepovoljnim okolnostima, posljednji bizantijski car, Konstantin Dragaš, je vršio pripreme za odbranu grada. Njegovi trgovci su po otocima Egejskog mora kupovali pšenicu, vino, maslinovo ulje, suhe smokve, grah, ječam i ostale namirnice. Prikupili su velike količine hrane i ratnih potrepština i natovarili ih na brodove. Jedan dio brodova se, nakrcan teretom, uspio vratiti, a drugi dio nikada više neće uploviti u istanbulsku luku. Osmanlije će vrlo brzo obaviti svoj zadatak. Iako duboko deprimirano, stanovništvo Istanbula se odazvalo pozivu za pripremu odbrane grada. Prikupljeno je svo raspoloživo oružje i preraspodijeljeno po prioritetima. Carska riznica je potpuno otvorena, prikupljani su dobrovoljni prilozi građana, a i manastiri su dali svoje priloge u novcu i zlatu. Obnavljani su zapušteni dijelovi gradskih bedema. U predgrađima nije bilo dovoljno kamena pogodnog za gradnju pa je korišten kamen sa ruševina napuštenih crkava, a rušeni su čak i nadgrobni spomenici. Sve je bilo podređeno odbrani grada.

Prema izvorima većine zapadnih historičara, Istanbul je tada imao između  40 000 i 50 000 stanovnika, ne računajući Italijane u Galati. Mnogi osmanlijski izvori navode da je grad nastanjivalo oko 200 000 stanovnika. George Sfrancez iznosi da je grad branilo 4 973 grčkih vojnika, od kojih je jedan dio bio dobro uvježban, a drugi dio je bila srednje uvježbana lokalna milicija. Sfrancez takođe bilježi da je bilo i 200 stranih vojnika. Drugi izvori iznose da je stranaca bilo znatno više. Uglavnom, većina izvora navodi brojku od oko 6 000 domaćih i 3 000 stranih vojnika. Đakomo Tedaldi je prisustvovao opsadi Istanbula pa u svom izvještaju kardinalu iz Avinjona navodi: “U gradu je bilo između 30 000 i 35 000 ljudi pod oružjem i još 6 000 ili 7 000 profesionalnih vojnika“.

Skoro svi zapadnjački historičari se uporno drže podatka da je Istanbul branilo oko 8 000 naoružanih ljudi. Zaista je začuđujuće njihovo očekivanje da iko ozbiljan povjeruje u to. Sve i da je tačan podatak o tadašnjih 50 000 stanovnika grada, zar bi oni skrštenih ruku posmatrali kako samo 8 000 vojnika brani njihov grad? Ako rasporedimo 8 000 vojnika na oko 16 kilometara gradskih bedema, doći ćemo do podatka da je na svaka dva metra bedema bio po jedan vojnik. Naravno, pod uslovom da su svi oni u svakom trenutku bili mobilni i spremni za ratovanje. Međutim, posade mnogobrojnih kula su bile efikasne samo ako su brojale najmanje 10 vojnika, tako da bi samo posade kula na kopnenim bedemima zahtijevale oko 2 000 vojnika. Osim toga, najmanje 1 000 vojnika je bilo u rezervi, a jedan dio njih se uvijek odmarao. U takvim okolnostima, uprkos krajnje povoljnom položaju u odnosu na napadača, branitelji ne bi izdržali ni jedan osrednji osmanlijski juriš. Konačno, borbe su trajale oko dva mjeseca. Za to vrijeme, posade na bedemima su se morale odmarati, a bilo je poginulih i ranjenih.

Sve ukazuje na to da je brojnost branilaca bila daleko veća nego što to iznose bizantijski hroničari, a čega se i zapadni historičari slijepo drže, želeći u to vjerovati. Naša procjena je bliska onoj koju iznosi Đakomo Tetaldi i Ahmet Muhtar. Grad je branilo između 35 000 i 40 000 naoružanih i vojno sposobnih branilaca.

Uprkos opširnim istraživanjima, organizacija tadašnjeg vojnog garnizona u Istanbulu je do danas ostala sasvim nejasna. Trupe za odbranu grada su imale različite vrste oruđa za borbu protiv opsade. Još za vrijeme Starog Rima korišteni su razni torzioni katapulti za ispucavanje kamenih i zapaljivih projektila. Takođe su imali na raspolaganju i oruđa za ispaljivanje velikih strijela i kopalja kao i snažne praćke za ispaljivanje projektila. U svom arsenalu, branioci grada su imali i topove manjih kalibara koji su bili vrlo efikasni za odbrambena dejstva. Korištenje topova većih kalibara bi, zbog detonacija, narušilo konstrukciju gradskih bedema, pa ih zbog toga branitelji grada nisu ni imali. Osim toga, bizantijski carevi su odavno prestali sa ulaganjem u moderna naoružanja sve više se pouzdavajući u diplomaciju i pomoć sa zapada. Zato će se Bizantijci ubrzo uvjeriti u tačnost narodne poslovice: “Teško onom koga drugi hrani, a još teže koga drugi brani.“ Poznato je da je elitni dio vojske bio naoružan samostrijelima i musketama (primitivna puška) dok su strani vojnici, uglavnom Italijani, bili naoružani musketama.

Bizantijci su imali vrlo efikasnu grčku vatru. Cijelo vrijeme opsade su je izrađivali pod vođstvom Džona Granta koji je bio ekspert na tom polju. Smatra se da je bio Škotlanđanin. Iako je prvenstveno namijenjena za pomorske bitke, vrlo efikasno se primjenjivala u odbrani grada kad bi se napadači suviše približili bedemima ili kad bi se penjali uz njih.

Iako je izostala organizovana pomoć sa zapada, manje jedinice su ipak pristigle u pomoć svojoj kršćanskoj braći. Osim 200 vojnika pristiglih sa kardinalom Isidorom, u grad je stiglo i oko 700 dobro naoružanih i obučenih Đenovljana koje je predvodio Đovani Đustinijani Longo, iskusni ratnik i izdanak ugledne porodice Dorija. Tu je bio i Mauricio Kataneo, braća Beronimo i Leonardo de Langasko, tri brata iz porodice Bokjardo i još nekolicina neznanih Evropljana. U odbrani grada je učestvovao i princ Orhan sa nekolicinom pristalica. Naročitu radost je izazvao dolazak Đovanija Đustinijanija koji je imao velika iskustva u protivopsadnim operacijama. Konstantin Dragaš mu je odmah povjerio komandu nad odbranom grada i dodijelio mu otok Lemnos kao nagradu u slučaju da se grad uspješno odbrani. Kasnije, kad je sultan Fatih osvojio Istanbul, Bizantijci su govorili da bi im i sultan iz Kaira poslao veću pomoć od one koju je poslala Evropa. Međutim, ta tvrdnja uopće nije utemeljena na činjenicama. Bilo je to kukanje gubitnika i svaljivanje krivice na svakoga osim na sebe…

Autor: Mehmed Ćeman

Izvor: Semerkand