SAFF 292: Protiv koga Amerika vodi rat?

Ovih dana je Wikileaks objavio brojne dokumente koje im je dostavio američki vojnik Bradley Manning i iz kojih javnost dobija uvid u prilike koje su vladale na Guantanamu od 2002. – 2006. godine. Njemačke novine pišu da se većina zatvorenika tamo nalazi iz krajnje obskurnih razloga. Među njima je i jedan 84-godišnji senilni starac koji je  navodno posjedovao sumnjive telefonske brojeve ili jedan imam iz Kandahara, koji je po prirodi svoga ‚zanata‘ morao biti informisan o talibanima. Način na koji su ljudi završavali na Guantanamu ukazuje na dvije stvari. Kao prvo da se Amerika naspram ljudskih prava odnosila kao čistačica naspram dosadnih propisa o higijeni – da nije tako strašno ako se ne poštuju ukoliko vas niko ne vidi. I kao drugo da Amerika uopće nema pojma protiv koga se bori, ko im je protivnik kome su 2001. godine objavili rat. I da se ovo stanje do danas nije promjenilo.

Da bi dobili informacije od zarobljenika koje su uhapsili pod krajnje sumnjivim okolnostima, Amerikanci su primjenjivali metode saslušavanja koje su po svim međunarodnim standardima ilegalni i koje bi očekivali od neke bliskoistočne despostske države a ne od Amerike koja za sebe tvrdi da je pravna država. Ovo je tim prije začuđujuće jer je općepoznata stvar da priznanja iznuđena mučenjem ne vrijede ništa. Tajne službe su znale da zatočeni nisu opasni teroristi iz kojih bi mogli izvući važne informacije.

Zarobljavanje ljudi u Afganistanu, Pakistanu ili bilo gdje drugdje od kojih se Amerika nada da posjeduju bilo kakve informacije o talibanima pokazuje da američke tajne službe tapkaju u mraku. Većina zarobljenih do 2008. godine su uhapšeni iz pukog očaja. To znači da Amerikanci, barem dotada, uopće nisu znali protiv koga se bore. Ko su talibani? Vjerski fanataci? Politička stranka? Paravojna formacija? Narodni pokret? Teroristička organizacija? Mi o njima nemamo pojma, a očigledno ni Amerika. Možemo sa sigurnošću reći da CIA od 2008. godine nema novih saznanja na ovom polju.

Ali ako je to uistinu tako, onda je cijela politika oko vojnog mandata u Afganistanu čisto bacanje prašine u oči. Vojnici su tamo – znači mora se nešto i poduzeti. O neprijatelju protiv koga se borimo ne znamo skoro ništa, pa i koncept borbe protiv njega je apsurdan. Ali ako već tajne službe ne znaju ništa o protivniku, šta onda reći o običnin vojnicima koji u Afganistanu vode borbe? Šta im njihovi nadređeni govore? Na koji način odlučuju ko je protivnik, ko je neutralan a ko je prijatelj? I ne čudi onda da su se njemački vojnici u Kunduzu zabarikadirali u svoju bazu i iz nje izlaze samo teško naoružani. Kada ne znate ništa o neprijatelju, njegovu  organizaciju niti u šta vjeruje niti kako funkcioniše, onda se ne možete ni boriti protiv njega.

Rat u Afganistanu je dugogodišnji poraz čija konačna kapitulacija se samo produžava. Teoretski to produženje može biti beskonačno. Gledano objektivno ‚talibani‘ (kao zajedničko ime za sve oružane snage koje se bore protiv NATO-a) nemaju mogućnosti da vojno poraze NATO, isto kao što ni Vietkong u vijetnamskom ratu nije bio stanju da vojno porazi SAD. Ali to nije ni potrebno. Ovaj rat se ne odvija po vojnim nego po političkim pravilima, iako mnogi njegovi učesnici ovo ne žele priznati. Zbog toga, povlačenje iz Afganistana neće usljediti nakon vojne situacije na terenu nego onda kada se zemljama učesnicama taj rat ne bude više isplatio i ne bude imao podršku društva. Kada štampa bude u središte svojih izvještaja stavljala kovčege u kojima se vojnici vraćaju u svoje zemlje, kada počnu demonstracije protiv rata i kada on bude dominirajuća tema predizbornih kampanja. Onda će se NATO povući iz Afganistana. A nikako prije.

Izvor: spiegelfechter.com, 26.04.2011