Zemlja dembelija

Čovjek koristi opijate od kad je svijeta i vijeka. Vjerovatno će ih koristiti sve do smaka svijeta. Opijat je sredstvo koje proizvodi trenutno i prividno stanje smirenosti i sreće. Pomoću opijata čovjek dolazi u stanje iluzije, stanje u kojem nerealno percipira sebe i svijet. Iako ne mora uistinu zaspati, čovjek pod dejstvom opojnog sredstva faktički je uspavan. Uspavan u odnosu na realnost u kojoj živi.

Ljudi obično pribjegavaju opijatima kao sredstvu pomoću kojeg bježe od svakodnevnih problema, pribjegavaju im zbog nemoći da se suoče sa stvarnošću, zbog upornog odbijanja da sazriju i odrastu. Opojno sredstvo nije samo marihuana, sintelan i sl., opijat može biti i televizijski program, turbo-folk, žuta štampa, ali i vjera. Sredstva su različita, ali je efekat isti.

Poznajem mnogo ljudi koji u svojim tridesetim, četrdesetim godinama još uvijek puše ‘travu’. Ne smatrajući je posebno štetnom i sigurni da nisu ovisni, oni zapale pokoji ‘džoint’, pa se onda zakrvavljenih očiju klebere i smiju, filozofiraju i ‘profuravaju’ stvari. Svoje radne dane završavaju sa jednim ‘kecom’ (ulični termin za mali ‘džoint’) umjesto apaurina, a vikendom se pošteno ‘razbiju’. Vremenom, takvima čula, memorija i radne sposobnosti dobrano otupe, tako da u dobroj mjeri postaju radno nesposobni ili u najmanju ruku nezainteresirani. Moglo bi se reći da dobar dio života provedu opijeni, ili uspavani.

Poznajem, takodje, puno ljudi koji na isti način konzumiraju vjeru. Nakon radnog dana oni se sastaju da jedan drugog opiju pričama o ‘manevijatu’, o nekakvim višim sferama koje dotiču i uzdišući, puhčući, filozofirajući i ‘profuravajući’ stvari upadaju u stanje lažne smirenosti. ‘Pucaju’ ih ‘halovi’ i u tim trenucima oni zaboravljaju na svakodnevne brige i probleme. Sebe i svijet vide nerealno, a porodicu zapostavljaju kao minornu, isuviše tjelesnu i ‘dunjalučku’ stvar. Njihovo istinsko ‘razbijanje’ nastupa vikendom, kad zasijele po čitavu noć razmjenjujući ‘iskustva’, ‘spoznaje’ i bezbroj pročitanih hikaja i mudrosti koje su za posebno vikend – sijelo pripremali cijelu sedmicu.  Jednako kao i ovi gore pomenuti ovisnici o marihuani, i ovi ovisnici o svojim, na silu proizvedenim, stanjima vremenom postaju otupjeli za stvarnost, radno nezainteresirani i za zajednicu beskorisni. Ne samo beskorisni, već i opasni poput malignog oboljenja. Kao što se čovjek nikad neće ‘napušavati’ sam, tako se i ovi iluzionisti nikada ne osamljuju. Njima treba medjusobna podrška i potpora. Njima trebaju mladi i neiskusni, a opijanju skloni ljudi da na njih prenesu užitak plandovanja u zemlji ‘dembeliji’. U svojoj ‘odabranosti’ ovi pametnjakovići se ismijavaju običnom puku i vjernicima koji nisu dorasli tome da im se ‘spusti’ sva pamet svijeta na zadimljene mindere i od nerada zakržljala pleća.

Najvjerovatnije da je klica ovakvog ponašanja posijana nekada davno u djetinjstvu. Posebno su joj skloni dječaci, da ne kažem muškarci (bilo bi to preveliko komplimentiranje), a divno je opisana u priči o Pinokiju.

Pinokio je drveni lutak, a želja mu je da postane pravi dječak. Uslov za to je da bude hrabar, iskren i nesebičan.

Međutim, na njegovom putu do toga da postane čovjek, presreću ga Zloćko, Mačak, Lisac i slični i nude mu slavu i koještošta. Pinokio, umjesto da posluša oca Đepeta i ode ravno u školu, on slijedi ove lažne prijatelje. Čim se počne družiti s njima on počne i lagati. Sjećate se kako mu od laganja raste nos!? Znači, svi vide kad slaže. Na žalost, mnogi ne vide da ‘manevijatičar’ laže kad priča o viđenju kojekakvih čuda, meleka i sličnih stvari. Laže, jer ako nešto i vidi to nije kao viđenje istinskih odabranika i evlija koji su svoj stepen stekli krvavim trudom i radom, nego je to puko priviđenje.

Naposljetku, Pinokija odvlače u zemlju Dembeliju u kojoj se ništa ne radi, u kojoj nema muke ni nauke, već samo uživanje, plandovanje i zabava. To uživanje nije plod rada ni truda, nego, onako, dato ‘odabranima’. Ako se sjećate nekih verzija Pinokija, njega prvo ubijede da je poseban i drugačiji i da za takve nije škola i muka. Kad Pinokio u to povjeruje, slijedeća stanica je zemlja Dembelija. U zemlji Dembeliji, Pinokio se ne pretvara u dječaka, već u magarca!

Inicijacija ‘manevijatičara’ za ulazak u zemlju Dembeliju je isti. Prvo te ubijede da si poseban, ni manje ni više od Boga odabran. Tepaju ti, oduševljavaju se tvojim poimanjem stvari, halovima, snovima, a onda ulaziš u začarani krug zemlje Dembelije iz koje se mnogi više nikada ne vrate. Pinokio se u priči volšebno izvukao iz nevolja, naučio lekciju i postao čovjek.

Da nije bilo tako, ostao bi lažljivi magarac iz zemlje Dembelije.

Piše: Aida Begić
Izvor: Semerkand