Patuljci (Uri Avnery)

Ovo je posljednji izdanak inovativnih ideja zatupljenih umova:

Ministar odbrane Ehud Barak najavio je da će tražiti od SAD-a zajam od dodatnih 20 milijardi dolara za nabavku novih višenamjenskih lovaca aviona, torpednih čamaca, podmornica, transportnih brodova itd.

Premijer Binyamin Netanyahu se slikao okružen ženama vojnicima – poput Muammera Gaddafija u dobrim starim vremenima – gledajući preko rijeke Jordan i tvrdeći da Izraelska vojska nikada, nikada, neće napustiti dolinu Jordana. Prema njemu, ovaj okupirani pojaz zemlje, je izraelska sigurnosna granica od vitalnog značaja.

Ovaj slogan star je kao i sama okupacija. Dio je slavljenog Allonovog plana, koji je smišljen da okruži Zapadnu obalu sa izraelskim teritorijem. Sasvim slučajno, otac plana, Yigal Allon, bio je lider Kibbutz pokreta, pa mu je dolina Jordana izgledala kao idealno područje za nove Kibuce (društvene komune, pretežno poljoprivrednog karaktera u prošlosti, služile za naseljavanje Jevreja, ali i danas igraju važnu ulogu, op. prev.) – bila je ravna, opskrbljena vodom, i rijetko naseljena. 

Ali, vremena se mijenjaju. Kada je Allon bio legendarni komandant u ratu 1948. nije mogao ni sanjati o projektilima. Danas, projektil ispaljen s one strane Jordana može lako stići do mog doma u Tel Avivu. Kada Netanyahu kaže da nam je dolina Jordana potrebna kao sigurnosna granica za arapske pokušaje krijumčarenja projektila na Zapadnu obalu, on je, malo iza svog vremena.

Kada se političari hrabro suoče sa novim svijetom, armija ne smije zaostajati. Ove sedmice, nekoliko divizijskih zapovjednika je najavilo da se spremaju za tahrirski stil ‘nenasilnog ustanka masa’ na Zapadnoj obali. Trupe su istrenirane, sredstva za držanje nereda pod kontrolom su spremna. Naša slavna armija je pripremljena za još jedan posao kolonijalnog policajca.

 Da pojača mentalnu snaga vodstva, Netanyahu je mobilizovao jedan čudesni intelekt: imenovao je generala Yaakova Amidrora zapovjednikom Vijeća za nacionalnu sigurnost. Amidror, najviše rangirani oficir s kippom (yarmulka, kapica koju nose jevreji op. prev.) u cijeloj armiji, nikada nije krio svoje ultra-ultra nacionalističke stavove, uključujući i potpuno protivljenje palestinskoj državi i miru općenito. On je, uzgred budi rečeno, oficir koji je nedavno blagonaklono potvrdio da neke armije ‘prosviraju metak kroz čelo’ vojnicima koji ne krenu u napad na neprijateljske položaje.

U potpunosti i pristaje poziv Netanyahua Partiji Nacionalnog fronta, koja sadrži jasne fašističke elemente, da se pridruže svojoj vladi, ove sedmice. Odbili su, jer Netanyahu nije dovoljno ekstreman za njih.

U međuvremenu, tuce uticajnih političara, od Avigdora Liebermana pa nadalje, brišu prašinu s umirućih planova za ‘privremena rješenja’ – stara roba tužno stoji na policama, bez kupaca na vidiku.

Sve u svemu: politički patuljci, suočeni sa novom revolucionarnom stvarnošću koju niti mogu da razumiju, niti se sa njom znaju nositi. (Ovo nije uvredama patuljcima/kepecima u stvarnom životu koji su, naravno, inteligentni kao i svako drugi).

SA OVAKVOM hrpom lidera, praktično je utopija pitati šta bi mogli i trebali uraditi da se uskladimo sa novom geopolitičkom stvarnošću. 

Ako pretpostavimo da Arapski svijet, ili barem njegov veći dio, ide ka demokraciji i društvenom napretku, kako će se to odraziti na našu budućnost?

Možemo li napraviti mostove prema takvim, više-stranačkim društvima? Možemo li ih uvjeriti da nas prihvate kao legitiman dio regiona? Možemo li učestvovati u političkoj i ekonomskoj pojavi ‘Novog Bliskog istoka’?

Ja mislim da možemo. Ali apsolutni, neizmjenjivi preduslov, je mir sa Palestincima.

Ali nepokolebljivo – i samo-ispunjujuće – uvjerenje cijelog izraelskog establišmenta je da je ovo nemoguće. I u pravu su, dok se oni pitaju, to je zaista nemoguće. Ali sa novim vodstvom, da li će stvari biti drugačije?

Ako obje strane – a ovo zavisi prvenstveno o Izraelu, neuporedivo jačoj strani – zaista žele mir, mir se samo mora zatražiti. Sve što je potrebno, nalazi se praktično na stolu. O tome se diskutovalo u nedogled. Tačke za kompromis su jasno označene. Ne bi trebalo više od nekoliko sedmica da se završe svi detalji. Granice, Jerusalem, naselja, izbjeglice, voda, sigurnost – svi već znamo koja su rješenja. (I ja i drugi smo ih nabrojali nebrojeno puta.) Nedostaje samo politička volja.

Mirovni sporazum – potpisan od strane PLO-a, ratifikovan narodnim referendumom, prihvaćen od Hamasa – će radikalno promijeniti arapski stav prema Izraelu.

Nije to samo pitanje forme – ide to dublje, u temelje nacionalne svijesti. Nijedna, od trenutnih revolucija u Arapskom svijetu nije anti-izraelska po svojoj prirodi. Nigdje Arapi ne žude za ratom. I zaista, ideja za ratom, suprotstavljena je njihovim osnovnim težnjama, društvenom napretku, slobodi, standard koji omogućava život dostojan čovjeka.

Ali, dok god se nastavi okupacija palestinskih teritorija, Arapi će odbijati pomirenje sa Izraelom. Bez obzira na osjećanja nekog pojedinca prema Palestincima, svi Arapi se osjećaju duboko obavezani da pomognu svojim sunarodnjacima. Kao što mi je jednom jedan egipatski vođa rekao: “Oni su naši siromašni rođaci, i naša tradicija nam ne dozvoljava da napustimo naše rođake. To je pitanje časti.”

Zbog toga, Izrael će se uvijek naći u svakoj slobodnoj predizbornoj kampanji u arapskim zemljama, i svaka stranka će se osjećati obaveznom da osudi Izrael.

 JEDINI ARGUMENT protiv mira, beskrajno ponavljan od strane naše oficijelne propagande, jeste da ga Hamas nikada neće prihvatiti. Spektar islamskih pokreta koji osvajaju demokratske izbore u drugim zemljama – kao što je Hamas u Palestini – označeni su kao smrtna opasnost.

Možda je vrijedno spomenuti da je Hamas, na kraju krajeva, i nastao pod uticajem Izraela.

Tokom prvih decenija okupacije, vojni upravitelji su zabranjivali svaku vrstu palestinske političke aktivnosti, čak i onih koji su zagovarali mir sa Izraelom. Aktiviste su slali u zatvor. Sa jednim izuzetkom: islamistima. Ne samo da je bilo nemoguće spriječiti ih da se okupljaju u džamijama – jedino javno mjesto gdje je bilo dozvoljeno okupljanje – nego je vojnim upraviteljima rečeno da podstiču islamističke organizacije, kao protutežu PLO-u, koji je smatran glavnim neprijateljem. PLO je bio i ostao, nereligiozan, sa mnogo kršćana koji su u njemu odigrali važnu ulogu.

Naravno, to je bila glupa ideja, tipično za naše kratkovide politčke i vojne lidere, kada su Arapi u pitanju. Prilikom izbijanja prve intifade, Islamski pokret se organizovao kao Hamas (‘Islamski pokret otpora’) i preuzeo borbu na sebe.

Nastanak Hizbollaha je takođe rezultat izraelske aktivnosti. Kada je Izrael napao Liban 1982. sa namjerom da uništi mini državu PLO-a na njeovom jugu, nastao je vakuum, koji je nedugo zatim popunjen novoosnovanom šiitskom Božijom strankom, Hizbollahom.

I Hamas i Hizbollah teže vlasti u njihovim zemljama. To im je glavni cilj. Borba protiv Izraela je više sredstvo, nego li krajnji cilj. Onog trenutka kada se mir postigne, njihova energija će biti usmjerena na borbu za vlast u vlastitoj zemlji.

Da li će Hamas prihvatiti mir? Izjasnili su se o tome sa tezom začaranog kruga: Ako palestinske vlasti pristanu na mir, koji je proglašen, i ako mirovni ugovor bude ratifikovan na narodnom referendumu, Hamas će ga prihvatiti kao izraz narodne volje. Isto važi za sve islamske pokrete u mnogobrojnim arapskim zemljama, sa izuzetkom al-Qaide i njima sličnih, koje i nisu nacionalno orijentisane stranke, već međunarodne zavjereničke organizacije.

Sa mirovnim ugovorom, slobodno prihvaćenim od strane Palestinaca kao satisfakcije njihovim nacionalnim težnjama, svaka intervencija druge arapske zemlje, će postati suvišna, ako ne i potpuno smiješna. Hizbollah, Muslimanska braća u Egiptu, i slične vjersko-nacionalne organizacije, će usmjeriti svoje napore na osvjajanje vlasti u novim demokratskim strukturama.

Sa uklanjanjem ove prepreke, Izrael će biti prosuđivan od strane Arapa, na osnovu onoga što bude u tom periodu. Imaćemo historijsku šansu da učestvujemo u preoblikovanju cijelog regiona. Naša djela će govoriti za sebe.

PRIJE VIŠE od 50 godina, prijestolonasljednik Maroka, Mula Hasan – kasnije kralj Hasan II – napravio je historijski prijedlog: da se Izrael pozove u Arapsku ligu. U to vrijeme ideja je djelovala čudnovato i ubrzo je zaboravljena. (Osim samog kralja koji me podsjetio na nju, prilikom moje tajne posjete njemu 1981.)

Danas, sa novim Arapskim svijetom na vidiku, ova utopijska vizija djeluje mnogo realističnije. Nakon sklapanja mira, sa slobodnom i suverenom Palestinom kao punopravnom članicom UN-a, reformiranom regionalnom strukturom, uključujući Izrael, možda Tursku, i u dogledno vrijeme, Iran, to bi moglo postati stvarnost. 

Region otvorenih granica, sa trgovačkom aktivnošću i ekonomskom saradnjom u procvatu od Marakeša do Mosula, od Haife do Adena, za generaciju ili dvje – da, to je jedna od mogućnosti koja se otvara sa trenutnim događanjima.

TAKAV razvoj, zahtijevao bi, naravno, potpunu promjenu naših osnovnih koncepata, od kojih su neki stari barem kao i sam Cionizam. 

Ali to se neće desiti, dok našim političkim i intelektualnim životom dominiraju Netanyahu, Lieberman, Barak, Eli Yishai, Tzipi Livni, Shimon Peres i njima slični. Sa scene mora nestati ta cijela generacija patuljaka.

Može li se ovo desiti? Hoće li se desiti? ‘Realisti’ će u nevjerici vrtjeti glavom, kao što su to činili prije nego su Nijemci srušili Berlinski zid, prije nego se Boris Yeltsin popeo na onaj tenk, i prije nego su Amerikanci izabrali Afroameričkog predsjednika čije je srednje ime Husein.

 

Autor: Uri Avnery
Prevod i obrada: IslamBosna.ba