Imamo li prave uzore (Halil Senusija)
Iz dana u dan, sa predavanja na predavanje, iz knjige u knjigu informišemo se o postupcima ashaba, tabi’ina, drevne uleme, ali nas te teme ne pokreću ni na šta, osim što nam se učine interesantnim.
Brojne su pouke koje možemo izvući iz postupaka ashaba r.a., te najbolje generacije muslimana. Ali razmotrimo sada jedan često citirani primjer: U pohodu na Tebuk, kada se opremala muslimanska vojska, i kada se je davalo i šakom i kapom za opremu muslimanske vojske, imamo primjer ashaba.
Osman r.a. je udijelio pola svoje imovine, a Ebu Bekr čitavu. Na Poslanikovo s.a.v.s. pitanje Ebu Bekru šta je ostavio svojoj porodici, on odgovara: Allaha i njegova Poslanika!
Nema sumnje da ovaj događaj šalje sasvim jasnu poruku svima koji slušaju, međutim, postavlja se pitanje: Koga će slušanje ili čitanje ove priče nagnati da udijeli makar 100 konvertibilnih maraka ili eura za bilo što? Da ne govorimo da nikome neće ni pasti na pamet da udijeli pola svoje imovine…
A povoda za davanje ne fali – od socijalnih slučajeva u Bosni, finansiranja prijeko potrebnog liječenja u inostranstvu i pomaganja džemata, preko gradnje džamija i humanitarnih akcija širom svijeta u kriznim regionima kao što su Palestina, Irak, Pakistan, Libija itd.
Možda je ovo pravo mjesto i da se spomene da muslimani stoljećima odbijaju da se koriste zapadnjačkim, dokazano korisnim, praksama poput ispitivanja stanja preko anketiranja i upotrebljavanja studija u nastojanju da se ishodi akcija poboljšaju. Interesantno bi bilo npr. istražiti razliku u uspjehu sergije pri kojoj su upotrijebljene tradicionalne metode spominjanja postupaka ashaba i sergije pri kojoj se vjernici nisu podsticali ili su se podsticali nekom drugom metodom. Na taj način, biranjem prave metode, bi se i efikasnost humanitarnih i drugih akcija drastično povećala.
Kada bi se, pri provođenju nekog projekta, najprije uradila studija (koja, uzgred, ne mora zadovoljavati standarde koji su potrebni za objavljivanje u nekom renomiranom žurnalu, ali koji su dovoljni da se sazna realno stanje) isplativosti ili šansi za uspjeh, kada bi se uradila anketa u ciljnoj grupaciji o poželjnosti takvog projekta, ubijeđen sam da bi rezultati dotičnog projekta bili mnogo bolji.
Moje centralno pitanje je međutim – zašto nas primjeri ashaba i prvih generacija ne potiču na djelovanje – a moj odgovor bi ukratko bio – zato što su oni živjeli u dijametralno drugačijim društvima od našeg, u drugačijim uslovima života i potrebama, u sasvim drugom vremenu, pa ljudi već podsvjesno dižu ogradu prema njihovim postupcima, uzimaju ih sa desetorostrukom uzdržanošću i na kraju krajeva, poimaju ih kao neku polustvarnu bajku koja je neponovljiva.
Ukoliko se prenese da se u Poslanikovoj s.a.v.s. kući po mjesec dana nije ložila vatra – da li će to ikoga podstaći da manje jede ili da postane skromniji, ili da svojoj djeci prestane kupovati čokolade i video igrice?
Neće.
Primjeri koje dobijamo iz života prvih generacija su posredni i mi ih moramo prilagođavati našim uslovima, a ljudi nisu pretjerano raspoloženi da razmišljaju o načinima na koje bi se neki daleki primjer mogao pretočiti u praktično djelo u 21. stoljeću. A također vidimo da ashabi nisu morali pretakati nikakve pouke u praksu – oni su imali živoga Poslanika s.a.v.s. pred sobom i mogli su bukvalno raditi sve što on radi, slijediti ga u stopu i nisu se bojali da će pogriješiti.
Ljudima danas su također potrebni neposredni primjeri, koji pokazuju šta je u današnjem vremenu pobožnost, čak i da ne živiš gorštački život u kolibi bez struje daleko od civilizacije.
Da bi se ljudi podstakli na dobra djela, potrebni su im bliži primjeri, iz ovog ili prošlog vijeka, kao što je primjer naučnika Abdul-Kadira Kana, oca pakistanske atomske bombe, zatim primjer Sejjida Kutba, koji je napustio svoj rad u egipatskom ministarstvu obrazovanja, podnio žrtvu, napisao jedan od najčitanijih tefsira Kur’ana i na kraju žrtvovao svoj život za islam, zatim primjer Fethullaha Gullena, turskog učenjaka, koji je počeo svoj uspon kao seoski imam, da bi kasnije osnovao, po nekim procjenama 1000 škola i univerziteta, na kojima nastavu pohađa 2 miliona studenata, itd. itd.
Na islamskim predavanjima i u islamskoj literaturi često se spominje utvrđivanje uzora kao metoda odgoja i podsticanja na dobro. Spominjanje Poslanika s.a.v.s. i ashaba je u svakom slučaju neophodno, da bi se muslimani čvrsto vezali za izvor, ali je nedovoljno kao praktični primjer.
Možda najeklatantniji primjer odbijanja ljudi (svjesno) da postupe po nalogu prije nego vide neposredan primjer pred sobom jeste slučaj koji se desio pri potpisivanju ugovora na Hudejbiji – kada je Poslanik s.a.v.s. naložio ashabima da zakolju kurbane van svetog mjesta i da obriju glave (dakle prije hodočašća). Ashabi, zbunjeni i zatečeni ovom naredbom, nisu bili u stanju da se pomaknu i da učine ono što im je naređeno i tako je ostalo sve dok to Muhammed s.a.v.s. prvi nije uradio i praktično pokazao šta treba da se radi.
Piše: Halil Senusija
halil.senusija@gmail.com