Gotovinu su čuvali Francuzi, ko čuva Mladića i Hadžića?

Da li je skrivanje ratnih zločinaca moguće bez stručne pomoći obavještajnih službi zemalja u kojima se oni kriju, pitanje je na koje se nudi samo jedan odgovor: Ne.

Je li moguće da se Ratko Mladić u Srbiji ili Goran Hadžić, za kojeg tvrde da je u Rusiji, tako uspješno kriju, a da obavještajne službe ovih zemalja nemaju saznanja gdje se oni nalaze?  

Naravno da nije.

Pismo Tribunalu

Hrvatskog generala Antu Gotovinu tokom četiri godine skrivanja štitila je francuska obavještajna služba DGSE.

Informacije o Gotovininim čuvarima, u vrijeme dok je bježao pred haškim lovcima, u javnost su dospjele zahvaljujući dnevnicima francuskog obavještajca, generala Filipa Rondoa (Philippe Rondeaua), a koji su se svojevremeno našli u posjedu Haškog tribunala.

Dokaza da Srbija, odnosno njeni sigurnosni organi, čuva Ratka Mladića i Gorana Hadžića do sada nije nedostajalo, ali je pitanje dana kada će se, slično francuskom obavještajcu Rondou, pojaviti neki njegov kolega i posvjedočiti da su se o skrivanju ratnih zločinaca brinuli ne samo srpski već i ruski obavještajci.

“Avaz” je u posjedu pisma visokog dužnosnika ruske obavještajne službe, upućenog Haškom tribunalu 2005. godine, u kojem ta služba, odnosno njeni šefovi, daje garanciju za Jovicu Stanišića, nekadašnjeg šefa Državne bezbjednosti Srbije, kako bi on bio pušten na privremenu slobodu.

Pismo se poziva na saradnju obavještajnih službi Ruske Federacije (FIS) i Državne bezbjednosti Srbije (SDB) “u vrijeme jugoslovenske krize”.

Primakov i Milošević

– Institucionalna saradnja FIS-a i SDB-a započela je 1993. godine, nakon zvanične posjete Jevgenija Primakova, tadašnjeg šefa obavještajne službe Ruske Federacije, SDB-u Srbije, na čijem se čelu nalazio Jovica Stanišić – stoji u uvodu pisma, u kojem se navode detalji sastanka Primakova i Miloševića, održanog uz posredovanje Stanišića.

Iz pisma je vidljivo da su ruski obavještajci na području bivše Jugoslavije, posebno u događajima u Hrvatskoj i BiH, intenzivno bili prisutni kako u ratu tako i u miru. Svoje prisustvo oni objašnjavaju kao angažiranje u “plodonosnoj pregovaračkoj meditaciji”.

Upravo u vremenu o kojem govori autor garancije za Jovicu Stanišića, utočište u Rusiji našlo je nekoliko optuženih ratnih zločinaca, koji su se kasnije našli iza brave pritvorske jedinice u Ševeningenu.   

Međunarodni interes

Interesantno je da je Tribunal 2009. godine, kada su se najprije američki, a potom i domaći mediji utrkivali da objave podatak o Stanišiću kao dugogodišnjem saradniku CIA-e, prešutio postojanje pisma ruske obavještajne službe i detalje koji govore o odnosu SDB-a Srbije i FIS-a.

Skrivanje ratnih zločinaca danas više niko ne može podvesti pod snalažljivost i promućurnost onih koji se skrivaju. Zar je moguće da Ratko Mladić, hrom i bolestan, tako uspješno bježi pred višegodišnjom potragom “hiljada policajaca i obavještajaca”, o čemu glavnom tužiocu Haškog tribunala Seržu Bramercu (Serge Brammertz) puni uši srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević, i da svaki put ovaj izbjegne hapšenje?

Naravno da to nije moguće. Pitanje je samo volje, ali i interesa međunarodnih institucija koje raspolažu podacima o čuvarima Ratka Mladića i Gorana Hadžića kada će ti podaci biti operativni.

Slučaj Ante Gotovine najbolji je primjer za to.    

Dabićeve komotne šetnje

Ratni zločinac Radovan Karadžić, pod maskom narodnog iscjelitelja Dragana Dabića, punih 12 godina nesmetano je obilazio crkve i manastire po BiH, Srbiji, Grčkoj i Rusiji, učestvovao na sesijama alternativnih medicinara, posjećivao promocije, svečana otvaranja raznih ustanova itd.

U vrijeme najvećih hajki međunarodnih snaga redovno je dolazio u BiH i to sve pod budnim okom obavještajaca iz Srbije i njihovih kolega u RS. Granicu sa BiH Karadžić-Dabić godinama je prelazio kod Bijeljine, gdje su se o njegovoj sigurnosti brinuli probrani policijski specijalci.

Avaz