Djeca u Srbiji ne znaju za događaje u Srebrenici niti šta je Haški sud

Od tragične prošlosti smo valjda naučili da prepoznajemo opominjuće znakove u jeziku, ponašanju, temama koje se nameću javnosti.

Izbore za Nacionalno veće Bošnjaka treba odložiti. S obzirom na najavljenu rekonstrukciju vlade treba dati vremena i priliku novim ljudima da pokušaju da isprave dosadašnju politiku čije ozbiljne posljedice su bile predvidive. Dosadašnja neodlučnost u objektivnom sagledavanju situacije, nepromišljenost u kreiranju i analizi političkih rješenja i neodgovornost u njihovom sprovođenju morale su rezultirati tenzijama koje nažalost mogu prerasti i u nasilje.

Problemi u Sandžaku su samo vrh ledenog brijega bujajuće netrpeljivosti prema različitosti; ledenog brijega koji moramo zaobići u širokom luku da prilikom sudara sa njim brod “Srbija” ne potone. Od tragične prošlosti smo valjda naučili da prepoznajemo opominjuće znakove u jeziku, ponašanju, temama koje se nameću javnosti a koje su razorile cijeli region. Ako proces ne zaustavimo na vrijeme bićemo odgovorni za predvidive tragične posljedice.

Jezik mržnje protiv Aide Ćorović samo je jedan od tih znakova. U Nišu kontinuirano i nekažnjeno ispisuju na spomeniku Šabanu Bajramoviću svoju mržnju prema Romima. Odgovor nekih zvaničnika je da nije trebalo da spomenik postave na to “nezaštićeno” mjesto. Na javnom skupu o obrazovanju, nastavnici bez posljedica zastupaju teoriju prema kojoj Romi genetski nemaju sposobnost da uče. U TV programu koji se u prevodu zove “program realnost” dvije estradne zvijezde hladnokrvno govore o svojoj mržnji prema Jevrejima. Ovdje je država reagovala, TV Pink je u skladu sa preporukama RRA izbacio te antisemite, izvinio se gledaocima i nastavio emitovanje istog programa. Istovremeno, desetine antisemitskih knjiga izložene su u izlozima i prodaju se u knjižarama.

Problemi se krpe, a ne rješavaju se sistemski.

Kada je Skupština Srbije na jedvite jade izglasala Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici postavio sam pitanje šta će ta činjenica praktično izmijeniti u našim životima –  da li će recimo taj zločin i na koji način biti uključen u školske udžbenike? Naravno, nije se dogodilo ništa.

Program za mlade Građanskih inicijativa osmislio je događaj “Punoletstvo zločina” i u Prijepolje odveo 10 mladih ljudi iz Vojvodine i centralne Srbije. Oni su prisustvovali obilježavanju gnusnog zločina u Štrpcu. Svi su prvi put bili u Sandžaku, prvi put razgovarali sa vršnjacima Bošnjacima, prvi put čuli članove porodica ljudi koji su pobijeni u ratnom zločinu koji se dogodio u Srbiji.

Mi smo od njih saznali da o našoj neposrednoj prošlosti ne znaju ništa jer im se u školi o tome ništa ne govori. Niko im ne objašnjava recimo da je sud u Hagu formiran da bi se bavio zločinima na teritoriji bivše Jugoslavije, pa do sada nisu razumijevali zašto se sudi samo ljudima iz ovih ratova i to doživljavali kao dokaz međunarodne zavjere. Jedna od mladih, punoljetnih učesnica bila je u Srebrenici i o tome pisala u svom školskom radu. Hitno se sastalo nastavničko veće i ona je opis te epizode završila rečima: “Mislim da sam bila na ivici da me izbace iz škole”.

Na tribini u Prijepolju uključili su se u diskusiju. Citiraću riječi jednog učesnika:

“Veoma je žalosno jer danas mladi uopšte ne znaju kakvi su nemiri i koji događaji su obilježili devedesete. Ja nisam znao više od 70 posto stvari koje sam čuo na treningu o tranzicionoj pravdi u Prijepolju i informacije koje sam čuo su veoma korisne. Potrebno je obavijestiti mlade o ovome da se događaji ne bi ponovili. Država prikriva činjenice, ne iznosi istinu na vidjelo, i žrtve i dalje ne znaju gde su posmrtni ostaci njihovih voljenih poslije deset i više godina. Zar to nije strašno? Od države ne mogu dobiti ni spomenik u čast poginulih niti bilo kakvu odštetu. Svi se prave da ništa ne znaju, a ljudi koji su krivi danas šetaju ulicama, žive pored nas, čak su neki i na visokim položajima u državi. Pri tom se danas širi mržnja između ljudi samo zbog etničke različitosti, iako je 21. vijek. Saosjećam sa žrtvama, ali niko ne može da zna kako je njima jer nisu sami iskusili devedesete i nisu direktno pogođeni. Indirektno su pogođeni svi građani, ne samo Srbije već i ostalih zemalja koje su učestvovale u ratovima. Ja, na svu sreću, nisam direktna žrtva, ali i te kako osjećam krivicu za ove događaje”.

Na kraju svog boravka insistirali su da posjete spomenik žrtvama i položili su cvijeće.

Zato za početak treba odložiti izbore za Nacionalno vijeće Bošnjaka i potražiti neko pomirljivo rešenje. Da se sve što je bilo ne ponovi.

Miljenko Dereta, Politika.rs