Pohlepa vladara: Demokracija glasnija od islamizma
Ključan američki i izraelski saveznik i najveća arapska država, Egipat je odavna predvodnik Bliskog istoka te iz sadašnje pobune analitičari nastoje predvidjeti budućnost cijele regije i upozoravaju da je narod na ulicama posljedica gramzivosti autoritarnih režima.
Mrkva narodu
Arapski svijet oduševio se tuniskom pobunom koja je završila svrgavanjem bivšeg predsjednika Zina al-Abidina Ben Alija nakon 23 godine vlasti, no potencijalni učinak egipatske pobune neusporedivo je veći.
– Egipat je oduvijek bio lider arapskog svijeta te iako predsjednik Hosni Mubarak nije gajio panarapskih ambicija, što god se zbivalo u Egiptu odražavalo se uvijek na arapski svijet, drži Jihad al-Khazen, kolumnist za Al-Hayat, arapski list iz Londona.
Autokratski vođe Alžira, Jordana, Libije, Kuvajta, Maroka, Sirije i Jemena pokušavaju se obraniti od pobunjeničkog virusa nudeći narodu “mrkvu” kroz radna mjesta, stanove i obuzdavanja cijena.
Narod je sit vođa
Neki su svjesni dubokih korijena pobune kao sirijski predsjednik Bašar al-Asad koji poziva na reforme i kaže da je Bliski istok bolestan jer desetljećima ne napreduje i jer “ustajala voda gomila mikrobe”.
Al-Asad misli da je prerano procjenjivati utjecaj pobuna na regiju, a Mulaj Hišam, rođak marokanskog kralja Muhameda VI., kaže da Maroko još nije zahvaćen valom socijalne i političke pobune, no “ne treba se zavaravati, gotovo svi autoritarni sustavi završe pobunom. Maroko vjerojatno neće biti iznimka”.
Narod je sit vođa koji upravljaju državama kao osobnim vlasništvom, a njemu oduzimaju i pravo na slobodnu riječ, slažu se analitičari čije je ocjene prikupila agencija AFP.
Elita je “korumpirana” i jedino je “zanima gomilati bogatstvo. Pobuna u Tunisu i Egiptu posljedica je sustava koji je kombinirao divlju otvorenost tržišta sa srednjovjekovnim despotizmom”, kaže Bourhane Ghalioune, direktor Centra za arapske studije pri Sorboni u Parizu.
Golmilanje bogatstva
Ghassan Salame, profesor političkih znanosti u Parizu, podsjeća da su bivši alžirski predsjednik Houari Boumediene ili tuniski Habib Bourguiba bili štedljivi, no 70-ih godina arapski režimi počeli su neoliberalnu politiku, gomilali su bogatstvo uz pomoć korumpiranih vlada, ali i “potpore Zapada”.
Narod je sit režima u kojima se predsjednici desetljećima grčevito drže vlasti i žele predsjednički položaj zapisati vlastitim sinovima, kao u Siriji gdje je dužnost baštinio Bašar Al-Asad, a to je planirao i Mubarak.
– Tisuće ljudi u Egiptu i Tunisu traže ljudska i građanska prava, socijalnu demokraciju i gospodarsku pravičnost. To je demokratski program, ne ideološki, drži Paul Salem iz Centra Carnegie za Bliski istok.
U 30 Mubarakovih godina istinska oporba režimu bio je islamski pokret, a u nekoliko tjedana prosvjednici u Tunisu i Egiptu uspjeli su što islamisti nisu desetljećima.
Demokracija glasnija od islamizma
– To pokazuje da je demokracija sada glasnija i moćnija od islamizma, arapskog nacionalizma ili ideja ljevice, kaže Salem.
Agencija Reuters analizira arapske odnose sa Zapadom i piše da se iz straha od radikalnog islama i gubitka lojalnog saveznika na Bliskom istoku, Sjedinjene Države oprezno distanciraju od dugogodišnjeg saveznika Mubaraka.
Muslimanska braća, iako službeno zabranjena, alternativa su Mubaraku i ako pobijede na izborima povući će Egipat iz mirovnog procesa s Izraelom. Zato izraelski premijer poziva svoj narod na oprez, a neki izraelski listovi drže da SAD ne čini dovoljno za spas sadašnjeg režima, s Mubarakom ili bez njega.
Hina