Dim se uzdizao iznad vrta vile koja se nalazila odmah pored moje zgrade, gdje su radnici nedavno iskopali jednu duboku rupu, kao za bazen. U udaljenom kutu vrta stajala je hrpa kutija, prepunih svježe iscjekanog papira, a odmah do njih je gorjela vatra.
Još intrigantnije, grupa mladića, običnog izgleda, sjedila je na travnjaku, vrlo blizu rupe. Kutije su ih okruživale, a iz njih su ti ljudi vadili, jedno po jedno, nešto što je ličilo na kasete i CD-ove. Nakon što bi ih pažljivo razbili čekićima, bacili bi ih u rupu. Na dnu rupe jedan je mladić prelijevao cementom polomljene dijelove plastike. Donošeno je još kutija, a njihov rad se nastavlo i poslijepodne.
Vila, okružena s visokim zidovima, bila je uvijek tiha. Auta, većinom Fiati i Lade, ulazili bi i izlazili kroz sigurosna vrata, u neubičajenim noćnim satima, dok bi floruscentna svjetla gorjela tokom cijele noći. Čini se da je to bio neoznačeni dio ureda jedne od Mubarakovih najviših obavještajno-sigurnosnih agencija. Čini se da je neko dao naredbu da unište svoju arhivu. Bilo koje tajne da su bile na tim kasetama i u tim papirima sada su zauvijek otišle.”
Naravno ovakvih scena nije bilo u predgrađima Vašingtona, u danima nakon izbora Baraka Obame. Prirodno, u godinama Bušove vladavine bilo je uništavanja određenih dokaza – kaseta sa snimkama mučenja – što je bilo posebno sramno. Ali nije bilo brige oko toga kada je došao Obama. Nije bilo potrebe da oni koji su bili uključeni u mučenje hiljada i ubijanje mnogih zatvorenika da počnu kopati duboke rupe i cementirati svoje kasete i papire u njima. Oni su dobro znali kako će Obama postupati prema njima – kao prema herojima. I zaista, jedna od prvih stvari koje je uradio jeste da je otišao u glavni štab CIA-e da bi ih uvjerio da oni koji su izvodili tajne operacije neće nikad biti odgovorni pred zakonom za svoje zločine.
U međuvremenu Guardian nas upozorava na članak u “Dissident Voice” koji nosi naslov: “Mučiteljska karijera novog egipatskog potpredsjednika: Omar Sulejman i nezakoniti program izručivanja i mučenja. “Sulejman je dugogodišnji egipatski šef obavještajne službe – i kao takav voljni mučitelj za elitu u Vašingtonu. Imajte na umu da je administracija dobitnika Nobelove nagrade za mir blisko sarađivala sa Sulejmanom, kao šefom obavještajne službe, sve do njegovog imenovanja od strane Mubaraka. Kao što piše Stefan Solc: “Kada je imenovanje Sulejmana prvi put objavljeno komentatori El-Džezire su ga opisali kao “utjecajnog” i “poštovanog” čovjeka. Međutim poslije se ispostavilo da je on poznat, između drugih stvari, zbog svoje uloge u mučenju u Egiptu i učestvovanju u američkom programu “nezakonitih izručenja – deportacija” i mučenja. Dalje on je “poštovan” od strane američkih dužnosnika zvog njegove saradnje u njihovim planovima za mučenje, između drugih sličnih inicijativa….”
Džejn Majer, iz “The Dark Side”, istakla je njegovu ulogu u američkom programu nezakonitih, izvansudskih izručenja: “Svako izručenje je odobreno sa najviših nivoa obje vlade… dugogodišnji šef egipatske glavne obavještajne službe, Omar Sulejman, pregovarao je direktno s najvišim dužnosnicima CIA-e. Bivši američki ambasador u Egiptu Volker opisao je Sulejmana kao “vrlo bistrog, vrlo realističnog”, ističući da je bilo i “negativnih stvari u koje je bio uključen u Egiptu, poput mučenja. Usput, on nije bio zgađen s tim.”
Sulejman nije bio samo birokrat koji je omogućavao Amerikancima kada su željeli organizirati malo mučenja. Ovaj “urbani i sofisticirani čovjek” navodno je i sam učestvovao u mučenju. Nedugo nakon 11. septembra australijski građanin Mamdud Habib zarobljen je od strane pakistanskih sigurnosnih službi i onda, pod američkim pritiskom, mučen od strane Pakistanaca. Nakon toga on je izručen (pod paskom australijskih diplomata) od strane CIA-nih operativaca Egiptu, što tada nije bila neobična praksa. U Egiptu Sulejman je lično posvetio pažnju Habibu.
Kao što piše Ričard Nevil, na osnovu Habibovih memoara: “Habiba je ispitivao lično šef egipatske obavještajne službe general Omar Sulejman… Sulejman je pokazivao poseban interes za svakog onoga za koga se sumnjalo da ima veze s Al-Kaidom. Pošto je Habib posjetio Afganistan nedugo nakon 11. septembra bio je pod sumnjom. Habib je opetovano bio mučen elektro šokovima, potapan je vodom, premlaćivan, njegovi prsti su bili slomljeni i vješan je na metalne kuke. Ovaj tretman nije bio dovoljan za Sulejmana tako da je, da bi razvezao Habibov jezik, naredio čuvaru da ubije okovanog turkistanskog zatvorenika ispred Habiba – i ovaj je to učinio sa strašnim karate udarcem.”
Nakon što je Sulejmanov čovjek iznudio Habibovo priznanje, on je prebačen u američki pritvor, gdje je na kraju završio u Guantanamu. Njegovo “priznanje” je kasnije iskorišteno na njegovom suđenju. Kao što sam prije pisao o Obaminoj administraciji, dobitnik Nobelove nagrade za mir je bio potpuno upoznat i uključen u ovaj program od početka. Juni 2009. godine: “Ali mi mu moramo odati priznanje. Obama je donio neke promjene u imperijalnoj mučiteljskoj politici, ističući u svojoj kampanji da će oživiti američke vrijednosti koje su izgubljene ili narušene za vrijeme njegovog prethodnika. Kao što ističe Alfred Mekoj, historičar koji se dugo bavi američkom elitom i njenom dugom ljubavi prema mučenju – Obama je oživio i produbio praksu oslanjanja na klijentske države koje su obavljale čitav niz prljavih poslova za američki sigurnosni aparat.”
“Ako, kao ja, pratite praksu američke politike korištenja mučenja, ne samo u zadnjih nekoliko godina, nego nekoliko zadnjih decenija, nećete moći izbjeći osjećaj “deja vu”, a koji će vas preplaviti ovih dana. Nakon odlaska Džordža Buša i Dika Čejnija iz Vašingtona i dolaskom Baraka Obame, desio se jedan povratak iz budućnosti kada se radi o politici korištenja mučenja, odustalo se o politike “učini to sam” i vratilo se politici korištenja mučenja iz zlatnih godina Hladnog rata, s podrškom i republikanaca i demokrata…” A onda 16. aprila predsjednik Obama je pustio u javnost četiri dokumenta iz Bušove ere u kojima se detaljno opisuju CIA-ina mučenja insistirajući: “Ništa nećemo postići trošeći naše vrijeme i energiju optužujući se za stvari iz prošlosti.”
Četiri dana kasnije, za vrijeme posjete glavnom štabu CIA-e, Obama je obećao da neće biti proganjanja zaposlenika Agencije. “Mi smo napravili neke greške”, priznao je on, ali je urgirao da ih Amerikanci jednostavno “priznaju i nastave dalje”. Predsjednikove izjave su bile toliko očito kršenje međunarodnog zakona da ga je direktor UN-ovog odjela za istraživanje mučenja, Manfred Novak, podsjetio da je Vašington obavezan da istraži moguća kršenja Konvencije o zabrani mučenja. Ovaj članak je izišao zajedno s pričom o tadašnjem “samoubistvu” u koncentracionom kampu Guantanamo, gdje je dobitnik Nobelove nagrade za mir nasilu hranio zatvorenike držeći ih u vremenski neodređenom zatočeništvu: “Nedavna, misteriozna smrt još jednog zatočenika u koncentracionom kampu u Guantanamu otvara još jedna vrata u krvavi labirint američkog gulaga, gdje je, uprkos stalnom lamentiranju o “povratku vladavine zakona”, mučenje još uvijek svakodnevna pojava.”
Skot Horton u “Harpers” magazinu piše ovaj navedeni citat, oslanjajući se na priču AP-a koja govori o smrti Muhameda Ahmeda Abdullaha Saleha el-Hanešija, koje su dužnosnici gulaga okvalifikovali kao “samoubistvo”: “Zatvorenik u Guantanamu, koji je napustio svoju ćeliju da se sastane s vojnim komandantima kao zastupnik zatvorenika, nikad se nije vratio, nego je umjesto toga poslan u psihijatrijski odjel gdje je umro pet mjeseci kasnije, sjeća se jedan bivši zatvorenik… Američka vojska je odbila da kaže kako se Saleh navodno ubio u strogo čuvanom odjelu. Ali bivši zatvorenik, Binjam Muhammed, kaže da nije vjerovatno da je on sam sebe ubio. “On je bio strpljiv i druge je hrabrio da budu takvi”, kaže Muhamed. “On nikada nije vidio samoubistvo kao način da se okonča njegov očaj.” Pa čak i ako je bilo samoubistvo, Muhamed još uvijek tu smrt opisuje kao “ubistvo, nezakonito ubistvo, kako god na to pogledaš”, govoreći da je SAD-e uzrokovala da Saleh izgubi nadu zatočivši ga na neograničeno vrijeme, bez ikakvih optužbi.”
Oni su ga odveli, držali ga pod stalnim nadzorom u psihijatrijskom odjelu – i opet se je on magično uspio ubiti na još uvijek neodređeni način. Nema sumnje da će “trenutna istraga” na kraju uspjeti da da neko razumno objašnjenje koje će biti dovoljno uvjerljivo da zadovolji našu političku i medijsku elitu. Ali kao što Horton piše Saleh je bio i žrtva posebno sadističkog oblika mučenja koja se još uvijek koristi – otvoreno, bez izvinjenja – od strane agenata Obamine administracije u konecentracionom kampu Guantanamo – prisilno hranjenje.
Horton piše: “Ove tehnike se ne kose s međunarodnim standardima prisilnog hranjenja, uspostavljene od strane Svjetske medicinske asocijacije Malteškom deklaracijom iz 1991. godine. Umjesto toga ove tehnike imaju crnju i duboko uznemirujuću pozadinu. Od upotrebe stolica za obuzdavanje do specijalnih dijetnih komercijalnih suplemenata od strane doktora, tehnike prisilnog hranjenja, koje se sada koriste u Guantanamu, replika su tehnika koje je CIA koristila u Buševim “crnim mjestima”. Na tim mjestima (tajnim zatvorima) ove tehnike nisu bile dio nikakvog medicinskog programa. Umjesto toga one su bile dio prižljivo dizajniranog programa mučenja, istog režima za kojeg Obama tvrdi da je odustao…”
U međuvremenu, dok se Egipat podigao da izbori svoju slobodu, SAD prisiljava svoga marionetskog satrapa u Afganistanu da prekrši sopstvene zakone – tako da bi se održao gulag dobitnika Nobelove nagrade za mir. Klajv Staford Smit ima o tome nevjerovatan članak u “Guardianu”. “I dok SAD gleda da preda odgovornost za zatvorenike u zatvoru Parvan Karzaijevoj vladi… suočili su se s jednim velikim problem: oni su držali 1.400 zatvorenika bez ikakvog suđenja. Svake sedmice ovaj broj raste; predviđa se će narasti do 3.200 zatvorenika. Neki od njih su tu mnogo godina. Usuđujemo li se mi da ih predamo afganistanskoj pravdi? Prema američkim izvorima, malo, pa ako i iko, od ovih zatvorenika bi bio osuđen na nekom poštenom suđenju. Oni su zatočeni na osnovu obavještajnih dojava – nešto što nije dovoljno i prihvatljivo na sudu. Ne postoje nikakvi forenzički dokazi koji dokazuju da su krivi za bilo koji zločin.” Prema tvrdnjama jednog visokog, neimenovanog, američkog zvaničnika: “Ako ih predamo sutra Afganistancima, oni će biti u poziciji, po njihovim zakonima i njihovom ustavu, da ubrzo budu pušteni.”
Drugim riječima afganistanski pravni sistem će poštivati njihova prava i, ako ne budu optuženi za neki zločin, oni će biti oslobođeni. Među afganistanskim zakonima, koji sada brinu Amerikance, jeste zahtjev da osumnjičeni bude optužen 72 sata nakon hapšenja. Također mu se mora osigurati brzo suđenje – generalno, za dva mjeseca. SAD su također zabrinute da bi zatvoreniku moglo biti suđeno u provinciji gdje je počinio svoj zločin. Uporedimo ove “probleme” s pravima koji su osigurani građanima američkom “Poveljom o pravima”, paradigmom za koju smo se nekad nadali da ćemo isporučiti zemljama trećeg svijeta u kojima vlada bezakonje. Američki Ustav propisuje da osumnjičeni mora biti optužen unutar 48 sati, i da mu se mora osigurati brzo suđenje. Šesti amandman osigurava da on ima pravo da mu se sudi “u državi i distriktu” gdje se zločin dogodio.
U svom članku Klajv Staford Smit spominje priču još jednom djeteta zatvorenika u američkom gulagu: “HamidullaH, pakistanski dječak koji se nalazi u Parvanu. On je bio star samo 14 godina kada su ga Amerikanci zatočili, i čini se da je on bio potpuno nevin za bilo kakav zločin za koji su ga optužili. Nakon nekoliko godina u kojima su prikupljali dokaze, njegovi američki zatočitelji su nedavno zaključili i priznali da nisu ni znali koliko on ima godina. Ali i pored toga oni su uspješno dokazivali da mu ne bi trebalo dozvoliti nikakva prava. Američki dužnosnici kažu da se neće miješati poslije primopredaje zatvorenika, ali kažu da je “dekret o zatočeništvu” od Karzaija od ključne važnosti. Drugim riječima, prije nego što mu se dopusti da preuzme nadzor nad Hamidullahom i stotinama drugih zatvorenika, Karzai mora pristati na kršenje afganistanskog zakona.”
I ovo je naša civilizacija koje izvozimo i namećemo svijetu. Sjetite se ovih priča idući put kada budete pozivani od nekih progresivaca da podržite Baraka Obamu u njegovim političkim potezima. OVO je ono što oni traže od vas da podržite. I OVO je tačno ono što vi omogućujete ako mu date podršku.
Piše: Kris Flojd
Izvor: Empire burlesque
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba