Sa osvjedočenim prijateljima Bosne nije teško naći povoda za razgovor, niti je ikad razgovora previše. Naprotiv. A ako je, k tome, riječ o jednom renomiranom sveučilišnom profesoru koji argumentirano javno istupa u situacijama kada je na tragu zavjera protiv države Bosne i Hercegovine, i pri tome se ne libi principijelno prozvati i predsjednika svoje matične domovine, onda je taj sugovornik više nego dobrodošao.
Gospodine Banac! Vaš javni kritički odnos u odnosu na politiku predsjednika Josipovića prema BiH u posljednje vrijeme je poprilično odjeknuo, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Šta je suština te Vaše kritike?
Banac: Glavna crta moje kritike odnosi se na činjenicu da je Josipović pokrenuo niz neprimjerenih postupaka oko BiH – sa drugima bez predstavnika BiH, unutar BiH mimo državne cjelovitosti BiH (poseban odnos prema RS), te izvan BiH o unutarnjim odnosima unutar BiH (napuci o tomu kako bi i s kojim strankama SDP BiH morao sastaviti Vladu Federacije). No, moja je kritika počela još proljeća 2010. kad sam u Globusu ukazao da Josipovićevi sarajevski “izrazi žaljenja” nisu ni isprika ni elaboracija neke nove ili alternativne politike, te da bi njegovo usmjerenje prema prioritetnim odnosima sa Srbijom mogao imati negativne posljedice za Hrvatsku i učiniti je taocem srbijanske politike na uštrb hrvatskom usmjerenju prema drugim partnerima u regiji, u prvom redu BiH. Te se izjave nisu čule u općoj josipovićevskoj euforiji od prije skoro godinu dana. Ali čuo ih je Josipović, koji je preko svojih pobočnika sve učinio da uredniku Globusa ne padne na pamet da tako što ikad više tiska. Zato ste posve u krivu da su moje najnovije intervencije odjeknule u Hrvatskoj. Odjeknule su u BiH i dale hrabrosti onima koji su do tog trenutka razmišljali hoće li reagirati. U Hrvatskoj su one uglavnom cenzurirane, da se ne bi oštetili tankoćutni živci novog hrvatskog predsjednika.
Kako komentirate Josipovićevu nervoznu reakciju na Vaše kritičke osvrte?
Banac: Josipović nije političar, a ponajmanje strateg. O Bosni zna onoliko koliko je potrebno od Gundulićeve do Petrinjske. Zato na moje kritike i ne može reagirati činjenično. Morao je ići na moju osobu. Na takve sam se situacije navikao još od Tuđmanova vremena.
Neki analitičari tvrde da je ovakav stav službenog Zagreba prema BiH i zbog općih izbora u RH, najesen. Da li dijelite takvo mišljenje?
Banac: Uglavnom, ne. Josipović ne izlazi na izbore još četiri godine, a on je – mnogo više od Vlade Jadranke Kosor – glavni motor sadašnje hrvatske politike prema BiH. Ovdje je nešto drugo na djelu: strateška procjena da su za Hrvatsku prioritetni dobri odnosi sa Srbijom. Ako je to tako, Bosna neminovno strada, jer cilj srpske politike još uvijek je podjela BiH, te otcjepljenje RS i ujedinjenje sa Srbijom. U takvim okolnostima opet smo u zoni Tuđman-Milošević. Mnogi ljudi bez mnogo političke mašte, kao i razne korisne budale, na to se uzvrpolje. Pa nije, vele oni, dražesni dr. Josipović poput Tuđmana. Često se smije, lice mu uopće nije u grču, ne reži i ne ujeda, pravi je profesor, još usput i kompozitor. Inkarnirana blagost. No, stvar nije u izgledu ili estetici. Stvar je u politici. Više od stotinu godina Srbija nije imala privlačnijeg predsjednika vlade od Borisa Tadića. Ako je riječ o estetici, ni Pašić ni Stojadinović, o Draži Mihajloviću i Slobi Miloševiću da i ne govorim, nisu mu ni do koljena. Ali kad krenemo na politiku estetske se razlike pomalo gube. Pitajte Kosovare.
Kako biste ocijenili prvu godinu mandata aktuelnog hrvatskog predsjednika?
Banac: Već pogađate. Nisam impresioniran. Predsjednička funkcija u Hrvatskoj nije tako neznatna kako bi se moglo zaključiti iz svih sporednih ceremonijalnih aktivnosti koje Josipović svojim izborom obnaša. On je na televiziji baš svaki dan u raznim ulogama – promotor knjiga, uvodničar na skupovima, posjetitelj na sajmovima, domaćin na prelima, komentator svega i svačega, da ne nabrajam. Istini za volju, ovakva populistička predsjednička uloga amanet je Stipe Mesića. No, ona savršeno odgovara Josipoviću – malom čovjeku sklonom samofetišizaciji. No, kad je riječ o djelatnostima koje jesu u njegovu radnom opisu – promišljanje vanjske i obrambene politike, tu stvari nisu ni jasne ni demokratski utemeljene. Naziru se neki posebni odnosi između predsjednika i legije savjetodavaca. No, sve je to mutno i pomalo komično. Hrvatska jednostavno nema sreće sa svojim predsjednicima. Ili su preveliki ili premaleni za tu funkciju. Imamo problema s mjerom.
Nemoguće je zaobići pitanje tzv. trećeg entiteta u BiH, kojeg prizivaju Čović i Ljubić, a Dodik ga “velikodušno” predlaže kao dio rješenja za BiH. Da li je takav model prihvatljiv za bh. Hrvate, te za državu BiH?
Banac: Sve što je prihvatljivo ne mora biti i dobro. Bosna postoji unatoč činjenici da je svakodnevno sistematski uništavana ne samo u jednom od svojih dvaju entiteta. RS je negacija BiH. Zato Dodik i želi stvoriti hrvatsku kopiju RS-a kako bi što bolje i do kraja uništio Bosnu i Hercegovinu, a Federaciju sveo na bošnjačku etnodržavu, čime bi se proces uništavanja BiH kompletirao. No, Dodik je lukav. On svojim hrvatskim klijentima nudi dijelove Federacije, ali ne i RS-a, gdje su Hrvati uglavnom etnički očišćeni, posebno iz Posavine i Krajine. Drugim riječima, “treći entitet” je sredstvo za pokretanje novog hrvatsko-bošnjačkog sukoba, a Dodik će, kao i Dabić u svoje vrijeme, samo zadovoljno trljati ruke. Ima budala kojima je ovo prihvatljivo. Zato i nema neke bitne razlike između Čovića i Vlajkija. Sve su to marionete u povijesnoj pušioni.
BiH već 15 godina živi u ustavno-pravnoj agoniji i više je nego jasno da po Dejtonskom ustavu ne može normalno funkcionirati. U samoj BiH nemoguće je, upravo zbog ovakvog ustava, osigurati potreban konsenzus za pro-bh. ustavna rješenja. Gdje je izlaz iz tog začaranog kruga?
Banac: Ili će se pronaći dvotrećinska većina za promjenu ustava ili će se naći izvanustavna rješenja. To je posve jasno. Ljudi su spremni mnogo pretrpjeti, podnositi neprihvatljivo, prihvatiti i samoponižavajuće situacije, ali sve ima svoje granice. Postoji trenutak kad se nepodnošljivo ne može više podnositi. Jedan takav trenutak upravo promatramo u Egiptu. Je li bilo dvojbe da će u Egiptu prije ili kasnije doći do promjena? Mislim da nije. Sjećam se sveučilišnih predavanja na tu temu još iz sredine 1990-tih. I onda se jednog dana dogodilo. Tako je i s dejtonskim ustavom. Ovo privremeno rješenje, koje je Clintonova administracija nametnula u trenutku slabosti – općenite slabosti – ima rok trajanja. Kao i sve ljudsko. Vidjet ćemo kad će dotrajati.
Kako komentirate međusobni odnos Beograda i Zagreba u posljednjih godinu dana i je li on bitno drugačiji nego u vrijeme Mesićeva mandata?
Banac: Mesić je počinio mnoštvo grešaka. Njegova reputacija među Bošnjacima uglavnom je nezaslužena, posebno kad se uzme u obzir da za BiH zapravo ništa nije napravio. No, sve je u percepciji. Poštovao je ideju cjelovitosti BiH i to nikad nije dovodio u pitanje. U Hrvatskoj je podilazio moćnom titoističkom lobiju i na taj način slabio vrlo krhke temelje demokracije. Ipak, ne može se reći da je podilazio Srbiji. Upravo to se događa u Josipovićevom mandatu, a slučaj Purda je pregnantan primjer zašto takav odnos ne može imati perspektive. Dok na Zapadu, posebno onom europskom, postoji percepcija da je Srbija središnja balkanska zemlja, bit će pokušaja gledanja Srbiji kroz prste, a Srbija će takvu popustljivost koristiti za svoje nacionalne ciljeve. To objašnjava i skandal Mladića i Hadžića. Hrvatsku se goni radi nekakvih topničkih dnevnika, a Srbija nesmetano napreduje prema EU integracijama unatoč činjenici da ne hapsi ove posebno odiozne zločince. Moje je mišljenje da se Hrvatska u datim okolnostima mora oslanjati na one sredine koje su kroz cijelo dvadeseto stoljeće s njom dijelile isti problem – pritisak velikosrpske hegemonije. To su BiH, Crna Gora, Kosovo, Albanija, Makedonija, itd.
Ovih dana je obznanjeno da bi RH mogla postati članica EU 2013. ili 2014. Ali, moglo bi se desiti da neki njeni državljani postanu i građani EU, a žive u državi koja nije njena članica. Riječ je o bh. Hrvatima. Da li taj mogući paradoks otežava poziciju Hrvatske kada je riječ o konačnom pristupanju RH u EU?
Banac: Nisam baš siguran da će to tako ići, ali ako i postanemo članicom EU 2014., što dvojim, bit će mnogo problema oko BiH; primjerice kako ostvariti schengensku granicu na ovoj posve poroznoj međi. Glavna opasnost nije to što svi Hrvati u BiH imaju hrvatske dokumente (imaju ih i mnogi Bošnjaci, pa i Srbi), nego u činjenici da Lajčák i drugi EU funkcionari po svemu sudeći razmišljaju o EU integracijama preko bh. entiteta, tako da bi nam se mogao dogoditi novi ciparski slučaj. Kako je poznato, Cipar je članica EU, ali to se odnosi na grčki Cipar, a ne onaj pod turskom kontrolom. Također nema sumnje da postoje europski diplomati koji bi Hrvatsku i Srbiju u EU članstvo željeli primiti u paketu. Kao što vidite, problema ima i bit će ih. Zato je važno povezivati one snage koje mogu surađivati protiv bilo čije hegemonije i diktata.
Kao Bosanac i prognanik iz Banja Luke, ne mogu zaobići pitanje da li je, po Vama, Republika Srpska legalna i legitimna tvorevina, s obzirom na način na koji je nastala, neke presude dvaju haških sudova i činjenice da Dejtonski ustav nikada nije ratificiran u Skupštini RBiH?
Banac: O Republici Srpskoj mislim sve što i vi. Čak mislim, da je krupna greška što je bosansko predstavništvo, u Dejtonu reducirano na “bošnjačku stranu rata”, potpisalo ovaj sporazum. To sam, usput budi rečeno, mislio i onda, te pokušao uvjeriti Aliju Izetbegovića da to ne radi. Kako sada stvari stoje, RS je u očima internacionalne zajednice legalna i legitimna. Takva će i ostati dok ne bude likvidirana. Alija Izetbegović je mislio da se to može dogoditi po njemačkom modelu; Federacija bi bila slobodnija i gospodarski uspješnija, pa bi na kraju integrirala neuspješni RS, onako kako je Zapadna Njemačka integrirala Istočnu Njemačku. No, dogodilo se mnogo toga što ne ukazuje na neke posebne prednosti Federacije. Mislim da je još uvijek slobodnija i pluralnija, ali ne toliko da bi postala modelom boljeg političkog ponašanja u BiH. Na tomu treba raditi. Zato je vrlo važno da se Hrvati i Bošnjaci ne sukobljavaju nego da surađuju.