U vjerodostojnom hadisu kojeg je zabilježio imam Muslim u svom Sahihu, pojašnjava se da su meleci bića stvorena od svjetlosti (nura). Bilo kakva i bilo čija tvrdnja da ih je neko vidio u njihovom stvarnom obliku (suretu) ne može biti istinita, osim ako dolazi od Allahovog poslanika (vjerovjesnika), čiju riječ je obaveza prihvatiti kao suštu istinu. Običan smrtnik može vidjeti meleka samo ukoliko se on, uz Božiji izun (dozvolu) preobrazi u čovjeka, što potvrđuju mnogobrojni slučajevi koji su se desili u ovome ummetu, ali i prijašnjim narodima, a o čemu svjedoče vjerodostojni hadisi i predanja. Ako Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao najsavršenije i najpotpunije ljudsko biće, nije mogao fizički podnijeti viđenje Džibrila u njegovom stvarnom liku, sa šesto krila kojima je prekrio obzorja, kako je onda moguće da to podnese neko drugi, ako je uopće istina da su tvoje prijatelji nešto vidjeli. Rekao je šejh Sulejman el-Eškar: ”Budući da su meleci bestjelesna svjetlosna bića, ona su ljudskom oku nevidljiva, posebno kada se ima u vidu činjenica da Allah, dželle šenuhu, čovjeka nije obdario takvom sposobnošću. U njihovom stvarnom liku (suretu), od ovoga ummeta, meleke je vidio samo Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, on je dva puta vidio Džibrila u njegovom stvarnom liku. Vjerodostojni hadisi upućuju na to da ostali ljudi mogu vidjeti meleka samo ukoliko se on preobrazi u čovjeka.” (‘Ālemul-melāiketil-ebrâr, 11.). Isti učenjak, u kontekstu odgovora onima koji smatraju da je poslanik trebao biti iz reda meleka, kaže: ”Četvrto: poslanik je čovjek, a ne melek i zbog toga što je vizualni kontakt sa melecima gotovo nemoguć. Oni koji to traže, u biti, ne razumiju prirodu (narav) meleka, kakva su to u suštini stvorenja, te na kakve bi sve fizičke poteškoće naišli ukoliko bi, umjesto sa čovjekom, bili prinuđeni komunicirati sa melecima. Kontakt sa melecima i njihovo optičko viđenje nije nimalo bezazlena stvar, kako se to njima, na prvi pogled, činilo. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i pored određenih psihofizičkih predispozicija i kvaliteta kojima je bio obdaren, kada je vidio Džibrila u njegovom stvarnom suretu, toliko se uplašio da je žurno otrčao kući i od svojih ukućana zatražio da ga pokriju (umotaju). Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je, prilikom primanja objave, osjećao veliki pritisak i napor. Allah, dželle šenuhu, na ovaj njihov poziv (da poslanik treba biti iz reda meleka) odgovara: ”Onoga Dana kada ugledaju meleke grešnici se neće radovati i uzviknuće: “Sačuvaj nas Bože!” (El-Furkan, 22.). Stoga je jedina prihvatljiva i logična opcija da poslanik bude iz reda ljudi, kako bi oni, kojima je on poslan, mogli bez problema komunicirati s njim, učiti od njega propise i ispravno razumijevanje (rezonovanje) stvari, jer da je kojim slučajem drugačije, da je poslanik melek, sve to ne bi bilo moguće. U tom smislu su i riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”A ljude je, kad im je dolazila objava, odvraćalo od vjerovanja samo to što su govorili: “Zar je Allah kao poslanika čovjeka poslao?” Reci: “Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali.” (El-Isra, 94., 95.). A kako oni koji hode zemljom i koji je nastanjuju nisu meleci, nego ljudi, onda je u skladu sa Allahovom mudrošću i milošću, da im objavu dostavljaju ljudi a ne meleci, kao što kaže Uzvišeni, u prijevodu značenja: ”Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (Alu ‘Imran, 164.). S obzirom da ljudi ne mogu vdijeti meleke, niti kontaktirati s njima, osim uz nesnošljivu poteškoću, onda bi, ukoliko i dalje insistiraju da poslanik bude melek, jedina moguća opcija bila da im se on pojavi u ljudskom suretu (liku), ali to bi također kod njih stvorilo nedoumicu: da li se stvarno radi o meleku, ili čovjeku, tako da ni to ne bi imalo neku posebnu svrhu. Štaviše, slanjem meleka u ljudskom liku ne ostvaruje se primarni cilj poslanstva, budući da melek, iako u ljudskom liku, ne osjeća i ne doživljava stvari onako kako ih doživljava čovjek.” (Er-Rusulu ve r-risālāt, 72., 73.). Što se drugog dijela pitanja tiče, a ono je da li je moguće vidjeti Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na javi, kažemo da takvo nešto nije moguće, osim u iskrivljenom vjerovanju nekih frakcionaških skupina. Takvo vjerovanje nema uporište u Šerijatu niti u stvarnosti. Odmah nakon Poslanikove smrti, u vrijeme njegovih odabranih ashaba, desili su se krupni događaji, koji su do temelja protresli do tada relativno mirnu muslimansku zajednicu, i postojala je velika potreba za njegovim prisustvom i posredovanjem, no da li se to ikada desilo? Nije, i pored njihove prevelike ljubavi prema njemu i njegove prema njima! Ako bi neko rekao: a šta je sa Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječima ”Ko me vidi u snu, vidjet će me i na javi” (Buharija i Muslim), kažemo da ovaj hadis ne znači da će ga vidjeti na ovome svijetu, nego u Džennetu. Rekao je imam Nevevi u komentaru ovog hadisa: ”U vezi sa značenjem ovog hadisa postoji nekoliko tumačenja: prvo, da se ovdje misli na njegove savremenike, koji su ga vidjeli u snu, ali još nisu bili učinili hidžru, Allah će im omogućiti da učine hidžru i da ga uživo vide; drugo, da će se san onoga koji usnije poslanika, obistiniti na onome svijetu, u Džennetu, kada će ga moći vidjeti svi njegovi sljedbenici, treće, da će onaj ko usnije Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem, biti počašćen na budućem svijetu njegovom blizinom i šefatom, i sl.” (Šerhu sahīhi muslim, 15/26.). Ibn-Hadžer prenosi od Ebul-‘Abbasa el-Kurtubija da je rekao: ”Nije potrebno imati neko posebno znanje niti posjedovati posebnu pamet da bi se shvatila ništavnost ovakvog mišljenja, jer ono nužno implicira da onaj ko ga vidi, vidi u njegovom pravom liku, da bude viđen u isto vrijeme na dva različita mjesta, da je u ovom trenutku živ, da je napustio svoj kabur, obilazi ljude i selami se snjima, da je njegov kabur trenutno prazan i da onaj koji ga zijareti, prilikom posjete njegovom mesdžidu, ustvari zijareti prazan kabur, i naziva selam onome koji nije tu, i sl.” (Fethul-bāri, 12/384.). Prethodnim implikacijama možemo dodati još jednu izuzetno važnu opasku: da je moguće vidjeti poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nakon njegove smrti, onda bi, po definiciji koju su postavili učenjaci hadisa, svi oni koji su ga vidjeli, istog momenta morali biti proglašeni njegovim ashabima, i to bi tako potrajalo do Sudnjeg dana.
Psovanje Božijih blagodati
Cijenjeni šejhu, zanima me da li se psovkom hljeba, kukuruza, i drugih žitarica i njenih proizvoda (kifla, krofna i sl.) izlazi iz vjere ili ipak ne. Da li je u pitanju manji prijestup, ili je veliki grijeh u pitanju ali koji ne izvodi iz dini-islama. Imam nekoliko prijatelja koji, hvala Allahu, obavljaju redovno namaz ali pod srdžbom ponekad opsuju dotične stvari, jer kako kažu “ne mogu se kontrolisati” te da psuju kada su “van sebe”. Pokušavam im ukazati na grijeh ali bez uspjeha nažalost. Iz tog razloga ja bih Vas zamolio da mi predočite propis po ovom pitanju iz Kur’ana i sunneta Poslanika a.s., tj. koliki je grijeh kada je riječ o psovkama pomenutih stvari, te da mi savjetujete na koji način da ja njima ukažem na psovku, jer je ova stvar sveprisutna u našem društvu, nažalost i među vjernicima.
Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin
Esselamu alejkum! Oduvijek je naš narod doživljavao psovanje hrane, kao velikog Allahovog nimeta od kojeg zavisi život svih živih bića, kao neku vrstu bogohuljenja i gotovo poput psovke same vjere. U Kur’anu i sunnetu se ne tretira izravno to pitanje, budući da se takvo što nije dešavalo u ono vrijeme, a i u kasnijem vremenu je gotovo nezamislivo. To mogu činiti samo veliki nezahvalnici i veliki griješnici. Zato se posebno čudimo Vašoj tvrdnji da to rade osobe koje navodno redovno klanjaju namaz. Kakvo je to klanjanje ako ih namaz ne sprječava da čine tako gnusan grijeh kakav je psovanje hrane. Zar se ne boje Boga da im uskrati taj svoj nimet i da ih učini mahrumima. Takvima treba na lijep način sugerirati da preispitaju svoj iman i da se pokaju zbog takvih psovki uz čvrstu odluku da to više neće činiti. Nije slučajno da je Poslanik a.s. savjetovao jednom ashabu riječima: “Ne srdi se!” Jer, srdžba je izvor mnogih zala i belaja. Vjernici i namaščije ne mogu činiti takve psovke, pa ni u srdžbi. To dvoje je nespojivo. Naravno, u savjetovanju treba biti mudar i odmjeren, kako ono ne bi uzrokovalo još veći grijeh i nevolju.