Prije nekoliko dana, tačnije 21. januara, pred Općinskim sudom u Sarajevu održan je glavni pretres i iznesene su završne riječi u procesu koji protiv Vas vodi Željko Lelek. Lelek je osuđen kao ratni zločinac 2009. godine pred Sudom BiH. Osuđen je zbog zločina protiv čovječnosti na području višegrada na 16 godina zatvora. Na sud je došao direktno iz KPD Foča, vezan i u pratnji sudske policije. Apsurdna situacija, osuđeni zločinac tuži Vas koji ste u knjizi ”Dželati naroda mog” samo zabilježili taj njegov zločin, i traži oštetu od 70.000 KM za nanjetu duševnu bol!?
Huseinović: Radi se o jednom sudskom performansu do kojeg po meni nije trebalo doći. Ne zbog Leleka već zbog institucija sudstva i tužilaštva. Nemoralno i neobjašnjivo da je sud uopće zaprimio ovakvu tužbu i da je pokrenut ovaj sudski postupak. To je za mene, ali i za sve one ljude koji mi daju svakodnevnu podršku, od Grenlanda do Novog Zelanda, neobjašnjivo. Nemoralno je i neobjašnjivo da sud prihvati tužbu jednog osuđenog ratnog zločinca, a sa obrazloženjem da mu je nanijeta duševna bol zbog toga što sam ja u knjizi prenio svjedočenje jedne svjedokinje sa suđenja njemu. Taj čovjek je javno, na suđenju rekao da se nije pokajao za počinjene zločine i zbog toga mu je prvostepena presuda od 13 godina zatvora preinačena drugostepenom presudom na 16 godina. Taj čovjek je jedan od članova prvog tima višegradskih monstruma. On je bio policajac koji je cijeli život učen i školovan da zaštiti čovjeka, a on se kao takav stavio na čelo, u tandemu sa Milanom i Sredojem Lukićem, višegradskih zločinaca. On je, dakle, kao takav tužio mene gdje je rekao u tužbi da mu je narušen ugled i nanijeta ogromna duševna bol zbog toga što sam u knjizi ”Dželati naroda mog” u jednom tekstu koji nosi naziv ”Najkrvavija ruka istočne Bosne zapalila je i bebu od dva dana” naveo njega kao zločinca. Ja sam u tom tekstu govorio o Lukiću, a tek negdje na kraju te priče, kao jedan ilustrativan primjer zločina u Višegradu naveo sam iskaz jedne svjedokinje koja kaže da su Lelek i još dva čovjeka na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu ubili jednu ženu i njenu bebu i poslije toga ih bacili u Drinu. Proces je otprilike i okončan i u narednih mjesec očekujemo presudu. Proces je bio težak i mučan, jer je u publici bilo dosta žrtava Željka Leleka kojima je pojavljivanje ovog zločinca izazivalo emocije. Moram priznati da mi je i samom bilo teško, posebno zato što u gradu za koji sam ratovao, sjedim na optuženičkoj klupi optužen od onoga ko je ratova protiv mene i ovog grada, i koji je dokazano i sudskom presudom potvrđeno činio ratne zločine.
Ovo nije i jednina tužba protiv tebe, a zbog tvog rada na dokumentiranju događaja iz protekle agresije? Zapravo, otkuda i zašto ovakav udar na tebe?
Huseinović: Mislim da je ovo pokušaj jednog nevidljivog instituta koji itekako dobro funkcionira u manjem bh. entitetu, a čiji je glavni štab u Beogradu, da spriječi, u startu zaustavi svako dokumentiranje njihovog zločina. Oni su učinili 10-ak genocida nad Bošnjacima, a ti se genocidi nisu nikad bilježili, nije im se davao značaj, nisu dokumentirani, a mi sada, jedan broj nas, pokušavamo da zabilježimo zločin i genocid koji su počinili naši istočni susjedi tokom agresije 1992.-1995. godine. To ideolozima, projektantima, egzekutorima, nikako ne odgovara, ne mogu da se pomire sa činjenicom da smo mi došli koliko-toliko do pameti, pa da nešto napišemo, zabilježimo, nešto snimimo. Skupimo snage da stvari nazovemo pravim imenom, da zločinca nazovemo tako, da kažemo da je monstrum. Nažalost, ipak nas nema mnogo za tom sofrom, nema nas mnogo koji o tome pišemo. Oni žele da nas tim tužbama obeshrabre, da pokušaju da nas zastraše, ali ja im poručujem da im je to pogrešan metod, nisu nas uspjeli zastrašiti kad su napali na državu sa jednom od najjačih tada armija u Evropi, pa neće ni sada tužbama…
Naravno, a ko Vas je još tužio?
Huseinović: Nakon Leleka tužio me je i Neven Anđelić, novinar. On je nekad, prije agresije radio na Radio Sarajevu, na omladinskom programu. Taj čovjek je dokazani sarajevomrzac, bosnomrzac, muslimanomrzac, a to se vidi iz njegovih tekstova, kolumni koje danas piše. Puno je mržnje u tom čovjeku prema gradu koji mu je dao sve. On me tuži za jedan dio iz filma ”Krvavi ples po Šeheru”. Radi se o djelu filma u kome govorimo o demonstracijama koje su se dešavale u sarajevu negdje 5.-6. aprila 1992. godine. To su one poznate demonstracije ispred zgrade Skupštine na Marin Dvoru, gdje se okupilo oko 100.000 ljudi, koji onako jadno i neupućeno, a podstreknuti nekim ubačenim ljudima od srbijanske službe DB-a traže da se sruši aktuelna bošnjačka vlast, a dok niko ništa nije rekao protiv krvnika iz JNA i političkog rukovodstva Srba koji su već okupirali nekoliko gradova i činili strašna zvjerstva. U jednom momentu na binu pred demonstrante izlazi Neven Anđelić i poziva JNA da uvede red. Mi smo se u filmu osvrnuli na taj njegov istup. To je objvaljivano i ranije, to je uostalom bilo praktično i uživo prenošeno tada. Mi smo se osvrnuli na to u smislu šta bi bilo da je JNA tada ”uvela red”. Da li bi nam bilo kao što je ”red zaveo” Užički korpus u Višegradu, u Foči Titogratski korpus, u Brčkom, Bratuncu, Vlasenici Novosadski korpus koji za dva dana ubija 2.000 ljudi u Sušici. Dakle, mi se osvrćemo na tu soluciju zavođena reda od strane JNA u Sarajevu koja čini takve stvari već tada, ali i kasnije zajedno sa paravojnim snagama. A, zapravo, nema tu paravojnih snaga već su to snage kojima upravlja DB Srbije, a što se dokazuje i na suđenju liderima DB Srbije. To je dakle, druga tužba, a treća je u najavi, nju nisam dobio, ali sam saznao da me je Rajko Dukić tužio u Vlasenici zbog jedne kolumne na web portalu www.bosnjaci.net. Naime, Rajko Dukić je prije mjesec dana dobio od ”Nezavisnih novina” iz Banja Luke nagradu za biznismena godine Bosne i Hercegovine. Tim povodom ja sam se malo osvrnuo na njegovu ratnu prošlost. On je bio jedan od prvih ljudi užeg kruga Radovana Karadžića, ključnih finansijera. On je komandovao martovskim barikadama 1992. godine. Imamo i audio i video dokumentaciju koja to potvrđuje. Ja sam se dakle osvrnuo na tu njegovu ratnu, ali i poratnu prošlost, napravivši određene paralele sa Vojislavom Maksimovićem koji je dobio nedavno nagradu u Foči. I to su razlozi zbog kojih je on mene tužio u Vlasenici.
Sve tužbe dolaze zbog knjige i dokumentarnih filmova. Knjiga, a posebno filmovi donose mnogo novih informacija, snimaka. Otkuda ta građa, kako ste dolazili do nje, do informacija?
Huseinović: Ja stalno ističem to kao Allahovu milost, jer jednostavno dođem do nekog dokumenta i do nekih informacija tamo gdje se najmanje nadam da ću doći do njih. Dođem do čovjeka koji je jako bitan izvor, a sve nekako izgleda slučajno. Naravno, ima tu i saradnje sa Institutom koji vodi prof. Čekić, zatim sa Institutom za traženje nestalih, oni su uvijek pri ruci kad nešto zatreba. Također, moram reći da imam dobru saradnju i sa Tužilaštvom BiH. Dakle, jednostavno do informacija dolazim na razne načine, kad jednom krenete nekako se vrata otvaraju i to je ta Allahova milost.
Trenutno radite na četvrtom filmu koji će razbiti neke tabue, vezane za 2. maj 1992. godine, te za slučaj Dobrovoljačka?
Huseinović: Da, radim taj film čiji je radni naziv ”Bosna ili smrt”. Priča je o 2. i 3. maju 1992. godine u Sarajevu. Mislim da će to biti krov ove moje priče kroz dokumentarne filmove. Naime, ljudi malo ili nimalo znaju o 2. maju. A i oni koji znaju i to što znaju je često pogrešno. To je bio dan kad je Milošević definitivno mislio da stavi tačku na postojanje BiH. Ali je to postao dan kada je pala ”Velika Srbija”. Svi znamo da je Fikret Abdić bio pripremljen, tada nismo znali, da preuzme rukovodstvo Predsjedništvom BiH, nakon što je uhapšen predsjednik Alija Izetbegović u Lukavici. JNA je napala grad iz nekoliko pravaca, zapalili su glavnu Poštu, došli su u samu avliju Predsjedništva i tu se dešava taj momenat kad je odbranjena Bosna. Do tog datuma već je 70% Bosne okupirano, trebalo je samo još Sarajevo da padne i to je kraj sa Bosnom. Dokumenta koja posjedujem ukazuju, a i prof. Ganić to često ističe, da je 2. maja u Sarajevu odbranjen i Zagreb. Jer da im je uspjelo to što si naumili 2. maja, da se okupira Predsjedništvo, da se kaže BiH ostaje u Jugoslaviji, odnosno ”Velikoj Srbiji”, da se postave njihovi ljudi, objesi 500 do 1.000 patriota, ključnih ljudi politike i odbrane BiH, onda bi im ostalo 100.000 vojnika koji bi imali snage da izađu na granicu Karlovac-Karlobag-Virovitica. Srbi, koji žive u jednoj šizofrenoj mitološkoj politici su od tog, za Bosnu ključnog historijskog datuma, napravili dvorac novoj mitologiji i napravili slučaj Dobrovoljačka…
Upravo sam htio da Vas pitam, da nam otkrijete neke detalje iz filma, odnosno dokumentacije koju posjedujete o tom događaju, o Dobrovoljačkoj, šta se zapravo tamo dogodilo?
Huseinović: Vidite, ključni datum za BiH je 2. maj, tada je odbranjena BiH. Trećeg maja izvršena je razmjena predsjednika Izetbegovića i Kukanjca. Da im je uspjela akcija 2. maja predsjednik Izetbegović bio bi ili mrtav ili u nekoj tamnici. Pošto nije okupirano Sarajevo i BiH pristupilo se pregovoru o razmjeni Izetbegovića i Kukanjca. Cijelu noć 2. na 3. maj se pregovaralo o razmjeni. U jutarnjim satima dešavaju se pregovori između Ejupa Ganića, koga je predsjednik Izetbegović iz Lukavice, u diretnom TV prenosu u dnevniku Senada Hadžifejzovića od 2. maja ovlastio da preuzme funkciju predsjednika, i generala Milana Aksentijevića. Dogovoreno je da će se 3. maja u popodnevnim satima desiti razmjena Izetbegovića i Kukanjca. Kada je Aksentijević to saopštio Kukanjcu ovaj je oduševljeno to prihvatio. Međutim, ostatak njegovih oficira, njegovi pomoćnici pukovnik Katalina, pukovnik Enes Taso, pukovnik Kovačević i dr. kada su saznali da će biti razmjenjen samo Kukanjac usprotivili su se i rekli ili svi ili ni Kukanjac. Dolazi do pobune u kasarni protiv Kukanjca. Dolazi vrijeme razmjene, onako kako je dogovoreno između Ganića i Aksentijevića, dakle, razmjenjuju se Izetbegović i Kukanjac. Međutim, oni u komandi Druge vojne oblasti vrše pritisak i na Izetbegovića i kreću svi. Nenajavljena kolona oficira i vojnika koji su ubijali građane Sarajeva, koji su dan prije toga htjeli okupirati Predsjedništvo i preuzeti vlast u gradu. Kreće više od 300 ljudi sa svim što su mogli povući. Na 500-600 metara od komande dolazi do prvih incidenata. Imate sa jedne strane ljude koji su krvavili dan prije od tih istih ljudi. Imate sa druge strane ljude koji znaju šta je dogovoreno i one koji to ne znaju. A imate i Kukanjca u transportnom vozilu sa Izetbegovićem, koji je prekršio dogovor i poveo cijelu kasarnu iako je dogovor bio drukčiji. Dolazi najprije do verbalnih okršaja, a onda i puščanog incidenta. U dokumentima haškog Tribunala stoji da je došlo do incidenta u kome su pucali i jedni i drugi. U isto vrijeme trebate znati da je JNA legitiman cilj, agresorska armija, a pritom nije ispoštovan dogovor o razmjeni. Po dokumentima kojima ja raspolažem glavni krivac za oružani incident je pukovnik JNA Enes Taso, jedan od ljudi iz bliže okoline Kukanjca, čovjek koji je već imao burnu prošlost u Hrvatskoj i za kojim je raspisana potjernica Interpola zbog ubistva 130 hrvatskih civila u Dalju. Enes Taso se počeo ponašati oficirski prema ljudima iz naše TO, a nije bio u prilici da se tako ponaša, i onda su ga oni htjeli razoružati i došlo je do incidenta kada on nije htio predati oružje. U tom incidentu su poginula četiri čovjeka iz konvoja JNA…
To je i Kukanjac rekao, da su taj dan ubijene četiri osobe, u jednom intervjuu datom BHT-u čini mi se 2001. godine?
Huseinović: Tako je. U jednom od svojih posljednjih intervjua Kukanjac je to rekao i bio u tom trenutku jako pošten. Međutim, Srbija nikad Bosni nije oprostila 2. maj, odnosno, što im je tog dana u Sarajevu pala ”Velika Srbija”. I onda su oni sve one žrtve, raznih specijalaca, koji su stradali 2. maja u napadu na Sarajevu, svrstali u 3. maj i Dobrovoljačku. Pazite, tog 3. maja samo se povukla komanda JNA sa Bistrika, a sve ostale kasarne su ostale u Sarajevu. Tek kasnije će se rješavati pitanja kasarne ”Maršal Tito”, 5. juna, kasarne ”Viktor Bubanj” i dr. I povlačenje iz tih kasarni je izvršeno bez i jednog incidenta.