Rat u Filipinima nije bio drugačiji od afganistanskog

Ustvari, na mnogo načina, SAD je definirana ratovima poput onoga u Afganistanu. Amerika je nastala u 18-19 stoljeću, u serijama malih ratova, vođenih sa i protiv neregularnih snaga, na nekonvencionalne načine, koji su širili američke granice na sve strane. Većinom su ratovi viđeni protiv indijanskih plemena, ali i protiv europskih sila poput Španije, Francuske i Britanije. Neke od većih ratova kojih se sjećamo – poput rata 1812. godine, te meksičko-američki rat – su bili manje važni za oblikovanje Amerike kakvu poznamo od malih ratova koji su zaboravljeni. Andrew Jackson je možda poznat po svojoj pobjedi u New Orleansu 1815. godine, ali je isto toliko važan (iako puno kontroverzniji) njegov uspjeh u prvom ratu protiv plemena Seminola, kojeg je vodio poslije, s kojim je zauzeo Floridu i prekinuo špansku prisutnost na istočnoj obali.

Američki Građanski rat, naravno, je bio najvažniji rat u američkoj historiji, ali su ratovi protiv Indijanaca, krajem 19. stoljeća, stvorili zapadni dio SAD-a i napravili naciju kakvu poznajemo danas. Kao što su mali ratovi oblikovali SAD, tako su oni oblikovali i američko mjesto u svijetu. To nije nikada bilo tako očito kao krajem 19. stoljeća. Velik i zapamćen rat je bio onaj špansko-američki rat. Ljudi, događaji, ideje toga rata su uobičajene u priči o američkoj historiji: “Sjetimo se Mainea!”. Žuta štampa. Jahači na brdu San Huan. Teddy Roosevelt. I dok je ta borba zapamćena, rat koji se dogodio kao rezultat toga rata imao je dugoročnije reprekusije. Kao dio mirovnog sporazuma sa Špancima, Amerika je kupila Filipinska ostrva na Pacifiku za 20 miliona dolara. A onda smo se našli uvučeni u rat protiv samih Filipinaca, koji su odbijali da budu prodavani i kupovani. Ovaj rat bi bio poznat veteranima iz Afganistana. Filipinski revolucionari, nakon kratke i neuspješne konvencionalne faze, oslonili su se na gerilsku taktiku kakvu danas koriste talibani. Kao i u Afganistanu, izlomljena i teška geografija, te klimatski uslovi na Filipinima bili su često isto težak izazov kao što je bila i borba. Brda i džungle su se smjenjivala u jednakom obimu , a gerilci su ih koristili za zaklon i zaštitu.

Dok američke snage na Filipinima nisu imale helikoptere i zračnu podršku moderne vojske, američke mornaričke snage nudile su istu mobilnost i vatrenu moć unutar filipinskih ostrva. Bio je to, kao i u Afganistanu, rat malih jedinica koje operiraju na velikim udaljenostima jedne od drugih. John J. Pershing, kasniji komandant američkih snaga u 1. svjetskom ratu, pratio je jedinicu koja je dvije sedmice ganjala gerilce kroz džungle i preko planina, i provodio je isto toliko vremena u nadmudrivanju s filipinskim seljacima, kao što je provodio u borbi protiv neprijatelja. Takve patrole u to vrijeme bile su uobičajene. Američke snage koje su se borile na Filipinima bile su iskusnije u tom obliku ratovanja s kojim su se suočile. Američka armija je provela većinu vremena krajem 19. stoljeća boreći se u seriji malih ratova protiv Indijanaca na zapadu zemlje. Ti mali ratovi zahtijevali su istu vrstu antigerilske taktike i vještina koje su bile potrebne i u ovome filipinskom ratu, tako da su se mnogi američki oficiri i vojnici našli u poznatoj situaciji u zapadnom Pacifiku. Slično je i u Afganistanu: američke snage tamo koriste iskustvo stečeno u ratu u Iraku. Novosti o filipinskom ratu dolazile su kući skoro istom brzinom kao i vijesti koje dolaze iz Afganistana. Bilo je to doba telegrafa i masovnog razvoja novina. Sve je to omogućavalo da Amerikanci budu brzo obavješteni o tome šta se dešava na ostrvima. Kada je četa C iz  9. pješačke brigade upala u zasjedu i masakrirana u Balangigi, na otoku Samar, 28. septembra 1901. godine vijest o tome je došla u New York dva dana kasnije, malo sporije nego što danas dolaze vijesti iz Afganistana. Rat u Filipinima, kao i rat u Afganistanu, prebacio je američku pažnju na novi dio svijeta. Zauzimanjem Filipina Amerikanci su prvi put postali sila u Aziji, i prebacili fokus sa zapadnog dijela SAD-a dalje na Pacifik.

U slučaju Afganistana, radi se o rastućem i vjerovatno dugotrajnom prisustvu u Centralnoj Aziji, s miješanjem i kontrolom mladih država poput Uzbekistana, Turkmenistana i Gruzije, koje su nastale poslije kolapsa SSSR-a, te zauzimanjem što boljih pozicija u tradicionalnim regionalnim silama Pakistanu i Indiji. Prije 15 godina ruska invazija na Čečeniju nije donijela veću reakciju u SAD-u osim obične zabrinutoisti. Prije dvije godine, kada je Rusija izvršila invaziju na Gruziju, došlo je do pomjeranja ratnih brodova, dotura zaliha i posjete senatora Johna McCaina. Ako su ratovi tako slični, da li lekcije naučene u Filipinima mogu pomoći i u Afganistanu? Američka posvećenost Filipincima, te proširenje na zapadni Pacifik, doveli su SAD u potencijalni konflikt s drugom silom u usponu: Japanom. U Filipinima SAD je prekinula japanske komunikacije s Indonezijom. Potencijalni sukob s Japanom postao je stvaran 7. 12. 1941. godine, gurajući SAD u 2. svjetski rat. Naša pozicija u Afganistanu nas može dovesti u sličan konflikt s Indijom, zemljom s rastućim ambicijama. Cilj Indije je da posjeduje regiju Indijskog okeana, naše prisustvo na tom terenu ih onemogućava da ostvare taj cilj. Sljedeća poruka je poruka o sjećanju. Nakon što je završio rat na Filipinima, Amerika je brzo zaboravila na njega i na teško naučene lekcije. Kao rezultat toga dogodio se Vijetnam i Irak, koji su došli kao gadan šok za naciju. SAD mora biti pažljiva sa znanjem i iskustvom stečenim u Afganistanu, da se i ono ne izgubi tako brzo. Jer posljedica zaboravljanja tih lekcija su krv i smrt, skupa cijena za plaćanje, pogotovo ako mi brzo odbacimo posljedice od sebe i zaboravimo na njih.

I na kraju, sličnost između filipinsko-američkog rata i trenutnog rata u Afganistanu mora nas posjetiti na vrijeme kada je SAD bila, manje-više, u stalnim ratovima, u konfliktima koji nikad nisu privukli toliko pažnje kao što je privukao 2. svjetski rat. Mi se možemo vratiti u to vrijeme, u vrijeme kada su američke snage uvijek uvučene u male ratove širom planete. Izvještaji o smrti i gnjev zbog svakodnevnih pogibija – od IED-a ili snajpera – vjerovatno neće toliko porasti, ali nikada neće ni stati, što se neće moći nikako popraviti. Američkom historijom su dominirali ratovi i čini se da će takva biti i američka budućnost.

Piše: David Silbey

Izvor: Free Lance-Star