Od 86 optuženih za ratne zločine samo su trojica u pritvoru

Od ukupno 86 optuženih za ratne zločine pred Sudom BiH, sa slobode ih se brani 35, dok se samo trojica osumnjičenih trenutno nalaze u pritvoru.

Udruženja žrtava zločina smatraju da puštanje na slobodu optuženih stvara utisak da se zločin nije desio, a stručnjaci kažu da je to za njih pogubno jer negira traumatično iskustvo. 

U Sudu BiH pojašnjavaju da pritvor predstavlja najstrožiju mjeru obezbjeđenja prisustva optuženih ili osumnjičenih osoba, te podsjećaju da su dužni rukovoditi se zakonskim odredbama prilikom određivanja pritvora i razmotriti mogućnost određivanja mjera zabrane.

Uz zakonske odredbe, Sud mora voditi računa i o raspoloživosti pritvorskih kapaciteta s obzirom da ne postoji zatvor koji bi mogao primiti veliki broj pritvorenika i osuđenika a koji bi ispunjavao neophodne sigurnosne uslove.

Prije pet godina započela je izgradnja Državnog zatvora, koji bi mogao primiti oko 300 pritvorenika i osuđenika, ali još nije završena. U Ministarstvu pravde BiH predviđaju da će radovi biti okončani do aprila 2013. godine.

Susret sa optuženim

Zbog puštanja na slobodu optuženih za ratne zločine, udruženja žrtava su nekoliko puta reagirala, pa su čak organizirali i proteste.

Tako su u novembru prošle godine predstavnici Udruženja “Istina –Kalinovik 92” protestirali jer nije određen pritvor bivšim policajcima Spasoju Doderu, Predragu Terziću i Aleksandru Cerovini, optuženima za zločin počinjen u Kalinoviku.

Kemal Pervan, predsjednik Udruženja “Istina – Kalinovik 92”, kaže da su organizirali proteste jer optuženi kad idu na suđenje, ulaze na istu kapiju na koju ulaze i žrtve, pa “imaš osjećaj da vas prate”, a i ponašaju se kao da se ništa nije desilo.

Žrtve su izrazile negodovanje i zbog odluke da se iz pritvora pusti Željko Ivanović, optužen za genocid počinjen u Srebrenici. Odlukom Suda BiH, Ivanović je pušten iz pritvora uz niz mjera zabrane. Međutim, ova odluka je poništena tri dana kasnije jer je Žalbeno vijeće zaključilo da bi njegov boravak na slobodi mogao izazvati narušavanje javnog reda i mira.

Zbog boravka na slobodi trojica optuženih – Mirko Todorović, Momir Savić i Dušan Janković – pobjegli su i postali nedostupni organima gonjenja u BiH.

Todorović je pobjegao u proljeće 2009., nakon što je nepravosnažnom presudom osuđen na 13 godina zatvora zbog zločina u Bratuncu, dok je Savić osuđen na 17 godina zatvora zbog zločina u Višegradu.

Janković se u decembru 2010. nije pojavio na izricanju prvostepene presude, kojom je proglašen krivim za zločin počinjen na Korićanskim stijenama i osuđen na dugotrajni zatvor od 27 godina.

Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Srebreničke majke”, kaže da je ogorčena jer se optuženi za ratne zločine puštaju na slobodu, a osobito u slučaju onih koji se terete za krivično djelo genocida, koji je “najgori zločin”.

“Kada mi, porodice, srećemo zločince – a srećemo ih stalno – ogorčeni smo. Naše djece nema, a oni su nagrađeni slobodom. Osjećamo se toliko poniženo i jadno”, pojašnjava Mehmedović.

Sličnog mišljenja je i Kemal Pervan, koji ističe da svjedoci “gube povjerenje u sudove i pravdu”, te da su izloženi retraumatizaciji kada znaju da su optuženi za ratne zločine na slobodi.

“Apsolutno sam mišljenja da se optuženi za ratni zločin ne trebaju puštati iz pritvora. Ako je već podignuta optužnica, tu već ima elemenata sumnje – i izvolite u pritvor dok se to ne riješi. Zbog puštanja na slobodu i suđenja se odugovlače po dvije godine, inače bi to sve brže išlo. To se namjerno odugovlači da bi svjedoci umrli”, kaže Pervan.

Žrtve silovanja najugroženije

Mirsad Serdarević, psiholog sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Georgiji (Sjedinjene Američke Države), kaže da su retraumatizaciji najviše izložene žrtve seksualnog zlostavljanja.

“Žrtve silovanja pate od simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koji uključuju panične napade, ponovno doživljavanje traume i noćne more. Ako je na slobodi osoba koja je počinila torturu, to je kao neka vrsta negiranja da se trauma i dogodila, što je samo od sebe pogubno jer negira istinski traumatično iskustvo žrtve”, kaže Serdarević za BIRN Justice Report.

Izazivanje eventualnog straha ili drugog osjećaja nelagode, kažu u Sudu BiH, razmatraju pri određivanju pritvora, ali samo u slučajevima kada je za krivično djelo propisana zakonska kazna veća od 10 godina, te postoji stvarna opasnost od narušavanja javnog reda i mira.

Za slučajeve ratnog zločina, po zakonu je propisana kazna od najmanje 10 godina zatvora. 

U Sudu BiH postoje tri predmeta u kojima su optuženi na slobodi a terete se za silovanje. Riječ je o predmetima protiv Darka Dolića, Miodraga Markovića iVelibora Bogdanovića.

Dolić se kao bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) tereti za silovanje u Prozoru, Marković za silovanje maloljetnice u Doboju, dok je Bogdanović optužen za silovanje počinjeno 1993. godine u Mostaru.
Optuženi ili osumnjičeni kojima Sud BiH odredi pritvor mogu biti zatvoreni u Pritvorskoj jedinici Suda BiH, koja ima 21 mjesto i stoprocentnu popunjenost, ili u entitetskim pritvorskim jedinicama.

Prema podacima Ministarstva pravde BiH, entitetski zatvori u Federaciji su prepunjeni, odnosno njihova popunjenost je preko 100 posto, dok je iskorištenost kapaciteta u Republici Srpskoj oko 80 posto.

“Sud svakako vodi računa o raspoloživosti pritvorskih kapaciteta, prvenstveno zbog dostupnosti osumnjičenog ili optuženog Sudu, Tužilaštvu, braniocu i porodici, ali to ne može biti presudno prilikom određivanja pritvora”, navode u Sudu BiH.

Neda Lovrić, pomoćnica ministra pravde BiH, pojašnjava da država plaća velike iznose entitetskim ustanovama za smještaj pritvorenika.

Prema službenim podacima, jedan dan pritvorenika u entitetskoj ustanovi košta državu 40 konvertibilnih maraka (oko 20 eura), dok Ministarstvo pravde BiH za svaku osobu koja izdržava mjeru pritvora u Pritvorskoj jedinici Suda BiH plaća i dnevne troškove u iznosu od 30 maraka (oko 15 eura)
Kako bi se riješili problemi manjka kapaciteta i smanjili troškovi, Ministarstvo pravde BiH je u 2006. godini započelo izgradnju državnog zatvora, koji će biti u Istočnoj Ilidži, a trebao bi primiti više od 300 osuđenika ili pritvorenika.
Ovaj zatvor bi trebao imati visoki stepen sigurnosti, a u Ministarstvu pravde najavljuju da će radovi biti okončani za naredne dvije godine.
Lovrić pak nije sigurna kako će novi Državni zatvor smanjiti troškove, te tvrdi kako Ministarstvo pravde “nema takve proračune”.
“Kada govorimo o eventualnom smanjenju troškova, pitanje je koliko će doći do smanjenja jer će biti skupo i održavanje aparature Državnog zatvora”, zaključuje Lovrić.
MOJportal