Bez predaha
Nakon što je učvrstio azijski dio države, sultan Murat II se okrenuo prema Evropi, gdje su osmanske akcije utihnule zbog zauzetosti problemima u Anadoliji, kao i realne opasnosti od snažnog saveza krstaša i njihovog pohoda prema muslimanima. Za to vrijeme, poduzete su akcije ka slabljenju uticaja Timurovih nasljednika na osmansku pokrajinu Karaman. Prva ozbiljnija akcija na Balkanu poduzeta je 1430. godine, kada je osvojen Solun koji je tada bio pod kontrolom Venecijanaca. Ohrabreni ovim uspjehom, Osmanlije nastavljaju sve do Beograda s ciljem protjerivanja Ugara sa teritorije Srbije. Međutim, Beograd je bio snažna otporna tačka Ugarske. Predstavljao je svojevrsna vrata ka dubini Evrope, pa će proći još mnogo godina prije nego li ga Osmanlije osvoje. Ipak, postignut je značajan uspjeh. Osmanlije su se učvrstili u podunavlju, a Srbiju su pripojili u državno-pravni poredak Osmanke države.
Ustupanje prijestola
Pošto je sklopio povoljne mirovne ugovore sa Ugarskom, te pošto je sredio stanje u Anadoliji, sultan Murat II je, 1444. godine, ustupio prijesto svom dvanaestogodišnjem sinu Mehmedu. Prema mišljenju zapadnih historičara, sultan Murat se na ovaj potez odlučio jer se osjećao umornim. Tačno je da se sultan Murat tada povukao, ali to nipošto nije bilo zbog umora. Iskusni Osmanlija je vrlo dobro znao šta očekuje njegovog nasljednika, pa je ranim povlačenjem sa vlasti otvorio prostor mladom princu da stiče dragocjena iskustva.
Drugi, još važniji razlog sultan Muratovog odstupanja bilo je njegovo poštovanje prema mladom Mehmedu. U prethodnim brojevima časopisa smo spominjali kako je sultan Murat II opsjedao Istanbul, ali ga, uprkos realnim šansama, nije mogao osvojiti. Pošto je bio prisan prijatelj sa šejhom Bajram Velijem, jednom prilikom ga je upitao koji su razlozi neuspjeha. Šejh mu je odgovorio da nema posebnih razloga koji ne dopuštaju zauzimanje grada, osim što mu nije suđeno, pa ma kako dugo ga napadao. To je suđeno nekom drugom. Na pitanje, ko je taj koga očekuje tolika čast, šejh Bajram Veli je pokazao na malog Mehmeda koji se u tom trenutku igrao u njihovoj blizini. Pošto je imao veliko povjerenje u prosudbe šejha Bajram Velija, sultan Murat je od tog trenutka počeo ukazivati posebno poštovanje svom sinu, iako je, naizgled, bio nezreo dječak
Malo koji musliman nije čuo za hadis Poslanika, a.s., koji glasi: “Zaista će Konstantinopolj (Istanbul) biti osvojen. Divan li je taj osvajač, divna li je njegova vojska.” (Ahmed 4/235 i El-Hakim 4/422) Odatle zaključujemo da se sultan Murat II povukao sa vlasti zbog dubokog poštovanja prema osobi koju je Poslanik, a.s., tako visoko pohvalio.
Ponovo Murat II
Papa u Rimu pokušava iskoristiti situaciju pa pokreće krstaški pohod na Osmanlije. Ugarski kralj Vladislav Jagelović krši sporazum sa Osmanlijama i odaziva se papinom pozivu. Bizantijcci puštaju na slobodu Bajazitovog unuka Orhana koji preuzima neke evropske dijelove Osmanske države, a Venecijanci blokiraju prelaz preko moreuza Dardanele. Mladi sultan Mehmed II se smatrao nespremnim i nedoraslim tako važnom trenutku, pa poziva oca Murata da se vrati sa planina Ulu Dag gdje se odmarao. Procjena mladog sultan Mehmeda je bila vrlo dobra. Janjičari, kao elitni dio osmanske armije, su tražili da se ponovo vrati stari sultan, jer nisu imali dovoljno povjerenja u sultan Mehmeda. Ispočetka, sultan Murat nije bio voljan prekinuti odmor, ali mu je mladi genij doskočio ultimativnim fermanom: “Ako si ti sultan, tad dođi i vodi svoju vojsku, a ako sam ja sultan tad ti naređujem da dođeš voditi moju vojsku”. Kratko i jasno. Kako god bilo, odmah dolazi i rješavaj belaje kojima nisam dorastao.
Svjedok ovih događanja, osmanski hroničar Tursun Beg, bilježi da je veliki vezir Čandarli Halil paša savjetovao mladom sultanu da pozove oca uz obećanje da će, nakon otklonjene opasnosti, prijesto ponovo pripasti njemu, a Murat će se opet povući u mirovinu. Stari Murat je shvatio ozbiljnost situacije i sa starim prijateljima došao u prijestolnicu. Nakon pregovora sa Venecijancima, sultan Murat II je teškom cijenom platio prevoz vojnika preko moreuza. Za svakog ratnika platio je po jedan zlatnik. Mladi Mehmed je sve pažljivo posmatrao. Tada je donio odluku da će, kada se ponovo vrati na vlast, zauvijek stati u kraj nezajažljivim Venecijancima. Ne samo da će uspostaviti kontrolu nad moreuzom, nego će osvojiti Istanbul i svu njegovu okolinu.
Ugarska vojska je već bila u dolini Dunava. Usput se zadržala pustošeći bugarska i grčka sela. Na kraju, vojska se ulogorila kod Varne. Nekoliko kilometara od njih, Murat je postavio svoj logor. Otpoče ljuti boj u kome pogibe Ugarski kralj Vladislav. Savladao ga je janičar Hodža Hizir i odsjekao mu glavu. Vojvoda Janoš Hunjadi tada pobježe sa Vlasima u noć koja se počela spuštati. Ujutro Murat napadne Ugarski logor, gdje su se Ugari utvrdili očekujući odbjeglog Hunjadija. Murat ih napade, gdje skoro svi izginuše. Nakon bitke, Murat je u pratnji Azab bega prešao preko bojnog polja gledajući pobijene. “Zar je moguće – reče Murat – da među tolikima nema ni jedne sijede brade”? Azab-beg mu odgovori: “Da je među njima bila neka sijeda brada, ne bi ni započeli ovu bitku.”
Četiri godine kasnije Hunjadi se pokušava osvetiti. Poveo je najbolju vojsku koju je tada Ugarska mogla spremiti, zatim Vlahe, Nijemce i Čehe. Kad stigoše na Kosovo polje, tu iskopaše rovove i utvrdiše se. Ubrzo dođe Murat sa svojom vojskom i katastrofalno ih porazi. Hunjadi se opet spasio bijegom. Tako Kosovo po drugi put postade kršćanska grobnica, a još jedan Murat postade pobjednik na Kosovu. Porazi kod Varne i na Kosovu bili su potpuna katastrofa zapadnih kršćana. Nakon 350 godina, ovo su bili posljednji krstaški pohodi. Osim toga, ovi porazi su označavali da su Osmanlije čvrsto stali na Balkansko tlo. Evropa je bačena u potpuni očaj i beznađe. Istanbul je sada definitivno samo jedna mala enklava u Osmanskom carstvu. Ipak, nije to bila obična enklava. Bio je to Istanbul.
Opet Mehmed
Sve do kraja sultan Muratovog života, Mehmed je ostao u sjenci. Pridružio se ocu u drugoj Bitki na Kosovu 1448., godine o kojoj smo već govorili. Bila je to prva bitka u kojoj je učestvovao. Posljednje godine života, sultan Murat II je proveo u Jedrenu. Bilo mu je potpuno jasno da će njegov sin napasti Istanbul. Vjerovatno je to bio glavni razlog njegovog mirovanja. Nakon burnih ratova koje je vodio, država je trebala predah. Pohod na Istanbul će iziskivati ogromne napore i troškove, pa je odlučio mirovati i gomilati zalihe koje će Mehmed trošiti. Dok je Murat živ, Istanbul će biti miran. U februaru 1451. godine, sultan Murat II je umro. Oplakivali su ga i prijatelji i neprijatelji. Prijatelji su plakali jer su ga voljeli, a plač neprijatelja je bio jer su znali kakav čovjek dolazi na njegovo mjesto.
Vladavina sultan Murata II je razdoblje značajnog ekonomskog napretka. Trgovina se razgranala, a osmanski gradovi, kao što su Bursa i Jedren su se znatno razvili. Godine 1432., putopisac Bertrandon de la Brocquiere je zabilježio da se osmanski godišnji prihod popeo na 2.500.000 dukata i da bi Murat II, ukoliko bi iskoristio sva svoja sredstva, lahko mogao izvršiti invaziju Evrope.
Opisujući sultan Murata II, njegovu vojsku, dvor i cjelokupno tadašnje Osmansko društvo, Bertrandon de la Brocquiere bilježi:
“Sultan skoro nikada ne govori u javnosti. Svega nekoliko ljudi može reći da su ga čuli kad govori ili da su ga vidjeli kad jede.”
“Oni su vrlo marljivi, ustaju vrlo rano i žive sasvim skromno. Njihova hrana je jednostavni hljeb, meso sušeno na suncu, mlijeko, med, sir, voće, povrće i razne trave. Ako imaju samo nekoliko pregršti brašna, to će im biti dovoljno za nekoliko dana. Ako neka njihova kamila oboli ili iznemogne, bez nade u oporavak, onda je zakolju i pojedu. Sasvim su nezahtjevni kad je u pitanju spavanje, pa zato ležu na tlo. Odjeća im je jednostavna i pokriva ih od glave do pete… Njihovi konji su izuzetno dobri, malo jedu, a galopiraju brzo i dugo. Hrane ih samo tokom noći, nakon čega ih pokrivaju toplim dekama… Imao sam priliku vidjeti ih vrlo svečano obučene i nakićene. To čine samo u posebnim prilikama, kao kad Grci prelaze u islam. Takav događaj, oni posebno obilježavaju, oblačeći najbolju odjeću i pašući ukrašeno oružje.”
Georg iz Milenbaha ovako opisuje sultan Murata II: “Vidio sam njihovog vladara koga su pratila samo dva mlada čovjeka kako ide u džamiju koja nije blizu njegove palate. Takođe sam ga posmatrao dok je išao u kupatilo. Kada se vraćao iz džamije, niko se nije priključivao njegovoj pratnji, niko se ne bi drznuo da ga presreće i da mu kliče ‘Živio kralj’, ili da na neki drugi način izrazi svoje zadovoljstvo kao što se to kod nas čini. Vidio sam sultana kako u džamiji obavlja molitvu. Niti je sjedio na nekoj stolici, niti na nekom prijestolu, već se, kao i drugi, smjestio na ćilimu prostrtom po podu. Oko njega nije bilo nikakvih ukrasa. Na svojoj odjeći ili na svom konju, sultan nije imao neki naročiti znak koji bi ga izdvajao od drugih. Posmatrao sam ga na sahrani njegove majke i da mi ga nisu pokazali, ja ga ne bih prepoznao. Strogo je zabranjeno pratiti ga ili postaviti se ispred njega, ako za to nije dobijena izričita dozvola. Izostaviću mnoge pojedinosti koje su mi iznijeli o njegovoj ljubaznosti u razgovoru. U svojim prosudbama pokazuje zrelost i razumijevanje. Velikodušan je u davanju milostinje i dobronamjeran u svojim postupcima.”
Smrt sultana je uvijek bio opasan trenutak za Osmansku državu. Prema već uhodanoj praksi, ta vijest se držala u strogoj tajnosti sve do ustoličenja novog sultana, a sve zbog opasnosti od pobuna i prevrata. Brzi glasnik je odmah upućen u Manisu da obavijesti Mehmeda o očevoj smrti. Čim je pročitao pismo, Mehmed je skočio u sedlo i kratko rekao: “Ko me voli neka me slijedi”. Praćen vjernim prijateljima, pregazio je Galipolje za samo dva dana. Kad je stupio u ravnicu Jedrena, dočekala ga je cijela svita njegovog oca. Svi su bili tu: veziri, ulema, namjesnici. Dočekan je u tišini i dopraćen u rezidenciju.
Slijedećeg jutra, sultan Mehmed II je sjeo u očevu stolicu i primao dužnosnike. Takve situacije su uvijek bile mučne za sve službenike. Svaki od njih je mogao biti potvrđen ili smijenjen. Odmah do sultana, sjeli su njegovi najodaniji prijatelji. Čandarli Halil paša se povukao malo nazad očekujući reakciju novog sultana. Na to je sultan Mehmed progovorio: “Zašto se vezir moga oca povlači nazad. Neka zauzme svoje uobičajeno mjesto”. Znajući da se ranije zamjerio mladom Sultanu odbijajući njegove planove zauzimanja Istanbula, Halil paša je sada odahnuo. Bilo je to 18. februara 1451. godine.
U rano proljeće iste godine, u provinciji Karaman je izbila pobuna koju je predvodio namjesnik pokrajine Ibrahim. Proglasio je svoju neovisnost i odbijao dalji vazalski odnos prema Osmanskoj državi. Sultan Fatih je poslao Karadža bega sa evropskim trupama da uguši pobunu. Iskusni ratnik je brzo obavio zadatak i vratio se nazad. Vratili su se i janjičari koji su učestvovali u tom pohodu. Kad je sultan Fatih došao izvršiti smotru svojih trupa, janjičari su se, pod punom ratnom spremom, postrojili sa obadvije strane puta i dočekali sultana uzvicima: “Sultanu, ovo je vaša prva pobjeda, trebali biste nas za to darovati.” Bila je to skoro pa pobuna, koju su iscenirali janjičarski oficiri, a možda čak i sam veliki vezir Čandarli Halil Paša. Iako je mogao razriješiti ovu situaciju na drugi, mnogo teži način, sultan Fatih je popustio i darovao janjičare. Nije imao vremena za akciju discipliniranja svojih elitnih trupa, a nije bio ni povoljan trenutak za takvo što. Zato se zadovoljio strogim kažnjavanjem i smjenjivanjem janjičarskih oficira. Uglavnom, za sultan Fatihova života, janjičari više nikada nisu ni pomišljali ni na najmanji oblik neposluha, a kamo li pobune…
Izvor: Semerkand