Ben Ali: Hasta la vista!
IslamBosna.ba – U gradovima širom arapskog svijeta ljudi se osjećaju ojačanim zbog tunižanskog ustanka. Tunižanski ustanak, koji je uspio da svrgne Zine el-Abidine Ben Alija, tunižanskog predsjednika – tiranina, je spustio zidove straha podignute represijom i marginalizacijom; vratio je arapskom narodu vjeru u sposobnost da traže socijalnu pravu i okončaju tiraniju.
Ovo je upozorenje svim vođama, bez obzira da li imaju podršku od međunarodnih ili regionalnih sila, da nisu imuni na proteste uslijed nagomilanog gnjeva i dugogodišnje nepravde koja je morala eskalirati.
Istina je da Ben Alijevo odlepršavanje iz zemlje samo početak napornog puta prema slobodi. Jednako je istina da oduševljenje tunižanskog naroda još uvijek može biti zaustavljeno ili oduzeto od strane vladajuće elite u zemlji, koja očajnički nastoji doći na vlast. Ali tunižanska, s pravom možemo reći, intifada je postavila arapski svijet na raskršće. Potpuno su uspjeli da donesu stvarne promjene Tunisu, a također ostavili širom otvorena vrata slobode ostatku arapskog svijeta.
Tunis je možda ekstremni primjer, ali svi arapski režimi su svojevrsne varijacije istog modela, koji poslušno slijedi ekonomsku liberaciju instuiranu sa Zapada dok ugrožava ljudska prava i građanske slobode.
Zapad se odavno divi tunižanskom sistemu, upućujući pohvale njegovom “sekularizmu” i liberalno ekonomskoj politici, i naravno u zapadnjačkom maniru hvatanja što više svjetskog tržišta i povećavanja vlastitog profita, malo su zažmirili na kršenja ljudskih prava i gušenje slobodnih medija, te dvije oblasti u kojima je Ben Ali bio odličan.
Ali Tunis, pod Ben Alijem, nije bio model sekularizma već besramni model tiranije. On je preokrenuo sekularizam u ideologiju terora, ne samo u ime borbe protiv islamskog ekstremizma, već kao pokušaj da slomi duh opozicije: islama, sekularista, liberala i socijalista – svih pod istim uvjetima.
Kao i s prethodnim primjerima zemalja za koje se smatralo da su prihvatile uspješne ekonomske modele (ne smijemo tu zaboraviti Čile i Pinočea) Zapad, prednjačeći sa SAD-om i Francuskom, je podržavao režim Ben Alija.
Čak i ako takve vlade ostanu na vlasti decenijama uz podršku Zapada i uz sigurnosni aparat – samo je pitanje vremena kad će doći njihov ponižavajući kraj. Zapad, naročito SAD, je uvijek napuštao svoje saveznike, nezaboravan je primjer kako je Washington uslovno izdao Muhameda Rezu Pahlavija – šaha Irana.
Tunižanski protesti su već pokrenuli mirne demonstracije u Jordanu, gdje protestvuju protiv inflacije i vladinih nastojanja da minira političke slobode i slobodu štampe – zahtijevaju ostavku premijera Samira el-Rifaija.
Vlada je naizgled zabrinuta zbog razvoja događaja, nastoji smiriti nezadovoljstvo. Ali, sve je premalo, prekasno, naročito jer cijene hrane u Jordanu i dalje rastu, a Jordanci očekuju da će nastaviti i u naredniim sedmica proteste.
U Egiptu, opozicija Pokret za promjene kao da je ohrabrena nedavnim događanjima u Tunisu.
U svim arapskim prestonicama, od Sana’e do Kaira, ljudi šalju poruke svojim vladama, izražavajući i podršku Tunižanima, sjedeći ispred ambasada Tunisa. Arapi svih generacija izražavaju svoja osjećanja; ne samo da čestitaju Tunižanima već pozivaju i na slične pokrete u vlastitim zemljama. Na socijalnoj mreži Facebook, mnogi su zamjenili svoje slike profila sa slikama tunižanske zastave, kao da je tunižanska zastava postala simbol arapske revolucije. Blogeri su to uporedili s padom Berlinskog zida. Da li to sugeriše ulazak u novu eru; u kojoj će arapski svijet imati veći utjecaj u određivanju svoje budućnosti?!
Aktivisti širom regije pozivaju na “Tunizaciju arapske ulice”, uzimajući Tunis kao model za afirmisanje moći ljudi, običnog građanstva i težnje za socijalnom pravdom, iskorjenjivanjem korupcije i demokratijom.
Ali slavlje je također i pokvareno preovladavajućim osjećajem straha i opreza. Oprez – jer je situacija u Tunisu i dalje nejasna, a strah – jer postoji strah od coup d’etat (puča) koji bi nametnuo sigurnost, ali ugušio postojeće želje.
Da li će tunižanski ustanak uspjeti u donošenju radikalnih reformi ili će ga djelimično prekinuti vladajuća elita, tek ostaje da se vidi. Ali on je već osnažio i potakao ljude širom arapskog svijeta da ispolje greške vladajućih režima koji vjeruju da usvajanje prozapadnih, nazovimo ih, pravila će im omogućiti da i dalje zavaravaju svoj narod i jamče im dugovječno vladanje.
Do sada je historija pokazala da snage sigurnosti mogu umiriti ljude, ali nikada ne mogu slomiti samu insituciju pobune koja se se krije ispod pepela. Ili ko što bi tuniški pjesnik AbulKasim Šabi u svojoj pjesmi Tiranima svijeta rekao: “Čekajte, ne dozvolite da vas proljeće, bistrina neba i svjetlost jutra zavaravaju. Jer tmina, tutnjava groma i puhanje vjetra dolaze s horizonta. Čuvajte se jer vatra je ispod pepela.
IslamBosna.ba
