Oba su događaja višestruko medijski obrađivana, iako niko dosad nije povukao paralelu između odve dvije izjave, prve, iza koje stoji gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, i druge, iza koje stoji bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Nas ne zanima sama neistina, jer je svakome ko nije obolio od demencije jasno da iz Sarajeva nije niko otjeran, te da nema tog iskrenog patriote kome ne smeta postojanje tvorevine sazdane na genocidu i etničkom čišćenju. Nas ovdje zanima mehanizam koji nagoni naše ljude u politici da se stalno nekome dodvoravaju, pa makar, u cilju toga, morali prekrajati činjenice, mijenjati teze i degradirati istinu. Alija Behmen je mogao biti dostojanstven i suveren gradonačelnik Sarajeva i da nije prilikom prijema Gorana Bregovića osjetio potrebu da se nekome izvinjava za krivicu koja ne postoji. Rekavši kako Sarajevo više neće odbijati, već će privlačiti svoje značajne umjetnike, Behmen je promovirao krivicu svih građana Sarajeva zbog Bregovićevog odlaska u Beograd. Bregović je ostao upamćen po izjavi da neće svirati u „Alijinom Sarajevu“, pa mu zasigurno godi kad mu prvi građanin Sarajeva daje za pravo, jer ispada da ovo „Behmenovo Sarajevo“, nije više „Alijino Sarajevo“, čim eto i Bregović sad može da živi u njemu. Behmen sigurno zna kako su Bregović i ostale beogradske Sarajlije otišle s onu stranu Drine, ali zna i kakva se roba traži na političkom i medijskom tržištu. Ako želiš da budeš prihvaćen od Beograda i Zagreba, tih apsolutnih diktatora dejtonske realnosti, onda moraš kao mantru ponavljati priču o krivici žrtve. Izjava Bakira Izetbegovića da nas ne vrijeđa najdublja rana, također je ilustrativan primjer neodgovornog, nedosljednog i neprincipijelnog odnosa prema našoj bližoj historiji i svemu onome što samo kao narod, ne tako davno, preživjeli. Postoji li Srbin kojemu ne smeta nezavisnost Kosova? A Kosovo je još postojalo kao Kosovo, imalo autonomiju, identitet i integritet, a Republika Srpska nema nikakve vjerodostojnosti u povijesti i u demokratiji, osim apsolutne vjerodostojnosti u genocidnom identitetu. Kako je onda moguće izvaliti takvu glupost – da zlo ne smeta?! Kako nešto što je sinonim za genocid, etničko čišćenje, najveća stradanja i pogrome Bošnjaka u novijoj historiji, može ne smetati bilo kome, a kamoli Bošnjacima, na čijoj krvi je to nešto sagrađeno?
Sad dolazimo do ključnog pitanja: zašto Alija Behmen i Bakir Izetbegović nisu prešutjeli ovaj problematični višak u svojim izjavama? Mogao je Behmen primiti Bregovića i s njime nešto frazeološki proćaskati, i mogao je Bakir Izetbegović otići na praznični prijem, a ne izgovoriti ono što čemu se ni popovi od njega nisu nadali. Izetbegović je, na naše zaprepaštenje, praznike čestitao „građanima BiH i Republike Srpske“, po čemu ispada da su to dvije države. Ova druga nesmotrenost nije nigdje komentirana, iako je mnogo ozbiljnija od ove prve, jer preuzima taj suptilni obrazac negiranja bh. državnosti kroz podržavljenje jednog entiteta. Nakon izvinjavanja srpskim žrtvama na beogradskom B92 i prisustva u Banjoj Luci na potvrđivanju novog s-h pakta, prilikom izbora za ličnosti godine, ovo je treći Izetbegovićev gaf koji ukazuje da mu je hitno potreban politički navigator. Mi uvijek polazimo iz računice da naši političari osjećaju isto što i narod i da za njih patriotizam ima istu vrijednost kao i za nas. Ali, mi nemamo nikakvog tržišta i interesa, osim onog životnog – da opstanemo u svojoj vjeri na svojoj zemlji! A šta ako su smrt Bosne i Hercegovine i potlačenost bošnjačkog naroda, jednostavno, roba koja na političkom tržištu ima bogatog kupca? Tek u takvoj realnosti se dilajla može ponositi onim čega bi se pametan stidio.