Muhammed ibn Salih el-‘Usejmin
Vjerovanje u poslanike (ar. rusul) i vjerovjesnike (ar. enbijâ), koje je spomenuto u Kur’anu, znači vjerovanje da su oni poslani od Allaha; da govore istinu; da su ljudi koji sebi ni drugima ne mogu korist niti štetu donijeti, osim uz Allahovu dozvolu; vjerovanje u imena kojima su nazvani u Kur’anu i Sunnetu. Nijekanje jednog poslanika (vjerovjesnika) ravno je nijekanju svih poslanika – i jedno i drugo predstavlja nevjerstvo i vjerodstupništvo. Poslanik je onaj kome je dat vjerozakon, i naređeno mu je da postupa po njemu i dostavi ga ljudima, a vjerovjesnik je onaj kome je dat vjerozakon, po kojem je on morao postupati, ali nije bio obavezan dostaviti ga ljudima. Logično je zapitati se koja je korist slanja vjerovjesnika, ako nisu bili obavezni dostaviti ljudima vjerozakon koji im je objavljen? Korist njihovog slanja ogleda se u podsjećanju ljudi na vjerozakon koji im je prije objavljen, a kojeg su oni zapostavili. Znači, stanje u narodu nije bilo takvo da bi iziskivalo slanje novog poslanika, sa novim vjerozakonom, nego im je bio potreban neko ko će ih podsjetiti i vratiti na već postojeći, ali zapostavljeni, vjerozakon. Prvi poslanik je Nuh, a posljednji Muhammed, sallalahu alejhi ve sellem. Poslanici su bolji od vjerovjesnika, a među poslanicima se posebno može izdvojiti njih pet: Nuh, Ibrahim, Mûsa, Îsa i Muhammed, alejhimu-s-salat ves-selam. Najbolji od svih poslanika je Muhammed, sallalahu alejhi ve sellem. Muhammed, sallalahu alejhi ve sellem, i Ibrahim imaju epitet koji nije dat drugima poslanicima – epitet halîlullaha, Allahovog prijatelja. (Pogledaj: Šerhu erbeine-n-nevevijje, 55.).
Vidjela sam neke svoje prijateljice da obavljaju poseban namaz kojeg nazivaju ”tesbih-namazom”? Da li postoje hadisi koji tu vrstu namaza potvrđuje i kakav je status tih hadisa?
Stalna komisija za fetve
Tesbih namaz je novotarija. Hadis koji o njemu govori nije potvrđen; neki učenjaci smatraju ga munkerom – munker hadis je onaj hadis u čijem lancu ima slab prenosilac koji prenosi nešto što nisu prenjeli povjerljivi prenosioci – a neki ga ubrajaju u izmišljene hadise. (“Fetava-l-ledžneti-d-daimeti”, 8/164) Allah najbolje zna. (Napomena: Rekao je imam Nevevi u El-Medžmuu: ”Kadi Husejn, i autori ”Tehziba”, ”Tetimmeta” i Er-Rujani na kraju Poglavalja o dženazi namazu u ”Bahrul-mezhebu”, kažu da je mustehabb (lijepo) klanjati salatut-tesbih, na osnovu hadisa koji o tome govori. Njihovom mišljenju može se uputiti kritika s te strane što je hadis na kojeg se pozivaju slab, i što se forma tog namaza razlikuje od uobičajene namaske forme. Ne priliči nam da obavljamo neki namaz koji nije potvrđen vjerodostojnim hadisom.”, El-Medžmu: 3/377.).
Selam. U četvrtom sam mjesecu trudnoće pa me zanima, vezano za namaz, da li ga mogu neometano obavljati u propisanom položaju ili žene u trudnoći trebaju klanjati u nekom drugom položaju (sjedećem i sl.), kako bi se izbjegao pritisak na bebu?
Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin
Esselamu alejkum! Mišljenja smo da klanjanje namaza u uobičajenom položaju ne smeta trudnoći, posebno u njenoj ranoj fazi, kakva je četvrti mjesec. Ukoliko Vam je to naporno, možete farzove klanjati uobičajeno, s kijamom, a sunnete u sjedećem položaju. U svakom slučaju, konsultirajte se u vezi spomenutoga s ljekarom muslimanom. Neka Vas Uzvišeni pomogne da hairli iznesete trudnoću. (Izvor: www. rijaset.ba, Pitanja i odgovori)
Selam alejkum. Ja imam sljedeća pitanja: 1. Želio bih da znam zašto se mejjitu pred spuštanje u kabur odvezuje čvor na ćefinu? 2. Zašto mora biti neparan broj safova pri klanjanju dženaze-namaza? 3. Iz kojih razloga se ne preporučuje prisustvo žena na dženazi?
Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin
Esselamu alejkum! 1. U osnovi ćefine ne treba vezati, ali se to čini iz bojazni da se zbog vjetra ili tokom nošenja ne rastvore i ukaže se dio tijela mejjita. Kada se spusti u kabur, te bojazni više nema pa nema ni potrebe da taj čvor i dalje ostane, te se vraća na osnovno stanje, a to je nevezanje ćefina. 2. Neparan broj safova prilikom klanjanja dženaze nije stroga obaveza, već poželjno stanje, na temelju hadisa: “Allah je jedan (nema para) i voli neparno”. 3. Prisustvo žena na dženazi nije poželjno zbog njihove naglašene emotivnosti koja može dovesti do pretjeranog plača, ridanja, padanja u nesvijest i sl. Tu je, naravno, i razlog miješanja s muškarcima, katkada neprikladno odijevanje i sl. Međutim, nije zabranjeno da žene klanjaju dženazu namaz, ali to kod nas nije uobičajeno. (Izvor: www. rijaset.ba, Pitanja i odgovori)
U Kur’anu je spomenut iskup za zakletvu, međutim nije precizno navedeno kada i pod kojim uvjetima je on obavezan, pa me interesuje da li postoje takvi uvjeti i ograniečenja, ili je naredba za iskup opća? Da budem konkretniji: ako bi se čovjek nehotično zakleo, ili iz zaborava, ili razmišljao o zakletvi a ne bi je verbalizovao, i sl.
Dr. Halid ibn ‘Ali el-Mušejkih
Hvala Allahu i neka je mir i spas na Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Iskup može prethoditi kršenju zakletve, a može doći i poslije zakletve. Dokaz da je iskup dozvoljen prije kršenja zakletve su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na određenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da se ne iskupim za zakletvu, potom je prekršim i uradim ono što je bolje.” (Buharija, 6249., Muslim, 1649.). Dokaz da je dozvoljeno prvo prekršiti zakletvu, a potom se iskupiti, je jedna od verzija prethodnog hadisa: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na određenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da ne prekršim zakletvu, uradim ono što je bolje i iskupim se za nju” (Buharija, 2964., Muslim, 1649.). Pokajnički iskup (keffaret) za kršenje namjerne (čvrste) zakletve je obavezan ako se ispune sljedeći uvjeti:
1. Da zakletva bude od pametne i punoljetne osobe – dokaz za ovaj uvjet su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Dignuto je pero (ne pišu se djela) trojici: spavaču dok se ne probudi, ludoj osobi, i djetetu do punoljetnosti.” (Ahmed, 1/116., Ebu-Davud, 4401., Tirmizi, 1423., Ibn-Madže, 2042. Vjerodostojnim su ga ocijenili: Ibn-Huzejme, 1003., Ibn-Hibban, 1497., Hakim, 1/258.).
2. Slobodan izbor u zakletvi, onaj ko se zaklete pod prisilom ili greškom, to mu se ne broji kao zakletva i nije se obavezan iskupiti. Dokaz su riječi Allaha, dželle šenuhu: ”… osim onaj ko prisiljen bude, a srce mu ostane smiremo u vjeri.” (Prijevod značenja, En-Nahl, 106.), i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je oprostio mome ummetu ono što greškom, iz zaborava i pod prislilom uradi.” (Ibn-Hibban, 1498., Taberani u ”Es-Sagiru”, 1/270., Ibn-Adijj, 758. Darekutni, 4/170., Bejheki, 7/356. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, 2/198.).
3. Da se čovjek zaklete svejesno, a ne iz zaborava – za ovaj uvjet se mogu uzeti prethodni dokazi.
4. Da se zaklete na nešto što je moguće učiniti – na osnovu riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno.” (Prijevod značenja, El-Maide, 89.). Onaj ko se zaklete na nešto što je nemoguće, on za tim nema namjeru, jer zna da ga ne može izvršiti.
5. Izgovor zakletve tako da onaj koji se zakleo sam sebe čuje – dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je pripadnicima moga ummeta oprostio ono što im duše njihove došaptavaju sve dok to ne urade ili ne izgovore.” (Buharija, 2528., Muslim, 127.).
Način iskupa je pojašenjen u 89-om ajetu sure El-Maide. Kaže Allah, dželle šenuhu: ”… Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljuje kada se zakunete…” (Medžmuatu-r-resailil-fikhijje, dr. Halid el-Mušejkih: 286., 287.).
Selam alejkum. Već duže vrijeme se u našem društvu govori o i propagiraju koristi doniranja organa (tokom života i nakon smrti) za spas i pomoć drugim ljudima. Takođe, roditelji koji ne mogu imati djece sve češće pribjegavaju vještačkoj oplodnji kako bi ispunili želju da postanu roditelji. Razgovarala sam puno sa svojim prijateljima o ovome, svako ima svoje mišljenje, ja sam lično protiv ovoga, ali se bojim da možda griješim pa bih voljela da mi odgovorite kako islam gleda na ove pojave.
Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin
Esselamu alejkum!
1. Kada je riječ o doniranju organa nakon smrti, načelno je dozvoljeno donirati unutrašnje organe, poput bubrega, jetre, rožnjače i sl. Reproduktivne organe i vanjske organe nije dozvoljeno donirati. S obzirom da je kod nas situacija zakonski još uvijek nesređena u toj oblasti, o konkretnoj akciji vezanoj za naznačeno pitanje kod nas ne možemo davati definitivan sud.
2. U šerijatu je zabranjena vještačka oplodnja prilikom koje se koristi jajašce strane žene, mimo supruge, ili sjeme drugog muškarca, a ne muža. Oplodnja se mora vršiti isključivo reproduktivnim materijalom supružnika, unutar bračne zajednice, bez uzimanja tuđeg reproduktivnog materijala. S obzirom da se na klinikama koje vrše takve zahvate mogu desiti i dešavaju zabune ili svjesne podvale, treba biti krajnje oprezan kako ne bi došlo do islamski zabranjenog vida oplodnje. Vjernik treba uvijek imati na umu Allahove riječi: “Vi možda nešto ne volite, a u njemu je dobro za vas, a nešto volite, a ono je loše za vas. Allah zna, a vi ne znate.” Musliman i muslimanka trebaju moliti Allaha da im da dobro u onome što je za njih odredio, bilo da imaju djecu ili da ih nemaju. (Izvor: www. rijaset.ba, Pitanja i odgovori).