10 pitanja na koja bh. političari nemaju odgovor

Isto je bilo i nakon svih prijašnjih, što lokalnih, što općih izbora.

Međutim, najgora činjenica jest što se sada već šesnaestu godinu nakon rata niti jedna garnitura vlasti nije brinula na koji način riješiti egzistencijalna pitanja svih bh. građana.

Rapidan porast nezaposlenosti, pad ekonomskog rasta, divljanja cijena, mizerne penzije, put prema EU-u “pod kočnicom” … samo su neki od problema koji su se dosad uvijek gurali pod tepih. S obzirom da su posljednjih petnaestak godina na sceni više-manje iste stranke, jasno je kako one ne žele ili jednostavno ne znaju odgovore na pitanja kako riješiti nagomilane probleme. U oba slučaja, da nije žalosno, bilo bi smiješno. Za vas smo izdvojili deset gorućih problema u BiH za koji domaće političke trupe i ne mare previše. Na ova pitanja većina bh. političara ne bi ni znala odgovor.

1. Kako riješiti problem nezaposlenosti?
“Nezaposlenost je rak-rana našeg društva”; “Jedno od krucijalnih pitanja je kako smanjiti nezaposlenost”; “Nedopustiv je ovaj nivo nezaposlenosti”…

Ovo su samo neke od izjava bh. političara vezane za problem nezaposlenosti. Međutim, sve to su samo dijagnoze koje su i pticama na glavi jasne, ali dosad nitko nije ponudio konkretna rješenja. Naime, u svim normalnim zemljama u svijetu vladajuće strukture ponude niz mjera na osnovi kojih imaju jasne projekcije za koliko će se vremena smanjiti nezaposlenost za jasno planirani postotak. U svim normalnim zemljama, ali ne i u BiH. Tako smo dovedeni u situaciju da nam je više od 519.000 ljudi bez posla, broj nezaposlenih svakodnevno raste pa ne treba iznenaditi ako se uskoro izjednači s brojem zaposlenih jer je očito kako domaći političari jednostavno ne znaju odgovor na pitanje na koji način smanjiti nezaposlenost.

2. Na koji način spriječiti divljanje cijena?
Ako po ničemu drugom, naša zemlja je u rangu zemalja Europske unije po cijenama životnih namirnica. Šalu na stranu, ali notorna je činjenica kako BiH posljednjih godina polako, ali sigurno, po cijenama osnovnih životnih potrepština stiže zemlje EU-a, a istovremeno su nam plaće po pet puta manje nego u tim državama. I kod ove problematike naše vlasti uspostavljaju samo dijagnoze, ali ne nude rješenja. Tako se nebrojeno puta dosad dogodilo da se na brojnim vladama i skupštinama kaže da je rast cijena neopravdan, a nakon toga ništa. Cijene bi i dalje rasle, a među vlastima zavladao zavjet šutnje, pa bi, npr., federalni premijeri jasno poručivali kako oni s tim nemaju ništa upućujući na nadležna ministarstva (?!). Prema tome, i ovdje je situacija jasna – ili su domaće vlasti pod utjecajem trgovačkih lobija ili su jednostavno nesposobne riješiti ovaj problem.

3. Hoće li doći do povećanja penzija?
Možda i najugroženija kategorija stanovništva u BiH su penzioneri jer je pravo čudo kako ljudi sa 200-300 maraka penzije uspijevaju preživjeti mjesec. Kada tome dodamo da se gotovo svakog mjeseca pojavljuje i pitanje hoće li uopšte biti novca za penzije, jasno je u kakvoj su situaciji penzioneri. Prema tome, umjesto da se povlači pitanje na koji način osigurati povećanje “jadnih” penzija, kako brojnim bh. penzionerima novčanica od 50 maraka ne bi bila misaona imenica, u našoj zemlji i 16 godina nakon rata raspravlja se hoće li mirovine uopće biti isplaćene. S obzirom na to, domaće vlasti još samo se trebaju ugledati na preminulog turkmenistanskog predsjednika Saparmurata Nijazova, koji je u moru svojih bizarnih odluka imao i onu kada je natjerao penzionere da vrate penziju državi zbog čega ih je značajan broj i umro od gladi.

4. Kada će se država obračunati s korupcijom?
O korupcijskoj hobotnici u BiH slobodno se mogu napisati i knjige kako bi se u normalnim i uređenim zemljama učenicima i studentima pokazivale sve negativnosti korupcije i organiziranog kriminala. Naši političari ne samo da se ne žele obračunati s korupcijom i kriminalom nego čak sve glasnije, pritisnuti brojnim optužnicama, zagovaraju ukidanje državnog Tužiteljstva i sudova kako bi na miru mogli nastaviti sa svojim “aktivnostima”. Sve ovo dovelo nas je u situaciju da smo uvjerljivo najkorumpiranija zemlja u Europi, a u svijetu smo u rangu s afričkim zemljama koje se nalaze u raljama građanskog rata. S obzirom da postoje osnovane sumnje da su brojni lideri najjačih političkih stranka u BiH duboko zaglavili u korupciji i kriminalu, vrlo je teško očekivati da će se ovaj problem u skorije vrijeme riješiti. Dok se to ne dogodi, vrlo brzo ćemo doći u situaciju da ćemo i, npr., kod vađenja rodnog lista nekome morati gurnuti koju krupniju novčanicu.

5. Na koji način privući strane investicije?
Samo tokom 2010. u BiH su direktne strane investicije pale za nevjerojatnih 50 posto, a kako znamo da bez njih nema privrednog rasta i oporavka, jasno je što nas očekuje u idućih nekoliko godina. Niti kod ove problematike raznorazne garniture vlasti u BiH nikada nisu mogle naći nikakvo rješenje i privući investitore. A kako to uraditi kad se nisu udostojali riješiti pitanje korupcije (da bi netko otvorio kompaniju, treba dobro “podmazati” neku od krupnijih političkih zvjerki u BiH), pitanje birokracije (npr., u EU-u se kompanija registrira za pest, šest dana, a u nas za 60 dana) te na kraju nema nikakve pozitivne poslovne klime da bi strani investitori uopće bili zainteresirani za ulaganja. I dok su bh. ekonomski stručnjaci promukli govoreći o ovom problemu kao jednom od gorućih, našim političarima još uvijek, čini se, nije došlo “iz g….. u glavu”. Isti za volju, vjerovatno nikada niti neće.

6. Kada će BiH ući u Europsku uniju?
Nikada. Upravo se ovo čini kao jedini logičan odgovor ako se poznaje stanje u BiH. Naime, gotovo svi uvjeti koji su stavljeni pred BiH kao nužni za naš europski put još uvijek su na čekanju. Ruku na srce, uspjeli su barem ispuniti uvjete za liberalizaciju viznog režima. Trenutačno je jedan od glavnih uvjeta koji traži Europa uspostava i početak rada Agencije za suzbijanje korupcije BiH, ali upravo zbog političkih smicalica još uvijek nije imenovan niti direktor ove Agencije. Uzmemo li u obzir što je sve Hrvatska ispunila na svom put prema EU-u, a znajući što je dosad uradila naša zemlja, ulazak u EU vjerojatno će ostati “sanak puti” zbog nesposobnosti, taštine i egoizma naših političara. Prema tome, u ovom slučaju moći ćemo samo zapjevati jedan od Balaševićevih hitova: “Putuj Evropo, krivi smo mi, putuj Evropo, nemoj više čekati na nas, ne pitaj mnogo, dospjećeš i ti na rđav glas.”

7. Do kada će biti izgrađen koridor Vc?
Koridor Vc pokazuje sav jad i čemer sadašnje BiH i njenih vlasti. U svoj bijedi i neimaštini naša zemlja ima odobrenih više od 500 milona eura za ovaj projekt, ali vjerovali ili ne, ta sredstva od februara 2009. stoje neiskorištena na računima (?!). I ne samo to nego zbog toga iz ionako praznih budžeta plaćamo milionske kazne. Da se ovo dogodilo u nekoj od europskih zemalja, “letjele” bi cijele vlade, ali ne i u nas. U nas bez imalo stida domaći političari i dalje izlaze pred narod prebacujući krivnju jedni na druge. Zbog toga jedino Bog zna kada će i hoće li uopće biti završen koridor Vc kroz BiH. Ukoliko se bude išlo dosadašnjim tempom, možda naša praunučad dožive vožnju normalnom autocestom, a ne cestama s rupama dovoljno velikim da vam cijeli automobil upadne u njih. S obzirom na napredak tehnologije, taman kada mi završimo koridor Vc, svi će se vjerojatno koristiti nekim letjelicama.

8. Kako spriječiti odliv mladih u druge države?
Sve što je dosad napisano u prethodnih sedam pitanja jest odgovor i na ovo. Pa zar ikoga treba iznenaditi da čak 77 posto mladih i obrazovanih ljudi želi napustiti ovu zemlju? Međutim, niti ovo pitanje nije na listi prioriteta naših političkih lidera jer im nije u interesu da ima značajan broj mladih ljudi koji misle svojom, a ne njihovim glavama. Naime, kod nas se svjesno uništava obrazovni sistem, a ionako smo u deficitu sa školovanim ljudima. Pitate se zašto? Pa bar je to jasno jer je s neukima lakše manipulirati. S obzirom da nemamo na čemu graditi optimizam da će nam biti bolje, i dalje ćemo se suočavati s činjenicom da većina mladih obrazovanih osoba pošto-poto želi napustiti zemlju, a u nadzornim i upravnim odborima državnih kompanija, raznim parlamentima pa i ministarskim foteljama će sjediti osobe sumnjive prošlosti kao i načina na koji su stekle srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje. Glavno je da su oni odani, bez pogovora služe stranačkim liderima i drže se poznate uzrečice iz komunističkog vremena: “Imam svoje mišljenje, ali se ne slažem s njim.”

9. Kada ćemo dostići nivo poštovanja ljudskih prava kao u EU-u?
Zemlja koja ignoriše presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju “Sejdić-Finci”, a koja se odnosi na to da se u BiH na izborima osim iz reda tri konstitutivna naroda mogu kandidirati i osobe iz ostalih naroda, jedna je od najgorih u Evropi prema poštivanju ljudskih prava. Iako iz europskih institucija najavljuju rigorozne mjere ukoliko se ova presuda i dalje bude ignorisala, naše političare to ne zanima previše jer oni i dalje idu po svome. S obzirom da smo u 2011. godini, kada se ljudska prava počinju poštivati i u najvećim svjetskim diktaturama, zaista je poražavajući podatak na koji način se ovo pitanje tretira u našoj zemlji. Zbog svega ovoga nije nikakvo iznenađenje da nas većina građana europskih zemalja gleda kako neko “zaostalo” pleme koje nikako ne pripada u veliku europsku porodicu.

10. Kada će biti završene ustavne promjene?
Pitanje ustavnih promjena jedno je od onih stvari koje već dugi niz godina opterećuju međunacionalne odnose u BiH, pri čemu je postalo jasno kako su na sceni dijametralno suprotna mišljenja. I dok većina bošnjačke političke elite želi jačanje države, pa u svojim stavovima idu tako daleko da se mogu nazvati i unitarističkim, srpska stranka pod svaku cijenu želi očuvati RS. I to ne na bilo koji način nego rade sve kako bi ojačali svoj entitet, a zaustavili daljnje prenošenje ovlasti na državu. Politički sukob Banja Luka – Sarajevo postao je tako paradigma za sve druge sukobe u BiH, a koji u konačnici prijete stabilnosti naše zemlje, ali i cijele regije. S druge strane, Hrvati, kao najmalobrojniji i najugroženiji narod, u posljednje vrijeme počeli su javno artikulisati svoj stav prema kojem želi institucionalnu, ali i teritorijalnu ravnopravnost. Pitanje trećeg entiteta postalo je tako centralna tema svih političkih odnosa, ali ostaje nepoznato hoće li Bošnjaci ikada pristati na takvo rješenje.

Bizon.ba