U jednom srcu se ne može naći zavidnost i iman

Koliko je danas rasprostranjena ova ružna osobina jasno se vidi iz međuljudskih odnosa i nedostatku rahmeta među nama. Gibet (ogovaranje), nemimet (prenošenje tuđih riječi) i potvore su rasprostranjene do te mjere da su postale normalne teme svakodnevnih razgovora i gotovo da je nemoguće sastavit dva insana a da se u njihovom razgovoru ne nađe jedno od tih ružnih djela koja vode direkt u džehennemsku vatru; rijeke gnjoja i krvi. Sve je to posljednica zavidnosti koja raspiruje mržnju i zaslijepljuje ljudski razum; pa čak i vjernici koji pozivaju na dobro i odvraćaju od zla, tamo nekog drugog, zaboravljaju da se kod mu’mina ne može naći u isto vrijeme osobina imana i zavidnosti, jer Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je upozorio: „U utrobi vjernikovoj se neće sastaviti prašina od borbe na Allahovom putu i dim od džehennemske vatre ,niti se u srcu vjernika može spojiti vjerovanje i zavidnost.“ Drugom hadisu se prenosi: ‘‘U jednom srcu ne mogu biti zavist i iman”. ( En-Nesai)

Subhanallah, zar se nakon ovakvog upozorenja ne trabamo zapitati jesmo li mi vjernici? Jesmo li ono na šta se pozivamo? Zar smo sebi dozvolili da imamo osobine Iblisa, l.a? Zar da poništimo sva naša dobra djela samo zbog toga što smo sebi dali toliko prava da se izjedamo zbog toga što je Milostivi podario našem bratu/sestri Svoje blagodati ovoga svijeta?  Odakle nam pravo da se mi suprostavljamo odredbi našeg Gospodara koji je nekom podario znanje, nekom hrabrost, nekom hairli porodicu… Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: ”Zaista postoje neprijatelji Allahove blagodati.” Rečeno je: Ko su neprijatelji Allahove blagodati? Pa je rekao: ”To su oni koji zavide ljudima na onome što im je Allah dao iz Svoje dobrote”.

Jesi li ti moja draga sestro i cijenjeni brate onaj koji se naziva neprijateljem Allahovih blagodati?

Zar nije preče da uputimo dovu za nešeg brata ili voljenu sestru znajući da će na to meleci aminovat i nama?! Ili nam je draže da budemo šejtanske sluge koji neće imati pravo na uslišavanje dove, jer: ”Trojici se dova ne prima: onome ko jede haram, onome ko puno govori i onome u čijem srcu je zavidnost i mržnja naspram muslimana“

Posmatrajući današnje stanje među muslimanima, analizirajući uzroke velikih fitni (smutnje) među nama, podjele i međusobna javna raspravljanja, ogovaranja – imam osjećaj da se sva energija usmjerila na međusobna nadmetanja i hvalisanja a samo iz jednog jedinog razloga, bez obzira što ga različitim nazivima zovemo, a to je zavidnost koja je zaslijepila naše razume pa ne vidimo da nam godine prođoše udovoljavajući šejtanu, l.a., i brišući svoja dobra djela. Koga mi to zavaravamo? Zar ne vidimo da je samo šejtan, l.a., naš otvoreni neprijatelj i da se naši dušmani naslađuju time što se mi međusobno jedemo, a kako li je tek Iblis, l.a., zadovoljan onim što se u našim srcima krije i što na javu iznosimo.

Cijenjeni moj brate i voljena sestro, zar smo zaista došli na taj stepen da nam je sva preokupacija razmišljanje o tuđim dobrima; koja su možda najveće iskušenje kojim je dotičnu osobu Allah, dž.š., iskušao? Zar da zavidiš onome kome je Najbolji Opskrbitelj dao bogastvo koje on ne troši na Allahovom putu i zbog kojeg će u najboljem slučaju na Sudnjem danu čekati među zadnjima da položi račun prije ulaska u Džennet ili Džehennem? Zar da zavidiš onome čija djeca stječu diplome na priznatim fakultetima a koja možda nikada na namaz nisu stala, ili kojima će diplome biti sebeb ulaska u dženehemsku vatru? Zavidiš li onome koga je Allah,dž.š., iskušao položajem i ugledom pa ga možda cijeli svijet voli i poštuje, a Allah, dž.š., koji je poznavalac svih tajni, čuva njegovo poniženje za dan kada će to najmanje očekivat?

Poručuje nam Gospodar: ”Ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao, muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade, i Allaha iz Njegova obilja molite”. / An-Nisa, 32/

Dakle, preče je da samo uputimo dovu Milostivom koji naše ruke neće vratiti prazne, a u suprotnom ako nastavimo zaviditi, tada će ta opaka bolest sa sobom donijeti i mnoge druge kao što su mržnja, nepoštovanje, ogovaranje, potvaranje, nesanicu, opterećenost itd.

Nije valjda da ćeš sebi dozvolit da noću liježeš i ujutro se budiš razmišljajući o tuđim blagodatima, pa čak i da javno ne izneseš ono što ti iman briše, kako ćeš opravdat izgubljeno vrijeme koje si trebao/trebala potrošit u pokornosti Allahu. Možda misliš da ćeš moći zaustaviti meleka smrti u trenutku kada te obavijesti da je došao da ti uzme dušu, da ti je vrijeme isteklo? Možda očekuješ da će ti se pružit nova šansa i vratit izgubljeno vrijeme, dati prilika za ispravljanje grešaka? Razmisli!
Ko je pobjednik u toj tvojoj igri, zalim ili onaj mazlum koga će Allah počastiti tvojim dobrim djelima kojima si se nadao postići Džennet!

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Došla vam je bolest ummeta prije vas, zavist i mržnja, a ona je kao britva, i ne kažem britva koja brije dlake nego britva koja brije vjeru.” (Tirmizi)

Ima li vjere u našim zavidnim srcima? Je li ostalo išta imana u nama? Ovo su pitanja koja moramo sebi svakodnevno da postavimo i dobro o njima  da zamislimo, jer odgovor nam donosi Džennet ili Džehennem!

Molim Allaha da popravi naše stanje, da naša srca  ispuni rahmetom i međusobnom ljubavi; na šta nas poziva naš najodabraniji učitelj:

“Nemojte jedni drugima zavidjeti, niti prekidati međusobne odnose, i nemojte imati međusobne mržnje i nipošto ne okrećite leđa jedan drugome, nego budite braća i Allahovi robovi.” /Buharija, Muslim/

Piše: Nađa Dizdarević