Nacija isljednika

U Americi, u kojoj se bivši predsjednik hvali na televiziji da je dozvolio torturu američkih zatvorenika, teško da će izazvati šok činjenica da poslije duge istrage uopće neće biti podignuta optužnica protiv onih koji su uništili dokaze o zlostavljanju zatvorenika Abu Zubejda i Abd el-Rahim el-Naširija od strane CIA. Čekali smo da neko negdje bude izveden pred lice pravde zbog mučenja zatvorenika poslije napada na Svjetski trgovački centar u Njujorku, ne vjerujući da se to neće desiti i da ćemo tako svi mi postati odgovorni za torturu.

Predsjednik Barak Obama odavno je odlučio da okrene novi list kada su u pitanju zlostavljanja zatvorenika i druge ilegalne radnje u vezi s  Bušovim ratom protiv terorizma. Ono što on izgleda nije shvatio, što još uvijek ne razumije, jeste činjenica da će se ono što se desilo tada preliti u sadašnjost, pa i u budućnost. Ne smijemo zaboraviti mučenja zatvorenika. Možemo samo prestati da se osjećamo nelagodno u vezi sa tim. Flertovanje Amerike sa torturom nije pohranjeno u prošlosti ili u mračnim sobama i zatvorima gdje se odigravalo. Danas, više nego ikada ranije, tortura se slavi na televiziji i čuva u rezervi za sljedećeg predsednika koji će sebe ubijediti da to u stvari i nije nelegalno.

U svojim memoarima “Decision Points” bivši predsjednik Džordž W. Buš ne samo da se hvali činjenicom da je odobrio mučenje zarobljenika, već to radi na kaubojski način riječima: “Naravno da jesam”. Ova administracija je uspjela da probudi tek zrnce sumnje u američkoj javnosti, koja se pomirila sa činjenicom da je mučenje ponekad legalno i da je svaki optuženi za terorizam bomba za koju je samo pitanje vremena kada će eksplodirati. Bušove tvrdnje da je mučenje koje su sprovodili Amerikanci „pomoglo da se preduprede napadi na američku vojsku i diplomatske ustanove u inostranstvu, aerodrom Heathrow i Canary Wharf u Londonu, kao i mnoge mete u Americi“, britanske vlasti su u najvećoj mjeri odbacile. (Možda se sjećate da je tvrdnje kako je mučenje Kalik Šeika Muhameda tokom Bušove administracije dovelo do zaustavljanja plana da se avionima udari u Library Tower u Los Anđelesu raskrinkao moj kolega Timoti Noa, koji je pokazao da je plan za napad na Library Tower spriječen 2002. godine, prije nego što je Kalid Šeik Muhamed uhapšen i svakako prije nego što je mučen u zatvoru.)

Međutim, čak i mnogo puta ponavljane tvrdnje da je mučenje spasilo američke živote u ovom ili onom nespornom međunarodnom terorističkom scenariju, u stvari su beznačajne, što je potvrdio glavni državni pravobranilac u doba Ronalda Regana, Čarls Frajd, u knjizi “Because It Is Wrong”, koju je napisao zajedno sa svojim sinom Gregori Frajdom. Oni tvrde da je tortura nemoralna i nelegana i da je ponizila i osramotila ovu zemlju. Frajdovi su na živopisan način objasnili kako svako mučenje koje nanosi bol našim neprijateljima, nama sigurno nanosi još veću štetu. I, kao što je Čarls Frajd podsjetio u jednim australijskim novinama, nelegalnost mučenja vodom (water-boarding) nije u sivoj zoni zakonitosti, čak i ako smo riješili da ga nazivamo „simulacija davljenja“ ili „pojačano ispitivanje“. To se godinama smatra krivičnim djelom: „U prošlosti, mi smo krivično gonili američke vojnike koji su ljude podvrgavali ekvivalentu mučenja vodom. Također smo krivično gonili Nijemce i Japance koji su to naređivali. Neki od njih su čak i pogubljeni.“

Britanske novine tvrde da će biti zakonskih reperkusija nakon Bušovog priznanja, ali istina je da je Bušovo shvatanje stare Niksonove formule za ponašanje jednog predsjednika – “Legalno je ako mi moj advokat kaže da je legalno” – postalo zakon u ovoj zemlji. To je zapravo identična formulacija onoj koju je koristio Hose Rodrigez, čovjek koji je naredio službenicima CIA da unište video-snimke na kojima se vidi mučenje zatvorenika: njegovi advokati su mu rekli da može to da uradi. Kao što nam objašnjava Nan Aron, odbrana „moj advokat je to pojeo“ smatra se nelegalnom još od Nirnberga. A danas je postala propusnica za izlazak iz zatvora.

Erik Holder i Barak Obama namučili su se da Amerikancima objasne da je water-boarding oblik nelegalne torture. Pa šta? To je njihovo mišljenje. Predsjednik Buš se ne slaže. Stalni neuspjeh da se na bilo kom nivou nađe odgovorna osoba za mučenja koja je odobrila država i koja su trajala godinama govori glasnije nego njihove riječi. Šta ćemo definirati kao torturu postalo je samo još jedno pitanje političkog neslaganja, kao što je to na primjer produžavanje Bušovih poreskih olakšica ili izbor ketering službe. Ovo je upravo vrsta moralnog pogađanja koje bi vladavina prava trebalo da onemogući.

Mi koji smo dizali paniku zbog činjenice da Amerika klizi u opravdanje torture u posljednjih devet godina, nismo to činili zato što volimo teroriste ili se potajno nadamo da će doći do terorističkih napada, već zato što nacija koja nije u stanju da nešto javno osudi kao uvijek i suštinski pogrešno, to prećutno prihvata kao nešto što je ponekad, i to često, ispravno. Ili, kako to sada kaže predsjednik Buš – “Naravno da jeste”. To stvara pravni sistem koji se ne može ograničiti u prostoru i vremenu; sistem koji dozvoljava da se svjedočenja iznuđena torturom koriste na suđenjima i da se politika terora sakriva od očiju javnosti. To podrazumijeva skrivanje fotografija torture i oslobađanje ljudi koji su odgovorni za uništavanje takvih snimaka dan pošto je došlo do zastarjelosti procesa protiv njih. Zaista, kao što primjećuje Endru Koen, kada se ljudi koji naređuju uništavanje takvih snimaka slave kao „heroji“, ko će im se suprotstaviti? Račun, molim vas.

Sve ovo se odigralo u ime toga da krenemo naprijed, da se smanje tenzije, da se sakrije propadanje koje je zahvatilo vladavinu prava. Ali time što nikoga u lancu komande nismo izveli pred lice pravde još dalje smo odmakli na putu da normalizujemo i prihvatimo torturu nego što smo to bili u novembru 2005.godine, kada je predsjednik Buš izjavio nedvosmisleno (ali neistinito) da “SAD nikoga ne muče. I važno je da ljudi širom sveta to razumiju”. Ako ljudi širom svijeta nisu razumjeli šta smo tada radili, sada to sigurno znaju. I ako Amerikanci nisu prihvatali ono što smo tada radili, očigledno je da danas prihvataju. Ako u ovom trenutku ne radimo ništa da bismo sprečili mučenja zatvorenika, onda je to skoro isto kao da smo tada za to glasali. Tako svi sada postajemo isljednici.

Dahlia Lithwick, Slate, 10.10.2010.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 17.11.2010.