Jorgandžija Avdo i lijepa vremena djevojačkog ruha

Ulaskom u jorgandžijsku radnju Avde Palaske, na Baščaršji, u Ulici Prote Nenadovića na broju 13, čovjek dobije želju da sve one industrjiske madrace, lio i druge jorgane od sintetičkih materijala, jastuke sa silikonskim i spužvenim punjenima – kroz prozor izbaci iz kuće. Da se više nikad ni u snu ne vrate. Jer baš snu i smetaju.

U Bosni je najcjenjenija vuna

Ovaj stari dućan, čiji su zidovi zapamtili mnogo mušterija koji cijene ručni rad, dobri čovjek Avdo ima od 1965. godine. Tu je sa svojom suprugom, koja je otišla na bolji svijet 1981. godine, zarađivao hljeb čineći ljude odmornima i sretnima, koji su ga, nema nikakve sumnje, često blagosiljali nakon lijepo prospavane noći. Mnogi još spavaju u njegovim svilenim jorganima, jer ručni rad dugo traje; ovakvi jorgani mogu ispratiti i dvije-tri generacije a da se, uz lijepo čuvanje, ne pohabaju.

Ovaj posao radi još od 1952. godine kada je napustio rodnu Đakovicu, i trbuhom za kruhom stigao u Sarajevo. U magazi svoje kuće kod Pivare, zajedno sa svojom hanumom češljao je vunu – koju je prije toga pažljivo oprao, osušio – na fine tanke, vazdušaste niti, zbog kojih kasnije, kada njome Avdo napuni dušek, možete na trenutak pomisliti da plovite na oblaku. Danas to radi sam.

Tog sunčanog decembarskog dana, zatekli smo ga na kamariji dućana, gdje sa ahbabom ispreda još jednu priču iz svoje svakodnevnice. Sa jednostavnošću koju može imati samo čovjek sa ovog tla, pokazivao je sve faze rade na jednom jorganu.
– Vuna je moja i konac, a brokat-svilu u pamučni materijal, mušterija kupuje sam, jer je najsigurnije kada on izabere dezen i boju koja mu paše. To ga može koštati oko 40 maraka. A ja naplaćujem vunu, konac i rad. Konac mora biti dobar i jak, pamučni… A vuna… ona je u nas najcjenjenija, jer je jeftina, zdrava i topla – govori Avdo dok se namješta u poluležeći položaj naslanjajući se na lijevu podlakticu. Jer, tako je jedino moguće vladati jorganom koji ima zamašne dimenzije, sa tri do tri i po kilograma vune sa vlašićkih ovaca. Za jedan jorgan, ako je za jedan krevet, Avdo utroši oko četiri sata rada. Prvo opšije krajeve pa onda radi sredinu. Mustra, koja nastaje prošivanjem konca kroz jorgan, može biti na baklave, na kvadrate, ili na bademe, već prema volji mušterije. Nekada se radilo i sa perjem, pa i pamukom, ali ih više nema na tržištu.

Posljednji sarajevski jorgandžija

Avdo Palaska nekada je bio jedan od pet jorgandžija na Čaršiji.
– Tada je bilo dosta posla. Išli smo po selima i za djevojačko ruho pravili jorgane i dušeke. Eh, kakvo bi to veselje bilo. Narod nas je fino dočekivao. A sada više ne, kupi se gotovo, i ostao sam samo ja na Baščaršiji. Ali, fala Bogu, ljudi su vidjeli da kineska roba ne valja.

Najtraženije su, Avdo ih zove – štep deke. To su malo deblji jorgani koji su manjih dimenzija i služe kao dušeci. U njih ne ide mnogo vune, pa su prilično savitljivi i zauzimaju malo prostora. Stare dušeke više niko ne traži.

Ovaj skromni majstor svoga zanata ima i nekoliko savjeta za sve one koji poznaju vrijednost ovakve robe. Nema potrebe u dušeke, jorgane i jastuke stavljati naftalin. Da bi spriječili moljce da izjedu njima tako omiljenu vunu, dovoljno je jednom u dva-tri mjeseca prespavati u njima.

– Naftalin guši o od njega se ne može spavati. Ali, ako ne koristite svoju posteljinu duže vremena, onda je dovoljno ubaciti u vunu malo lavande, ili je poprskati sa bilo kojom kolonjskom vodom, jer moljac ne voli jake mirise.

I, na kraju, ovaj majstor je na usluzi i svim ljubiteljima vunenih jastuka: Ako se jastuk zbije, što se mora desiti nakon dvije-tri godine upotrebe, donesete ga lijepo Avdi i on će, na svojoj mašini vunovlačari tvrdi grumen vune ponovo pretvoriti u oblak.

Piše: Elirija HADŽIAHMETOVIĆ